Dušan Kovačević: Ne bih prihvatio mesto ministra kulture. Ovde nikada nije bilo dovoljno para ni dovoljno razumevanja

Radmila Radosavljević

07. 07. 2020. u 15:30

Akademik o vremenu odloženog života, umetnosti na čekanju i planovima

Душан Ковачевић: Не бих прихватио место министра културе. Овде никада није било довољно пара ни довољно разумевања

Foto Z. Jovanović

KADA je vladika došao u jedno selo i upitao crkvenjaka zašto ne zvone zvona kad on dolazi, crkvenjak mu je odgovorio: "Vaše preosveštenstvo, za to postoje tri razloga, a prvi je - mi nemamo zvona." Ova priča-anegdota Stevana Sremca je prava metafora za sve razgovore i nagađanja o tome kada će se pandemija zaustaviti i kada ćemo se vratiti normalnom životu. Prvi razlog zašto nemamo pravi odgovor na to je što još ne znamo koja je to bolest, a svih ostalih deset razloga uopšte nije bitno. Sada smo svi zaustavljeni u vremenu iščekivanja i nadanja da će nam neko buduće vreme doneti nešto bolje - kaže naš legendarni dramski pisac, akademik Dušan Kovačević.

U tom "odloženom" vremenu normalnog života i rada, neke bolje dane moraće da sačeka dvodnevni naučni skup "Dramsko stvaralaštvo Dušana Kovačevića", koji je trebalo da bude održan 28. juna u Andrićevom institutu u Andrićgradu, ali i njegov novi rediteljski film "Nije loše biti čovek", koji neće uspeti da završi za ovogodišnji festival u Veneciji.

METAFORA KAFANE DA li smo mi shvatili opomenu, pošto su nam bolnice opet pune, Kovačević kaže da ne voli što se to politizuje.
- Imam osećanje da smo se ponašali kao čovek koji je bio dvadeset godina na robiji, a onda je izašao iz zatvora u kafanu i tu napravio neki užas, pa su ga odmah vratili na robiju od trideset godina. Tako vidim ovaj novi talas pandemije koji nam se dogodio. Jer, ako neko dođe pa ti kaže da možeš slobodno da se kupaš u reci, a ona ima dosta virova, brza je i opasna, samo je tvoja odluka da li ćeš da skočiš u vodu ili nećeš. Ne verujem u to da je narod toliko neobavešten i naivan da sluša nekog i da radi na sopstvenu štetu. Svako sebi treba da postavi jedno pitanje - da li mi se živi? Kad se iskreno upita, imaće odgovor, ne treba niko drugi da ga savetuje kako da se ponaša. Ako ti se ne živi, brate, onda trk negde gde je gužva!

- I datum Sajma knjiga je neizvestan, imaćemo sastanak u avgustu, da vidimo šta se događa, a to isto važi i za pozorište. U Zvezdara teatru smo planirali dve nove predstave za oktobar i novembar, i sada smo u fazi čekanja, da vidimo da li ćemo u septembru moći da krenemo s probama. Ovaj nevidljivi neprijatelj, koji je opasniji od mnogih vidljivih, kome sve oružje sveta na koje je potrošeno stotine hiljada milijardi dolara ne može ništa, i pitanje je kada će biti napravljeno, ugrozio je sve profesije - ističe Kovačević, koji kao direktor već decenijama vodi Zvezdara teatar.

Kako navodi, posebno je ugrožena kultura, koja je, prema njegovim rečima, već sama po sebi uvek bila najranjivija, najosetljivija, i uvek je "bolovala".

- Ovde nikada nije bilo dovoljno para i nikada dovoljno razumevanja, i zato je naša kultura uvek imala problema sa "zdravljem". Najbolji primer odnosa prema kulturi je praksa da se, kada prođu politički izbori, kao poslednji čovek bira ministar za kulturu. To mesto daju onima koji su jedva prešli cenzus, pa su nezadovoljni, i onda im se kaže da će dobiti Ministarstvo kulture - kaže pisac i reditelj koji je proslavio srpsko pozorište i film, i koji je u svojim remek-delima opisao sve mentalitetske bolesti balkanskog prostora.

Na naše pitanje da li bi se on možda prihvatio "lečenja" naše kulture s ministarskog mesta, Kovačević ističe da je tu funkciju već dva puta odbio.

- Posle petooktobarskih promena dobio sam ponudu od premijera Zorana Đinđića da budem ministar kulture. Zahvalio sam mu se, i onda me je on pitao šta mislim, ko bi mogao da bude dobar za to mesto. Odgovorio sam: "Hajde, sačekaj malo da vidim koga najviše mrzim, pa ću da ti javim". U tom trenutku, te 2000. godine, kultura je bila ozbiljna socijalna ustanova, i mesto ministra bi bilo kao da ste upravnik bolnice u koju treba da dođe hiljadu ljudi koji su teško bolesni. Ta ponuda se ponovila još jednom, i opet sam je odbio, jer je resor Ministarstva kulture uglavnom socijalna institucija. Sa prvom cifrom koja u državnom budžetu iznosi nula, pa onda još nešto, kultura može samo da vegetira. A moglo bi dosta toga da se uradi ako bi taj broj prešao jedan odsto izdvajanja para iz budžeta - ističe Kovačević.


Foto V. Danilov

Ovih dana on je ipak najviše zaokupljen Zvezdara teatrom i montiranjem novog filma kojim se posle 17 godina pauze vratio filmskoj režiji. Njegova crna komedija ironičnog naslova "Nije loše biti čovek" se, kako kaže, montira se kao da će ove jeseni ili zime biti sve u redu, a tako se i on ponaša i živi. Jer, preostaje nam samo nada i nada...

- Čovek privatno mora da bude optimista, bez obzira na sve okolnosti. Ne priznajem i ne podnosim osećanje poraza, to je moj stav od kada znam za sebe. I kad je najteže i kad je najgore verujem da ima nekog rešenja, i da čovek koji se bori, mora da se izbori. Nikada nisam podnosio kad me uhvate trenuci depresije ili melanholije, ne volim da vidim sebe kao poraženog ni u jednom momentu. Kad igram fudbal i kad izgubim utakmicu, nesrećan sam sedam dana, a da ne pričam o nekim bitnim stvarima. Ne volim da gubim, a prvi korak prema porazu su depresija i malodušnost. Jednom mi je jedan prijatelj rekao: "Ti si Dušan, i nemoj biti nikad malodušan." To je i moj životni stav.

Iz optimizma potiče i Kovačevićeva nada da ćemo iz ovog užasa koji nam je donela pandemija izaći bolji.

- Nadam se, i pametniji, ne samo kao zemlja, nego i kao civilizacija. Ovo što se događa došlo nam je kao neka velika i važna opomena. Odakle, ne znam, ko je šalje, isto ne znam, samo znam da ćemo posle ovoga svi sesti i malo razmišljati o slobodi i o tome kako je sloboda najlepša u našem životu - ističe Dušan Kovačević.

Foto A. Stanković



ZATVORENA VRATA TEATRA

U CELOJ priči s pandemijom veliko je pitanje šta će se događati sa svim granama umetnosti, smatra Kovačević.

- Ako još bude važilo pravilo zabrane okupljanja u zatvorenim prostorima, ili bude znatno ograničeno, Zvezdara teatar neće moći da radi, jer prihod sa blagajne čini skoro osamdeset odsto našeg celog budžeta. Imamo samo sedamnaest zaposlenih i sto trideset spoljnih saradnika koje plaćamo, Zvezdara je primer radne organizacije koja živi od svog rada, da ne pričamo o umetnosti. Ako se nastavi situacija sa pandemijom, moraćemo da zatvorimo vrata, a to isto važi i za mnoge druge radne organizacije u raznim oblicima - ističe Kovačević.








Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (3)