OKO 20 časova krenuo sam ka spomeniku na Ravnom Gaju. Društvo se već bilo skupilo. Bila je prazna stolica i ja sam seo. Vatra je gorela. Pričali smo i smejali se. Onda je počelo da nešto da puca. U prvi mah sam pomislio da su petarde. Onda sam video siluetu sa puškom u ruci koja puca po nama. Ne znam da li sam pogođen ili sam mahinalno poskočio i pao na zemlju. Ruku sam prebacio preko glave. Sledeće što sam čuo su jauci i povici: "Pomozite"... Nemanja Stevanović je bio pored mene i jaukao. Govorio sam : "Tiho, tiho", misleći da nas ubica ne čuje. Kada sam čuo zatvaranje vrata na autu i škripu guma, kada sam bio svestan da se udaljava, dohvatio sam telefon i pozvao oca.

Komentari (0)