ZLATNA DECENIJA SA "ČETIRI ZLATNE PTICE": Povodom četrdeset godina od smrti jednog od najvećih pisaca Meše Selimovića

SVE veliko što je Meša Selimović napisao nastalo je između 1960. i 1970. godine. Sedma decenija dvadesetog stoljeća je zlatna decenija Meše Selimovića.

Sa Andrićem, Foto Arhiva

Ona je iznjedrila "četiri zlatne ptice", ovaplotivši tako Selimovićev poetski simbol iz romana "Derviš i smrt": roman "Tišine" (1961), kratki, savršeno izvedeni roman "Magla i mjesečina" (1962), remek-djelo "Derviš i smrt" (1966) i njegov pandan - roman "Tvrđava" (1970). To je decenija pune zrelosti, zenit stvaralačke snage, pune osvojene i dostignute stvaralačke slobode, pune poetičke i jezičke samosvijesti.

Jezik i tradicija

U toj deceniji je nastala znamenita Selimovićeva jezikoslovna knjiga "Za i protiv Vuka" (1967); knjiga koja pokazuje pisca savršeno izgrađenih stavova o jeziku, ali i iznijansiranog odnosa prema tradiciji. Možda je taj izgrađen odnos prema jeziku i tradiciji bio presudan uslov da se napišu velike stvari. Knjiga "Za i protiv Vuka" više je Selimovićeva autopoetička nego jezikoslovna knjiga, i mi je tako razumijemo.

Selimović je romanom "Tišine" osvojio, a kratkim romanom "Magla i mjesečina" raskošno potvrdio iznijansiran, "elastičan" i "fleksibilan" jezik, sposobna da iskaže i ponese emotivne nijanse i lomove, duhovne preokrete i preobražaje, intelektualnu dubinu i metafizičke slutnje. Selimović nikako i nipošto nije antivukovac, ali želi da oplemeni Vukov i vukovski jezik onim što mu - po njegovom mišljenju - nedostaje: sposobnošću da izrazi intelektualne i emotivne dubine i nijanse; da se i u prozi primakne poetskom ritmu, što će ostvariti romanima "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Ne nose slučajno dva Selimovićeva romana naslove jedne pjesničke zbirke ("Tišine") i jedne pjesme Stevana Raičkovića ("Tvrđava"), čiju je poeziju visoko cijenio i mnogo volio.

Selimović je i napisao da naslov "Tvrđava" duguje Raičkoviću i njegovoj pjesmi. Prirodno je da će jedan (ne)skriveni pjesnik pokazati distancu prema Vuku kada je riječ o intelektualnim i emotivnim izražajnim mogućnostima jezika i da će svoju tradicijsku liniju vezati za Gavrila Stefanovića Venclovića, pa preko Sime Sarajlije - za Njegoša.

Njegoš je, za Selimovića, pjesnički i jezički vrh; Njegošev jezik je emotivno iznijansiran, intelektualno dominantan u srpskoj tradiciji. Vukov jezik je od ovoga, a Njegošev od oba svijeta. Vukov jezik je i "antejski", zemaljski i ovostrani; Njegošev - zemaljski i nebeski, ovostrani i onostrani, koji obuhvata vidljivo i nevidljivo. Taj napon misli i napor riječi "da obuhvate nebo i zemlju i čoveka razapetog među njima, to je poetska snaga Njegoševa", a pravac i putokaz Meši Selimoviću. Knjiga "Za i protiv Vuka" je knjiga - za Njegoša. Toj tradiciji pripada i emotivno osjetljiva, kao jasika treperava, usmena balada. Od Njegoša bi ta linija išla do Jovana Dučića i Miloša Crnjanskog, pa do samog Meše Selimovića. Selimović je, više implicitno, približio Dučića i Crnjanskog.

Nije Crnjanski bio ravnodušan prema Dučićevom šuštanju zvezda, iako je za sebe i svoje pjesničke saborce govorio da oni moraju dalje.

Niko u drugoj polovini XX vijeka nije uradio za Dučića koliko Meša Selimović. Da ništa drugo nije uradio, imao bi časno mjesto u srpskoj kulturi. Meša Selimović je prvi vratio Dučića u književni život knjigom "Jovan Dučić, Stihovi i proza" (1952!), kada je Dučić bio ideološki anatemisan. Uprkos neminovnim ideološkim kompromisima, Selimović je izrekao nekoliko sudova trajne vrijednosti i aktuelnosti, osobito o Dučićevoj ljubavnoj i, naročito, deskriptivnoj poeziji; i rekao je to prije drugih. Selimović je, sa Živoradom Stojkovićem, priredio dva reprezentativna izdanja Dučićevih Sabranih dela, "sarajevsko" (1969) i "beogradsko" (1989). Mirno, gospodstveno i dostojanstveno branio je i odbranio Dučića, Stojkovića i sebe u polemikama sa Elijem Fincijem i Markom Ristićem.

I "sarajevska" Dučićeva "Sabrana djela" pojavila su se u sedmoj, zlatnoj, deceniji, godinu dana prije "Tvrđave". Zadivljujuće je koliko je Meša Selimović uradio između svoje pedesete i šezdesete godine, u sedmoj deceniji XX vijeka.

Andrić, Meša i Crnjanski, Foto Arhiva

Ovladavanje romanom

Pisac se, prvo, "uhvatio ukoštac s jezikom", ne znajući tačno, ali sluteći, šta traži, radeći na duhu nijanse, a onda se, prošavši kroz čitavu deceniju plodnog ćutanja (1951-1961), usmjerio na ovladavanje tehnikom romana. Njegov životni cilj je bio da napiše životno djelo - o najstarijem bratu Šefkiji, partizanskom majoru, strijeljanom po presudi vojnog suda u Tuzli krajem 1944, zato što je iz magacina Glavne uprave narodnih dobara, "uzeo krevet, ormar i još neke sitnice", kako bi dočekao svoju ženu, "koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru". Nezacjeljiva rana je tražila svoj književni izraz.

"Tišine" su bile roman-prvijenac. Meša Selimović je bio pogođen negativnim odnosom Kasima Proića prema ovom romanu u studiji "Činiti i biti": umjesto da se bavi velikim romanima "Derviš i smrt" i "Tvrđava", ovaj filosof-kritičar se "najviše zadržao na `Tišinama`, romanu koji pisac kvalifikuje kao "grijeh moga početka". Roman je neuporedivo više zlatni nagovještaj nego "grijeh početka". Risto Trifković je svojevremeno tačno osjetio misaonu i emotivnu snagu prvog Selimovićevog romana, a brižljivu interpretaciju i iznijansirano vrednovanje ponudiće znatno kasnije Slavko Gordić, ističući njegov refleksivno-asocijativni i gnomski sloj. Ovo je roman zavidne misaone, lirske i poetske snage. "Tišine" su donijele zaokret ka romanu. Junak je emotivni, usamljeni kontemplativac, intelektualac. Intelektualnost, lirska i refleksivna priroda romana usklađene su s izborom junaka. Uvedena je i tema izgubljenog brata. Ovim romanom se rodio romansijer Meša Selimović, a to je događaj.

Za kratki roman "Magla i mjesečina" pisac je govorio da mu je "artistički najuspjelije djelo", mada mu je nalazio i ozbiljne mane. Zoran Gluščević je u ovom kratkom romanu prepoznao nagovještaj daljeg razvoja Meše Selimovića, ocijenivši ga kao malo remek-djelo i pravo književno-umjetničko otkriće; u njemu je sve satkano od magle i mjesečine dato u nijansama - i u predjelima i u tokovima svijesti. Snaga djela je u sugestivnosti i u intimnoj drami unutarnjih monologa, u nijansiranju unutarnjih vibracija. Unutarnji dramatičan život, nijanse, delikatna emotivna stanja, iracionalno, nagonsko u nagovještajima, skrivanju i otkrivanju - to je ono do čega je Selimoviću izuzetno stalo i što je on hvatao finom mrežom jezika. Ako se tome dodaju intelektualnost i kontemplativnost, refleksivnost svojstvena junacima "Tišina", "Derviša i smrti" i "Tvrđave" - u središtu smo Selimovićevih poetičkih preokupacija. Ovaj kratki roman neposredno prethodi velikim romanima i svojevrsna je piščeva priprema za njih. Pisac je isticao nov način slikanja likova: "svaka ličnost govori sama o sebi, u domenu svoje vlastite psihologije, svojim individualnim jezikom". Djelo je izraz novog piščevog stvaralačkog postupka, prelomno u Selimovićevoj evoluciji. Pripovijedanje je subjektivizovano i lirizovano. Fokalizaotri su glavni likovi romana. Svijet se sagledava iz četirju perspektiva. Poliperspektivizam u pripovijedanju i ukrštenje unutrašnjih monologa glavna su svojstva pripovijedne tehnike. Usklađeni su jezik i junakov unutarnji život; osvojen je "zanat"; pisac je našao u jeziku što je tražio; savladana je tehnika romana.

Veliki romani

Pisac je mogao da se vrati svojoj životnoj temi - bratovoj pogibiji i svojoj živoj rani. Dvodecenijska vremenska distanca omogućila je estetizaciju - pripovjedačko modelovanje bola. Andrićevo književno iskustvo - da se događaji o kojima piše pomjere u prošlost i istoriju - bilo je i za Selimovića pouzdan putokaz, pa je radnju "Derviša i smrti" pomjerio u osamnaesto, a "Tvrđave" u sedamnaesto stoljeće. Glavni junak je Ahmed Nurudin - "Svijetlo Vjere" - osjetljiv, obrazovan, dubok; usamljenik i kontemplativac, oklopljen dogmom kao štitom od života. On je oličenje prve riječi u naslovu romana - derviš, i to najtvrđeg, mevlevijskoga reda, svijetlo i čuvar vjere i dogme. Njegov brat Harun je bez krivice uhapšen i prav ubijen, jer je "suviše znao", a od toga trenutka počinje dervišev preobražaj i dedogmatizacija: on počinje da vjeruje "u strahotu umiranja, u strah pred tom neprozirnom crninom". Bratova smrt oslobađa derviša od dogme i sačekuje ga na kraju romana. Strah, prevashodno strah od smrti, postaje dominantno Derviševo osjećanje poslije Harunovog hapšenja. Otuda naslov "Derviš i smrt", koji pogađa samu srž stvari.

Kada je "bič vlasti" pogodio Ahmedovog brata Haruna, i Nurudina je "rasjekao, do krvi", stavivši ga pred dilemu koja je postala žižna tačka romana:

"Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vere izgubivši tako sve?"

Ahmed Nurudin je, dakle, misaon, osjetljiv, raspolućen čovjek, rasječen "do krvi"; čovjek unutarnjeg raskola, što ga približava junaku "Zločina i kazne". Njegov preobražaj ide od najtvrđeg dogmatika, do šejha - vođe derviša mevlevijskog reda - preko pobunjenika i organizatora pobune, dedogmatizovanog, osvetoljubivog i vlastoljubivog kadije, koji će, u ključnom trenutku, izdati svoga druga Hasana i izgubiti glavu. On izlazi iz dogmatskog derviškog oklopa, pred izazovom granične situacije u kojoj se našao prihvatajući rizik političkih igara i po njega pogubnih iskušenja vlasti.

Selimović je ukazivao na bliskost svojih romana romanima Dostojevskog. To poređenje je Nazif Kusturica razvio u komparativnu studiju, oslanjajući se na Bahtinovu ideju dijalogičnosti, odnosno polifonijskog romana. To višeglasje je očevidno već u "Magli i mjesečini", ali dominantno u "Dervišu i smrti", odnosno "Tvrđavi". U oba velika romana glasovi junaka su izrazito dijalogični, često dramatični, i nosioci su različitih, oprečnih i suprotstavljenih ideja. Po dijalogičnosti, radnji i sukobima oba velika romana imaju elemente dramskog. Uostalom, "Derviš i smrt" je imao intenzivan pozorišni i filmski život. Selimović, kao i Dostojevski, vjeruje u priču s preokretima i obrtima, sa zanimljivim, po pravilu dramatičnim događajima - ubistvima i zločinima.

Bliski su po koncepciji književnih junaka, po njihovoj unutarnjoj rascijepljenosti i preobražajima, i dramatičnim odnosima; po dubljem, metafizičkom značenju priče; po odnosu statičkih i dinamičnih motiva, akcije i kontemplacija; po postojanju nekog velikog intelektualnog problema u osnovu radnje romana i sukoba među likovima i među vrijednostima. Nikola Milošević je i povodom "Derviša i smrti" pisao o koliziji među vrijednostima kao osnovnoj metafizičkoj temi romana. Nije pakao ovoga svijeta u tome što su vrijednosti dostižne ili nedostižne, već što su, i pošto budu dostignute, u velikoj koliziji. Derviš je od tekije bio podigao bedem vjere, ali se taj bedem urušio kao zidanica na pijesku pred Harunovim hapšenjem i njegovom smrću. Dervišova žrtva ljubavi zarad tekije i bedema vjere pokazuje se varkom i greškom.

Pokušaj Nurudina da oslobodi nevinoga brata iz tvrđave dovodi u pitanje šejhov život i slobodu. Ni muselim, ni muftija, ni kadija - nosioci vlasti i pravne moći - ni ne žele da ozbiljno razmotre derviševu molbu. Kadija će upotrebiti citate iz Kurana za odbranu pravnog nasilja i Harunovog ubistva. Kada se dogma i vlast udruže, strada čovjek, pa bio on Harun ili Ahmed, pisar ili šejh tekije - biva obezličen, izgubljen i nevidljiv pod dogmatskim opštim mjestima i pred slijepim i gluvim vratima vlasti. Čovjeku od vjere i ugleda nemoguće je da sazna istinu o sudbini svoga brata, njegovoj krivici i kazni, preko institucija sistema. I Nurudin i Harun su pred tim institucijama poniženi, sitni i izgubljeni.

Pred dervišem se otvorila "tamna oblast života" koju je samo "crna mašta" mogla isplesti. Ne samo što se dogma raspukla pred užasom događaja i okolnosti, što je ostao samo "go čovjek i gola koža", već su Nurudina obuzela negativna osjećanja. Pošto pravnim sredstvima ne može zadovoljiti pravdu, laća se vlasti, oslanjajući se na mržnju, osvetu i ljudske poroke. Čovjek kontemplacije postaje čovjek akcije; režira pobunu, upotrebljavajući nevine ljude od ugleda i uticaja, proizvodeći i sam zlo. Vlast se ne može vršiti čistih ruku, pa Nurudin gubi sve: čast, prijatelje, zavičaj, porodicu, život.
Nije li Hasan i njegova sižejna linija alternativa Nurudinu, životna i hedonistička?

Hasanov lik ima, prvo, kompozicijsku funkciju - on je pronalazač i priređivač Nurudinovog rukopisa. On na kraju romana prepisuje i potpisuje njegov moto - "da je svaki čovjek uvijek na gubitku" - pretvarajući moto romana u njegovu poentu, zatvarajući figuru kruga i potvrđujući prstenastu strukturu romana. I vrlo obrazovani Hasan ponavlja Nurudinovu filološku "grešku", odnosno deformaciju citata: u svetom tekstu stoji da je svaki nevjernik uvijek na gubitku, a Nurudin i Hasan univerzalizuju iskaz, stavljajući umjesto riječi nevjernik riječ čovjek i pojačavajući time pesimističko viđenje čovjeka u svijetu; obojica su u tome saglasna.

Krug je omiljena Selimovićeva riječ i česta riječ Ahmeda Nurudina. "Krug" je naslov nedovršenog, posthumno objavljenog Selimovićevog romana, a oba velika romana - "Derviš i smrt" i "Tvrđava" - u ovom su znaku. Ono što je naizgled "samo" formalni postupak, postaje presudan činilac u pogledu na svijet:

Pri kraju romana "Derviš i smrt" dervišu dolazi mladić koga je majka poslala dervišu u tekiju. Ta majka je jedina, izgubljena ljubav Ahmeda Nurudina, a mladić bi mogao biti dervišev biološki sin. Derviš i junoša se ogledaju jedan u drugom: dječak naivno zavidi Nurudinu na njegovoj sreći, videći u njemu svoju idealnu budućnost. Nurudin u dječaku vidi svoj promašeni život i ispuštene alternative, sluteći dječakove zablude i gubitke. Dječak je došao da ponovi sudbinu svoga oca: da zatvori i ponovi krug; da sklopi sižejni prsten. Krug nema kraja...

I u "Tvrđavu" je ugrađeno životno iskustvo pisca. Ljubav s inovjerkom je nesumnjivo autobiografske inspiracije. Kada je 1953. iznenadno izgubio posao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Selimović je pune četiri godine obilazio urede i ustanove, rukovodioce i činovnike, bez rezultata. Ugradio je to iskustvo u lik Ahmeta Šaba iz 17. vijeka, u "Tvrđavi": "fantazmagorična, kafkijanska slika ljudske nemoći" dočarana je u liku Ahmeta Šaba; bila je to "realistična slika života". Lično iskustvo je uzdignuto do arhetipa. To može književnost, umjetnost pripovijedanja.

Roman "Ostrvo" (1974) govori o izolovanosti dvoje starih ljudi na ostrvu; čitan je prije nego što se pojavio u izrazito ideološkom ključu. Od pisca je zahtijevano da izbaci dva poglavlja: "Treba li da umre stari mandarin" i "Tuđa zemlja tuga je golema". Ova dva poglavlja su proglašena za političke pamflete. Dostojanstveni Selimović je to odbio i roman se u cjelosti pojavi u beogradskoj "Prosveti".

"Sjećanja" (1977) su Selimovićev duhovni testament i književna autobiografija; identitetska knjiga; piščeva autopoetika, odnosno eksplicitna poetika. Predragocjena knjiga srpske kulture.

Selimovića su privlačile savremene prilike i savremeni događaji; duh pobune je zračio iz studentskih nemira 1968. godine. Tu atmosferu skicirao je u nedovršenom romanu "Krug" (1983), posthumno objavljenom.

Protivnik separatističkog ludila, dezintegracije Jugoslavije i razaranja srpske kulture, kojoj je svim bićem pripadao, protivnik tendencija u kulturi Bosne i Hercegovine, Selimović je morao napustiti Sarajevo i preći u Beograd, trajno i sudbinski vezan za srpsku književnost i kulturu.

Supruga Darka i ćerke Maša i Jasenka, Foto Arhiva

Komparativna književnost

Povratnici iz rata i pobunjenici su omiljene i česte figure koje se javljaju u Selimovića iz romana u roman. Svaki njegov povratnik iz rata je lično poražen, gotovo opustošen, vraćen u svijet u kojem nema ništa, u uznemiravajući mir kojem ne može niti želi da se prilagodi; svaki postaje pobunjenik na svoj način. Svaki je ponižen od onih koji su u ratno doba gradili svoju društvenu poziciju i moć, uvećali imovinu i stekli novac i uticaj, ne hajući za moralne obzire. S razlogom je Selimovićev prvi roman "Tišine" dovođen u blizinu Miloša Crnjanskog i njegovog "Dnevnika o Čarnojeviću" (R. Vučković, M. Nedić). Tačno je da je Selimović isticao Ivu Andrića kao prvoga pisca među savremenicima. Od Andrića se mogao naučiti distanci: pomjeriti zbivanja i likove dva ("Derviš i smrt") ili tri vijeka unazad ("Tvrđava"), uspostaviti vremensku, istorijsku i emotivnu distancu, pričati svoju priču, istorijski uvjerljivo kontekstualizovanu, konkretno ambijentiranu, ali univerzalnu. S Andrićem ga vezuje svijet o kojem piše - Bosna i Sarajevo. Ali "Tišine" su bliže Crnjanskom i "Dnevniku o Čarnojeviću".

Prstenastu kompoziciju nalazimo i u Andrićevoj "Travničkoj hronici", i u "Prokletoj avliji", ali artistički možda najuspjeliju - u "Seobama" Miloša Crnjanskog. Na planu poetizacije proze, njene lirizacije, a pogotovu ritmizacije, Selimović je neuporedivo bliži Crnjanskom nego Andriću. Duboka melanholija, tragično osjećanje svijeta, liričnost proze i njeno pomjeranje na emotivnom i ritmičkom planu prema stihu sve do ukidanja granica između stiha i proze, zajedničke su osobine najboljega Selimovića i Crnjanskog. Ta sličnost je uočljiva i na planu simbolizacije pojedinih pjesničkih slika, pa i na planu odnosa prema prirodi. Uočljiv je značaj neba i vode u Selimovićevoj prozi, što je u "Seobama" Crnjanskog veoma naglašeno.

Podsticaj za lirsko, emocijama vrlo nabijeno kazivanje, pa i za ritmiziranje proze o porodici dolazio je i od američkog pisca Tomasa Vulfa i njegovoga romana "Pogledaj dom svoj, anđele". Selimović je o Vulfu i njegovom romanu mislio veoma visoko i spominje ga u "Sjećanjima" kao jednog od najznačajnijih pisaca za sopstveni razvoj.

Ma koliko bio blizak romanu Dostojevskog, Selimovićev roman je - uprkos smještanju radnje u XVII i XVIII stoljeće - djelo XX vijeka, a njegov glavni junak je vrlo blizak egzistencijalističkom romanu i po osjećanju straha i strepnje, i po sukobu sa svijetom koji mu je strašan i tuđ, i po neutvrđenosti u vjeri koja se pokazuje kao dogma nesposobna da pomogne čovjeku u konkretnim životnim prilikama, i po graničnoj situaciji u kojoj se nalazi, i po pobuni, i po "prljavim rukama", i po padu. Nurudinova priča je naša, ali i evropska moderna priča o čovjeku kao vječnom gubitniku. Veliki roman duboko ukorijenjen i u srpsku tradiciju, i u evropski roman. "Derviš i smrt" je veliki evropski roman, a Meša Selimović veliki evropski pisac.

Preporučujemo

Kultura

0 2

ZAUVEK USPRAVLjEN STOJI ISPRED NAS: Veliki praznik u Andrićgradu obeležen otkrivanjem spomenika Meši Selimoviću i tribinom "Evropa i Rusija"

28. 06. 2022. u 23:33

Kultura

1 2

SPOMENIK MEŠI SELIMOVIĆU: Manifestacija Vidovdanske svečanosti u Andrićgradu

27. 06. 2022. u 11:23

Kultura

0 4

URUČENA NAGRADA "MEŠA SELIMOVIĆ": Dobitnica Vesna Kapor priznanje primila iz ruku Milorada Vučelića (FOTO/VIDEO)

11. 05. 2022. u 11:27

Panorama

0 0

KO JE BIO MEŠA SELIMOVIĆ: "Po nacionalnosti sam Srbin, iz muslimanske porodice!" Preživeo ustaški logor

26. 04. 2022. u 17:01

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije