ISTORIJSKI DODATAK - STVARANJE FABRIKE NOVIH JEZIKA: Hrvatska deklaracija u suštini je označila početak kraja Jugoslavije

PONEKAD mi se učini da se mi ovim istorijskim dodacima bavimo nekom vrstom svetogrđa. Čak i ovaj put kad je reč o jezičkim pitanjima iz neke tamo 1967. godine. Oni koji bi i dalje da nas prevode žedne preko vode najčešće nam, naime, spočitavaju da se manemo prošlosti i da se okrenemo budućnosti, da samo uzalud gubimo vreme i energiju baveći se onim što je bilo i što je iza nas, umesto da grabimo napred i trčimo trku s drugima koji nas uveliko prestižu.

Tito i Krleža

I sve u tom smislu, kao da je reč o ili – ili, i kao da nas navlače da odbacimo onu staru mudrost: Ko zaboravi, ponoviće mu se. A mi, u stvari, nikako da izvučemo te pouke iz istorije – stalno nam se ponavlja ova ili ona zabluda.Toliko ih je, da ne možemo ni da ih pobrojimo. Ispada da mi više novosti otkrivamo i saznajemo iz prošlosti nego iz aktuelnih vesti.

Kaže mi jedan prijatelj koji prati ovo što istražujemo iz novije srpske istorije: Da li je moguće da smo mi toliki idioti, da posle svih tih Jasenovaca, Sremskih i drugih frontova, Golih otoka, savezničkih i drugih humanitarnih bombardovanja – i dalje ništa nismo razumeli, nego smo i dalje onako i onoliko obožavali one koji su nam to priređivali. Kao da smo, ne daj bože, neki mazohisti. Nemojte, molim vas, više da otkrivate te naše zablude; bolje se osećam kad ne znam... A šta ako nekom padne na pamet da opet pravimo zajedničku državu sa Hrvatima! Dva puta smo krvavo platili tu zabludu i – dosta! Možemo da trgujemo, kad nas je već gospodin Bog, ili slučaj, tako sastavio, i ništa više – da gledamo svoja posla.

IMA VUK KARADžIĆ onu poznatu i genijalnu parabolu: Pustio bih ja njega, ali neće on mene. Hrvati, naime, i danas, trideset i više godina od nasilne secesije, kao da nemaju drugu temu sem Srba. Naša vlast tvrdi da su im nepodnošljivi uspesi Srbije. Ima i toga, alu su razlozi njihove opsednutosti Srbima svakako dublji i tiču se, pored ostalog, kompleksa krivice, potisnutog ako ne svesnog, za genocid nad Srbima u Drugom svetskom ratu, kao i za fašistički pogrom devedesetih godina, uz pomoć NATO, od čega su napravili neku vrstu tragikomične epopeje zvane domovinski rat. Neko bi se toga stideo, oni se ponose. Svojim dojučerašnjim stanovnicima, Srbima, de fakto su zabranili povratak, a onima koji su ostali, uskratili su pravo na ime i jezik: ćirilični napisi su i danas tamo crvena marama. Nemačka ih je za te „uspehe“ nagradila prijemom u društvo odabranih.

I eto, otud – odovud, dođosmo do jezika i pisma. Dugo vremena su naše nacije, još od Avnoja kad su formirane, osećale da im nešto fali, i konačno se setile, neka pre, neka kasnije, da im fali jezik. Uostalom još je Šiler govorio: Nacija – to je jezik. I onda su, u vreme razbijanja Jugoslavije i formiranja novih, samostalnih država, proradile fabrike novih jezika: bošnjački, crnogorski, umalo i vojvođanski... Pokrovitelji razbijača su odmah reagovali: kako ne bi prevodili sa istog na isti jezik, ili kako ne bi više puta prevodili jedno isto, nazvali su tih nekoliko jezika neverovatnim imenom – BEHAES. Crnogorski je isfabrikovan nešto kasnije, inače bi naziv bio još karikaturalniji: BECEGEHAES, takoreći cela abeceda, da te bog sačuva.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Točka i tačka kao močka i mačka

HRVATI, NARAVNO, PRVI su se setili potrebe za „svojim“ jezikom. Teško je reći kad, valjda odmah posle Bečkog dogovora sa Srbima o jednom jeziku, daleke 1850; ti napori se pojačavaju posle formiranja Jugoslavije, između dva svetska rata, a naročito u vreme NDH. „Odmak od srpskog i čišćenje hrvatskog od srpskog bili su osnovna tema ustaške jezičke politike. To čišćenje hrvatskog jezika od srbizama bilo je predvorje za čišćenje Hrvatske od Srba“. Završilo se kako se završilo – ognjem i mačem – kako se uostalom završava svaka borba za čistotu vere, ideologije, nacije, ili, kako bi Frojd rekao, u narcizmu (čitaj: velikoj mržnji) malih razlika.

Spomen-ploča Matice hrvatske „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“

Borba za svoj, hrvatski jezik, nastavlja se i u Titovoj Jugoslaviji, naročito posle Novosadskog dogovora 1954. godine, na kojem je, gle čuda, postignuta saglasnost da je „književni jezik Srba i Hrvata jedinstven“. Tako smo došli do famozne 1967, samo godinu dana pošto je smenjen Ranković, kad je započet i rad na amandmanima – koji su jugoslovenske republike pretvorili u suverene države a srpske pokrajine u elemente federacije – i kad je propala jedna pd mnogih privrednih reformi. Upravo tada je u Zagrebu objavljena Deklaracija o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika, kao poziv na spas hrvatskog identiteta od (srpskog) hegemonizma.U svojoj biti taj dokument označava, zapravo, početak kraja Jugoslavije. Deklaraciju je za dva dana potpisalo 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija, a od pisaca treba pomenuti samo jedno ime – Titovog prijatelja Krležu. Glavno u zahtevima je da Hrvatska ima pravo na svoj, poseban, jezik i da je potrebno osigurati njegovu doslednu primenu u školama, novinstvu i u javnom i političkom životu uopšte. O Srbima, kojih je tamo, u to vreme, bilo više od 600.000 i koji su bili konstitutivni narod u hrvatskom ustavu – ni reč. Dakle, oni nemaju pravo na svoj jezik (i pismo), nego moraju da prihvate, taj i takav, hrvatski. Toliko o nacionalnim pravima i ravnopravnosti, kao o osnovnim motivima hrvatske jezičke i svake druge borbe!

DEKLERACIJA NE PORIČE „znanstvenu činjenicu da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu“, a Ljudevit Jonke, tadašnji vodeći hrvatski lingvista, kaže, u razgovoru sa Mikom Tripalom, da su srpski i hrvatski „strukturno lingvistički jedan jezik“ i da se zalaže za jezičko jedinstvo, uveravajući Tripala da nije „točka“ nego „tačka“, kao što nije ni „močka“ nego „mačka“, kao i da nije ispravno da svaki narod jezik kojim govori naziva nacionalnim imenom, navodeći primer engleskog jezika. Uprkos tome, ne samo što je podržao već je i napisao Deklaraciju.

Šta je u vezi s tim vanlingvističkim i lingvističkim činiocima nelogično? Taj jedinstveni srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik je još na Bečkom dogovoru prihvatio za svoju osnovu štokavski dijalekat, koje je, inače dijalekat srpskog jezika. Hrvatski lingvisti taj jezik potom nastoje da dele, najpre na „varijante“, a na kraju na dva posebna jezika, kao da je reč o njivi ili pokućstvu u ostavinskoj raspravi. Tako zapadaju u brojna zamešateljstva i protivurečnosti, na koje im srpski pisci odgovaraju „Predlogom za razmišljanje“.

U tom dokumentu koji je nastao dva dana posle Deklaracije, srpski pisci – potpisnici se slažu sa ukidanjem naziva srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik i zagovaraju postojanje dva jezika: srpskog i hrvatskog, kao i sa pravom Hrvata na svoj jezik, uključujući i Hrvate u Vojvodini, ali insistiraju i na pravu Srba u Hrvatskoj, kojih je inače tada bilo desetak puta više nego Hrvata u Srbiji.

Uz to, do pojave Predloga za razmišljanje, u hrvatskoj javnosti nije bilo nikakvih kritika Deklaracije, dok je u Srbiji Predlog najpre politički osuđen, pa tek onda objavljen u štampi. Reč je o poznatoj pojavi u jugoslovenskoj političkoj praksi poznatoj kao lažna politička simetrija. Slobodan Selinić, autor knjige „Srbija i jezički sukob u Jugoslaviji 1967. godine“, postavlja, u vezi s tim, pitanje da li bi došlo do bilo kakve kritike Deklaracije u Hrvatskoj, da se nije pojavio srpski Predlog za razmišljanje, kao što su godinama pre toga ostajali bez odgovora stavovi hrvatskih lingvista i pisaca koji su samo pretočeni u Deklaraciju. U tom smislu, Predlog je „dobrodošao hrvatskim nacionalistima,ali i tamošnjem rukovodstvu u uspostavljanju simetrije između dva nacionalizma“.

FOTOGRAFIJE: Stevan Kragujević, muzej Jugoslavije, muzej Beograda i arhiv "Novosti" i "Borbe"

Preporučujemo

Društvo

0 0

ISTORIJSKI DODATAK -AMANDMANI KAO DANI ODBROJANI: Ustavna rešenja koja će Jugoslaviju koštati njenog opstanka

28. 04. 2022. u 17:14

Društvo

0 8

ISTORIJSKI DODATAK -U BEOGRADU BEZ BATINA NEMA NIŠTA: Delovi stenograma razgovora Josipa Broza sa srpskom delegacijom 1971.

27. 04. 2022. u 17:14

Društvo

0 8

ISTORIJSKI DODATAK -TITOVA LIČNA VLAST GLAVNA SMETNjA RAZVOJU: Srbija nije htela da bude identifikovana sa jugoslovenskom federacijom

26. 04. 2022. u 17:14

Društvo

0 1

ISTORIJSKI DODATAK -AMANDMANI ZA UVOĐENjE PRINUDNE UPRAVE U SRBIJI: Dekomponovanje jugoslovenske federacije i pitanje srpske državnosti

25. 04. 2022. u 17:23

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije