IMA JOŠ LJUDI NA KOJIMA SE DRŽI SVET: Pouke Jevgenija Vodolazkina, dobitnika "Velike nagrade Ivo Andrić"

O JEVGENIJU Vodolazkinu i njegovim knjigama ispisane su mnoge stranice, čitava biblioteka.

Foto: Andrićgrad

U trodnevnom druženju na Mećavniku i u Andrićgradu iskrsavale su i oživljavale mnoge osobine njegovog očaravajućeg rukopisa, ali takođe i njegovog pogleda na svijet, kao da se oko ćuprije raskrilio nekakav sveobuhvatni, bezvremeni ljudski i stilski horizont.

I eto paradoksa: tada je bilo manje personalnog započinjanja, ali više onog najdragocjenijeg - ličnosnog. Srednjovjekovna ličnost, postavši akumulator društvene energije, nije se rastvorila u gomili, ostala je sama, sa svojom jedinstvenom, neponovljivom dušom.

Zašto je ovo važno znati kad govorimo o savremenom romansijeru, tvorcu modernih bestselera? Vodolazkin kaže: "Odlučio sam da pišem baš o onim stvarima o kojima se u naše vrijeme malo govori, koje se sad automatski povezuju sa banalnošću ili patetikom. O milosrđu, o predanosti, o vječnoj ljubavi. Htio sam da ih vratim u javnu upotrebu, i shvatio sam da je najbolji materijal za njih srednji vijek, kad se ljudi nisu ustručavali da o njima pričaju. I u jednom trenutku sam shvatio da ću morati da pišem o drevnoj Rusiji. Ali kako?"

Odgovor na to pitanje je "Lavr", remek-djelo savremene ruske književnosti: I naredne Vodolazkinove knjige možemo doživjeti i tumačiti kao male a moćne akumulatore saborne energije, koji čak i u postmodernističkom ključu odražavaju čudesnu srednjovjekovnu poetiku, sa temama svetosti, prolaznosti i ljubavi koja je jača od smrti. O Promislu Božjem.

Želidrag Nikčević/ Foto: D. Milovanović

U srednjovjekovlju, kaže Vodolazkin, nisu svi bili altruisti, ali nije bilo apologije sebičnosti. "Ljudi su griješili, ali je bilo nemoguće zamisliti opravdavanje grijeha. Grešnici su dobro znali da su grešnici. Arsenije iz Lavra uopšte ne bi razumio našu mlakost. U srednjem vijeku je bilo vatre, i plamena - ponekad pretjeranog, ponekad strašnog, ali smo plamtjeli. A sad se gasimo. Sad tinjamo."

Renomirani ruski filolog, istraživač drevnih žitija i ljetopisa, svoju pripovjedačku karijeru počeo je u zrelim godinama, a onda, gotovo nehotice, ruskoj književnosti podario nekoliko istinskih bestselera. Veoma poštovani i strogi Leonid Juzefovič rekao je da Vodolazkinovi romani uopšte ne liče jedni na druge, a da ni on sam ne liči na svoje romane. A moglo bi se, u jevanjđeljskoj intonaciji, dodati da je on tako umnožio broj svojih talenata. Jevanđelje povodom Vodolazkina ne pominjem slučajno: on smatra da postoje samo dvije stihije koje se istinski zanimaju čovjekom: crkva i literatura. I upravo ta pravoslavna duhovnost Vodolazkinovoj prozi - a naročito "Lavru", žitiju novog tipa - podarila je autentičan kolorit i stvorila magični osjećaj dubinskog poniranja koji toliko nedostaje većini djela u žanru slovenske fantazije. Kao da nam se lagano raskriva portret jezika kroz sve vjekove njegovog postojanja, pri čemu su intonacija i logika izlaganja važnije i delikatnije stvari nego što je leksika.

A bestseler je, kao što znamo, nekakva zlatna sredina između nepretencioznih ukusa većine i strogih zahtjeva intelektualne elite. U običnom životu ove linije se ne ukrštaju, ali postoji tanak sloj knjiga koje čitaju i jedni i drugi. Od domaćica do univerzitetskih profesora. Ukratko, knjiga treba da bude taman toliko pametna da je može zavoljeti svaki proleter, bez obzira na stepen obrazovanja, ne više, i taman toliko zabavna da se intelektualci ne namrgode. A Vodolazkinov stil pripovijedanja, inteligentan, produhovljen, nenametljiv i krajnje taktičan, a istovremeno krajnje prodoran i sugestivan, pokreće sa čitaocem i slušaocem diskusiju o najvažnijim stvarima. Ako je svijet koji je on stvorio u "Lavru" spašen radi dvojice pravednika, onda i mi zadržavamo nadu da u našem svijetu može biti dobro. Da ima još ljudi na kojima se drži ovaj svijet. I da ćemo ih jednom ipak upoznati.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije