ZATIRANJE JEZIKA NAJSUROVIJE NASILJE NAD LJUDIMA: Svedočanstva o imenovanju govora u prošlosti Boke Kotorske

ČITAVA istorija Boke Kotorske svjedoči o njenom srpskom nacionalnom karakteru, odnosno o tome da njeni žitelji čine integralni dio srpskog naroda.

Budva na razmeđi devetnaestog i dvadesetog veka , Foto Arhiv Kotor, Arhiv Hereceg Novi, Muzeji Kotora i Herceg Novog, Profimedija , Portal Atlantik , Siniša Luković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Vikipedija" i Fejsbuk...

To su uvjerenje širili svi predstavnici njene duhovne, kulturne i političke elite; pisci, publicisti, istoričari - i domaći i strani. Stoga se i njihov maternji jezik nije mogao imenovati nikakvim drugim nazivom do njegovom etničkom atribucijom. Jer, naziv svakog jezika proizilazi iz imena njegovog naroda, što je postalo neprikosnoveno načelo i u teoriji i u praksi.

U sačuvanim izvorima od XV vijeka do danas postoji obilje dokaza da su Bokelji svoj jezik nazivali srpskim (a nikad "crnogorskim" ili nekim drugim imenom). Ukazaćemo samo na nekoliko dokumenata koji reprezentativno svjedoče kako su Bokelji shvatali i imenovali svoj maternji jezik.

Godine 1412. despot Đurađ dariva vlastelinu Medlu Anđeloviću selo "Šušan više Budve".

Ovo darovno pismo je pisao Bokelj Nikola Mirošević, koji na kraju pisma dodaje: "Ja, Nikola Mirošević, kanžalier, pisah srpskim jezikom". Poznati venecijanski izdavač ćiriličnih knjiga Jerolim Zagurović (Kotor, oko 1500 - Venecija, 1572), "vlastelin od grada Kotora", štampao je 1569. godine Psaltir za koji kaže: "Ovo se djelo zove na grčkom jeziku Psaltir, a po srpskom jeziku - Pijevac".

Prvi srpski Bukvar je nastao u manastiru Gradište u Paštrovićima, Foto Arhiv Kotor, Arhiv Hereceg Novi, Muzeji Kotora i Herceg Novog, Profimedija , Portal Atlantik , Siniša Luković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Vikipedija" i Fejsbuk...

O jezičkom identitetu Primorja i Boke Kotorske svjedoči i činjenica da je prvi srpski Bukvar, inoka Save Dečanca, nastao u manastiru Gradište u Paštrovićima, štampan (u Veneciji 1597) na srpskoslovenskom jeziku i da su predlošci nesumnjivo srpski. Ovaj Bukvar je sačuvan na četiri lista, na kojima je izložen sistem srpskoslovenske ćirilice. [...]

Značajno svjedočanstvo o nazivu jezika u Boki Kotorskoj predstavlja i iskaz arcibiskupa skopljanskog (po svoj prilici Petra Bogdanića, koji je prije toga bio barski arcibiskup) iz 1685. godine da je Herceg Novi u Srbiji i da se u njemu govori "srpski jezik" (se serve lingua serviana). A 1770. godine piše dalmatinski upravitelj iz Kotora mletačkoj vladi i kaže da mu je Šćepan Mali pisao "na srpskom jeziku" .

U sudsko-notarskim aktima Kotora stoji da je 27. novembra 1728. godine knez Bečić iz Paštrovića predao Petru Fontani, javnom tumaču slovenskog i srpskog jezika u Herceg Novom, "jednu staru povelju, delom oštećenu, pisanu srpskim slovima az, buki, vjedi" .

Važan dokument o maternjem jeziku Bokelja jeste i molba Rišnjana i Hercegnovljana upućena 20. novembra 1754. godine Principu, tj. mletačkom duždu, kojom traže episkopa - etničkog Srbina: ,,Mi slaveno-srpski narod grčkoga zakona istočne crkve koji se nalazimo pod vlašću Vaše prejasne republike u predjelima Ercegnovoga i Risna, Neretve... (molimo) da nam Vaša Svetlost i prejasna vlada dopusti da imamo unaprijed svog zasebnog pastira od našeg srpskog jezika i grčkog obreda Istočne crkve" .

O borbi Bokelja za svoj srpski jezik svjedoči i podatak da su Rišnjani zvanična akta na italijanskom jeziku vraćali nepročitana, pravdajući se da ih ne razumiju. Tako risanska opština 1795. moli kotorskog providura da im ubuduće akta šalje na narodnom jeziku, "po serbski", objašnjavajući da je to uvijek bio običaj.

* * * * * * *

PROTESTI PROTIV OTVARANjA ITALIJANSKIH ŠKOLA

DUGOGODIŠNjI DIREKTOR, i vjerovatno najbolji poznavalac Kotorskog arhiva, dr Slavko Mijušković, govoreći o nazivu narodnog jezika u Boki u dokumentima Kotorskog arhiva konstatuje sledeću činjenicu: "Za naš narodni jezik u starijim spisima najčešće se javlja naziv 'srpski', ali se ponekad nailazi i na izraz 'ilirski'; isto tako i u dokumentima pisanim na latinskom i italijanskom jeziku javljaju se oba izraza, koji se negdje potpuno izjednačavaju." Mijušković piše da su pripadnici gradske inteligencije u Boki Kotorskoj za vrijeme austrijske vladavine bili "žestoki pobornici srpskog jezika i ćirilice".

Mijušković iznosi podatke o uvođenju srpskog jezika u mjesne javne osnovne škole u Boki u četvrtoj deceniji XIX vijeka, kao i u kotorsku višu osnovnu školu. On navodi zahtjev Bokelja austrijskim vlastima da se "razni srpski tekstovi i udžbenici za pravoslavnu djecu koji su štampani na slavenoserbskom jeziku, koji ta djeca ne razumiju, donesu i štampaju na srpskom jeziku koji je u opštoj upotrebi, zadržavajući ćirilska slova".

U Kotorskom arhivu se nalaze dokazi o srpskom nacionalnom karakteru Boke, Foto Arhiv Kotor, Arhiv Hereceg Novi, Muzeji Kotora i Herceg Novog, Profimedija , Portal Atlantik , Siniša Luković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Vikipedija" i Fejsbuk...

Mijušković govori i o tome kako se narod hercegnovskog sreza 1845. godine usprotivio otvaranju italijanskih škola u Toploj i drugim mjestima. U protestnim dopisima seoskih glavara Bijele, Mojdeža, Kuta, Kumbora, Poda, Trebesina, Mokrina i Sasovića, kao i paroha Tople i Kruševica, podnesenim u vremenu od 22. juna do 18. jula 1845, koji se čuvaju u Eparhijskom arhivu u Kotoru, a koje Mijušković citira, uglavnom stoji da je vijest o osnivanju italijanskih škola u ovim mjestima izazvala "veoma veliku uznemirenost" zbog toga što se djeca neće obučavati "na srpskom već na stranom jeziku"; da se dozvoli parosima da oni održavaju školu na srpskom jeziku dok se ne osnuju javne srpske osnovne škole; da se izdejstvuje otvaranje srpskih škola u kojima će učitelji biti srpske narodnosti i vjere, koji će zavisiti od pravoslavnog episkopa i koji će biti osposobljeni da nastavu vode na srpskom jeziku itd. Sveštenik Jakov Popović, provikar dalmatinskog episkopa za Boku Kotorsku, u pismu od 7. januara 1847. traži od austrijskih vlasti uvođenje nastave na srpskom jeziku u svim bokeljskim školama...[...] A opština kotorska u jednom aktu od 10. novembra 1847. navodi da su kotorski pravoslavci i neki katolici izjavili da je kako u samom Kotoru tako i u čitavoj Boki maternji jezik srpski koji se piše ćirilskim slovima, "koja su najprikladnija za njegovo pisanje i izgovaranje"...[...] Poslije ovih navoda, opština u propratnom aktu tvrdi "da ne postoji sumnja da je maternji jezik u Kotoru i Boki srpski, te da se on na osnovu dekreta Ministarstva prosvjete ima uvesti kao nastavni jezik u kotorskoj višoj osnovnoj školi".

VRIJEDAN DOKUMENT o maternjem jeziku (i etničkoj pripadnosti) Bokelja jeste i pismo bokeljskih glavara (njih oko četiristo, među kojima je bio i Stefan Mitrov Ljubiša, kao i načelnik prčanjski Anton Sbutega) Hrvatsko-slavonskom saboru u Zagrebu, upućeno 1/13. juna 1848. godine iz Prčanja. U tom pismu, pored ostalog, bokeljski prvaci naglašavaju da "okružje bokokotorsko pripada po položaju, po istoriji, po jeziku, i po plemenu većeg broja slavensko-srpskoj narodnosti".

Korak dalje u zalaganju za uvođenje srpskog jezika izvan domena škole kotorska opština je učinila i prilikom raspisivanja konkursa za opštinskog pisara 3. januara 1867. U konkursnoj objavi je ovom prilikom bio istaknut izričiti uslov da kandidati moraju "odlično poznavati slaveno-srpski jezik". Upotreba termina slaveno-srpski u tom konkursu bila je povod za raspravu u kotorskoj opštini o nazivu narodnog jezika.

Prisjednik, tj. potpredsjednik opštine Špiro Bjeladinović je predložio naziv "slaveno-srpski" s obrazloženjem da je "slaveno-srpski jezik, kojim govore susjedni Hercegovci i Crnogorci, jezik kotorskog okruga", što je prihvaćeno i izglasano.

Kotorska opština je 14. jula 1872. dostavila Okružnom načelstvu jedan spisak naziva lokaliteta sa svog područja, naglašavajući da su ti nazivi "napisani jednom u talijanskom jeziku, a drugom, ne kako vi kažete u dalmatinskome jeziku, kojega pišuće ne pozna isto kao i ne znade puk Obćine ove, nego baš u pravome našemu maternome srbskome jeziku. Mi i naše zemlje jedankrat smo kršteni bili, a novog krštenja niti pitamo, niti primamo; mi i zemlje naše primili smo krštenje od pradjedovah naših u srbskome jeziku".

* * * * * * *

ČISTOTA SRPSKOG NARODNOG JEZIKA NEGOVANA U BOKI

O SRPSKOM JEZIKU kao maternjem jeziku Bokelja piše i njemački baron Oto Rainsberg u časopisu "Globus" za 1864. godinu: "Italijanski se govori samo u većim mestima među obrazovanim licima; u kućnoj upotrebi isključivo se srpski jezik javlja, jer su stanovnici, sa malim delom katolika, svi slovenskog porekla. Uopšte za srpski jezik nije nijedan predeo toliko važan i značajan kao Boka, jer se tamo nalazi masa staroslovenskih reči koje nigde više nisu uobičajene, a izgovor, koji u Slavoniji, Dalmaciji i Bosni dozvoljava da se odmah razazna pripadnik rimske i istočne crkve, u Boki je jednak kod Grka i katolika". [...]

Da su Bokelji svoj maternji jezik imenovali kao srpski svjedoči i profesor Marcel Kušar, Austrijanac, koji u višetomnom reprezentativnom opisu Austrougarske monarhije, objavljenom u Beču 1892. godine, piše o tome kako stanovnici Boke i Dalmacije nazivaju svoj jezik: "Danas pravoslavci, kako se sami zovu, u Boki, kao i ostali koji žive u Severnoj Dalmaciji, daju svom jeziku naziv srpski."

Dok su austrijske vlasti uporno izbjegavale da narodni jezik u Boki Kotorskoj imenuju kao srpski, nastavnici ovog jezika u kotorskoj gimnaziji su u zvaničnim dopisima ovaj jezik nazivali srpskim i potpisivali se kao nastavnici srpskog jezika. To, na primjer, radi Vuk Popović (prijatelj i saradnik Vuka Karadžića), kao i Risto Kovačić, koji svoj dopis - Molbu predatu opštinskom uredu 28. avgusta 1872. potpisuje: "Risto Kovačić učitelj geogr. hist. i srpskog jezika". A 8. oktobra 1872. kotorska opština je obavijestila Okružni sud, Državno odvjetništvo i Sreski sud u Kotoru da je odlučila da "za Obćinu kotorsku zvanični jezik mora biti jedino srbski" . [...]

Vuk Karadžić je ukazivao na čistotu srpskog jezika u Boki Kotorskoj, Foto Arhiv Kotor, Arhiv Hereceg Novi, Muzeji Kotora i Herceg Novog, Profimedija , Portal Atlantik , Siniša Luković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Vikipedija" i Fejsbuk...

Da je maternji jezik Bokelja, kao i Crnogoraca i Brđana, srpski, potvrdili su i naučno dokazali veliki srpski lingvisti, koji su inače rodom sa prostora današnje Republike Crne Gore: Radosav Bošković, Mihailo Stevanović, Radomir Aleksić, Jovan Vuković, Luka Vujović, Milija Stanić, Mitar Pešikan, Drago Ćupić, Dragoljub Petrović, Mato Pižurica, Radmilo Marojević.

VUK STEFANOVIĆ KARADžIĆ je još ukazivao na čistotu srpskog narodnog jezika u Boki Kotorskoj, i isticao njegovu ljepotu. Naime, u knjizi "Crna Gora i Boka Kotorska" on piše: "Može biti da nikakvo mjesto u narodu našemu nije tako važno i znatno za jezik naš kao prava Boka (oko zaliva)".

Namjera da se maternji jezik Bokelja, Crnogoraca i Brđana tretira kao nekakav "crnogorski jezik", nije ništa drugo do velikohrvatska ideološka manipulacija. Naime, stvaranje tzv. crnogorskog jezika i potiskivanje ćiriličnog pisma, samo je jedan od aspekata hrvatskog velikodržavnog imperijalnog projekta koji Crnu Goru vidi kao integralni dio hrvatskog etničkog, istorijskog, kulturnog i jezičkog korpusa. Da je upravo o tome riječ, potvrđuje i jedan od ideologa latinizacije i kroatizacije današnje Crne Gore, Rajko Cerović, koji u kulturnom dodatku dnevnog lista "Vijesti" od 3. maja 2003. godine, u polemici sa akademikom Branislavom Ostojićem, ističe da "Crnogorci govore hrvatskim, u najmanju ruku toliko koliko i srpskim, ili da budemo precizniji, zbog ijekavice govore više hrvatskim nego srpskim jezikom" .

Nije nimalo slučajno što je "tvorac" tzv. crnogorskog jezika i pravopisa - Vojislav P. Nikčević, u svojim propagandističkim (i najvećim dijelom rasističkim) tekstovima, u kojima se bavio nadrilingvistikom, najviše volio da citira dr Iva Pilara, svakako najobrazovanijeg i najuticajnijeg hrvatskog ustaškog ideologa između dva svjetska rata.

Konkretno, najčešće je citirao njegove velikohrvatske teze iz knjige "Južnoslavensko pitanje i Svjetski rat - prikaz cjelokupnog stanja", koju je objavio u Beču 1918. pod pseudonimom L. V. Sudland. (Drugo izdanje ove knjige krcate falsifikatima objavila je Matica hrvatska u Zagrebu 1943. godine, a treće izdanje objavljeno je devedesetih godina prošlog vijeka, u Varaždinu.)

* * * * * * *

KROATIZOVANjE JEZIKA I KULTURNOG NASLEĐA

DA JE VOJISLAV NIKČEVIĆ bio miljenik hrvatske nacionalističke inteligencije svjedoči i činjenica da su njegove nadrilingvističke "projekte" svim silama podupirale hrvatske nacionalističke institucije i organizacije poput Matice hrvatske, Saveza crnogorskih udruga Hrvatske i Hrvatsko-crnogorskog društva prijateljstva "Kroatika - Montenegrina". Tako je u njihovoj organizaciji 5. decembra 2002, u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu, upriličena promocija Nikčevićevih knjiga (ili kako su to organizatori nazvali "predstavljanje projekata") "Crnogorski pravopis" i "Crnogorska gramatika". Na promociji su govorili istaknuti hrvatski nacionalistički ideolozi i "jezikoslovci": akademik Josip Bratulić (tadašnji predsjednik Matice hrvatske), prof. dr Josip Silić, prof. dr Ivo Pranjković i prof. dr Marko Samardžija. Riječ je o "jezikoslovcima" koji su po instrukcijama Tuđmanovog režima početkom devedesetih godina prošlog vijeka radili na "čišćenju" hrvatskog jezika od "srbizama" i na uvođenju smiješnih neologizama, ugledajući se na jezički purizam koji je bio sproveden u Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nikčević se, nesumnjivo, na njih ugledao kada je u svoj "crnogorski jezik", umjesto "srbizama" unosio kroatizme i arhaizme, i kad umjesto crnogorsko-hercegovačkog tipa ijekavice favorizuje hrvatski tip (što se posebno ogleda u forsiranju grupa rije i rje - prijedlog, prijevoz, prijenos, grjehota, rjeđi, - iz hrvatskog tipa ijekavice na štetu crnogorsko-hercegovačkog e - predlog, prenos, prevoz, grehota, ređi).

Austrijski profesor Marcel Kušar je pisao da se u Boki govoru srpski, Foto Arhiv Kotor, Arhiv Hereceg Novi, Muzeji Kotora i Herceg Novog, Profimedija , Portal Atlantik , Siniša Luković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Vikipedija" i Fejsbuk...

PREIMENOVANjE SRPSKOG JEZIKA u tzv. crnogorski, koje je sprovodio danas već bivši crnogorski režim, dio hrvatskog nacionalno-političkog projekta potvrđuje i činjenica da je pomenuti hrvatski lingvista dr Josip Silić autor udžbenika Crnogorski jezik (s podnaslovom Naučno-metodološke osnove standardizacije crnogorskoga jezika) objavljenog 2010. godine u izdanju Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore. Ova knjiga je štampana u 8.000 primjeraka i dijeljena je besplatno uz primjerak dnevnog lista Pobjeda. Osim toga, dr Josip Silić i dr Ivo Pranjković su autori Gramatike crnogorskoga jezika, objavljene 2010. takođe u izdanju Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore.

Vojislav P. Nikčević tvorac nadrilingvističog „projekta“ , Foto Arhiv Kotor, Arhiv Hereceg Novi, Muzeji Kotora i Herceg Novog, Profimedija , Portal Atlantik , Siniša Luković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Vikipedija" i Fejsbuk...

Kao prvog autora ove knjige, Pranjković i Silić su dopisali Adnana Čirgića, koji je poznat iz štampe kao "prvi doktor crnogorskog jezika" (doktorat je stekao u Osijeku pred komisijom u kojoj nije bio - niti je mogao biti - nijedan doktor "crnogorskog jezika"). Ova "gramatika" je skoro istovjetna sa Silićevom i Pranjkovićevom Gramatikom hrvatskoga jezika, objavljenom 2005. u Zagrebu u izdanju "Školske knjige". Po riječima dr Miloša Kovačevića, "najveća razlika između ovih gramatika je što se na koricama sada pojavljuje ime Adnana Čirgića, i to kao prvog autora".

Profesor Radmilo Marojević i Željko Komnenović u Herceg Novom , Foto Arhiv Kotor, Arhiv Hereceg Novi, Muzeji Kotora i Herceg Novog, Profimedija , Portal Atlantik , Siniša Luković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Vikipedija" i Fejsbuk...

Na osnovu svega do sada kazanoga može se zaključiti da je veoma pogubno, lingvistički nedopustivo i za Bokelje politički i kulturno genocidno ustavno preimenovanje srpskog jezika u tzv. crnogorski jezik. Za Bokelje, kao i za Crnogorce i Brđane, odnosno za srpski pravoslavni narod na prostoru današnje Crne Gore, srpski jezik je uslov očuvanja njihovog istorijskog identiteta. Od nastanka prvih civilizacija i formiranja pravne svijesti zna se da je zatiranje jezika predstavljalo izraz najsurovijeg nasilja nad ljudima. Jer, oduvijek su narod i jezik jedno biće (Etnos i Logos). Stoga je svaka imperijalistička politika u svojim pokušajima oduzimanja identiteta nekom narodu nastojala da zatre njegov jezik.

Dr Miloš Kovačević je razobličio saradnju hrvatskih i crnogorskih lingvista , Foto Arhiv Kotor, Arhiv Hereceg Novi, Muzeji Kotora i Herceg Novog, Profimedija , Portal Atlantik , Siniša Luković, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Vikipedija" i Fejsbuk...

Završićemo ovaj rad sa dvije terminološke napomene. Nazivi slaveno-srpski (narod, jezik) i srpski (narod, jezik) predstavljaju sinonime. Naziv srpski jezik, istorijski gledano, ima jedinstveno, neraščlanjeno značenje (i narod, i jezik kojim taj narod govori), pa je to odraženo i na prvom popisu stanovništva u Knjaževini Crnoj Gori 1909. godine: etnička pripadnost je određena prema maternjem jeziku!

Preporučujemo

Društvo

0 0

NOVINE KOJE SU SE ČITALE UŠIMA: Letopis o vremenu kada su novinari pisali između redova

22. 10. 2023. u 07:00

Društvo

0 0

POLITIČARI BRANE TRST NA PREDIZBORNIM MITINZIMA: Očuvanje poretka iz 1945. iskušavalo je snage ideološki podeljenih država

20. 10. 2023. u 07:00

Društvo

0 6

LOBIRANjE UZ POMOĆ ZLATNIH DUKATA: Srbija dobila medijski rat protiv britanske vlade usred Londona

15. 10. 2023. u 07:00

Društvo

0 1

ČOVEK KOJI JE STVARAO ISTORIJU: Filip Hristić, prvi predstavnik elite koja je gradila modernu Srbiju

13. 10. 2023. u 07:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije