MUČKO UBISTVO NAJPOPULARNIJEG KOMUNISTE: Novi ljudi, sa novim metodom rada, dolaze na čelo Srpske partije

Napisao: Milovan Đilas

25. 09. 2024. u 21:59

POKRAJINSKI komitet za Srbiju nije prekidao svoj rad sve od 1937. godine pa do rata.

МУЧКО УБИСТВО НАЈПОПУЛАРНИЈЕГ КОМУНИСТЕ: Нови људи, са новим методом рада, долазе на чело Српске партије

Dr Dragiša Mišović je uživao veliki ugled u celoj Srbiji , Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, "Profimedija", dokumentacija „Novosti“ i "Vikipedija"

Štaviše, njegovo jezgro, koje smo činili ja i Ranković, ostalo je neizmenjeno. Otpočetka do kraja ostala je kao njegov član i Vukica Mitrović, ali je njena uloga u njemu uvek bila sporedna. Drugi članovi komiteta su dolazili i odlazili, bilo prema potrebi, bilo što nisu sasvim zadovoljili. Ali nikakvih dubljih promena i potresa nije bilo u njemu.

Bez novih ljudi i novih metoda rada, a pre svega bez pogodnih uslova, bilo bi nemogućno održati ovako dugo neprekinut i sve razgranatiji ilegalni rad.[...]

Dragiša Mišović uveden je u Pokrajinski komitet odlukom Centralnog komiteta, na moj i Rankovićev predlog, a da nije prisustvovao nijednoj sednici. (Konačnu odluku o članstvu u Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Srbije, a i u vrhovnim komitetima Slovenije i Hrvatske, donosi Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije.)

Kao što se zna, on je bio lekar u Čačku i postajao je popularan ne samo u čitavom kraju, nego čak i u Srbiji. Njegova popularnost imala je više izvora: kao lekar, lečio je sirotinju i seljake i besplatno. Školovan u Francuskoj, odskakao je kao intelektualac.

Bio je veoma širok i čovečan u prilaženju ljudima. Ni ilegalni rad nije odbijao, iako se u tom pogledu nije odlikovao velikom aktivnošću. (Dr Dragiša Mišović - rođen 1898, studirao medicinu u Nansiju i Pragu, jula 1932. u redakcionom odboru novog lista "Čačanski glas", aprila 1935. uhapšen i osuđen na godinu i po dana robije, predsednik Društva prijatelja Francuske u Čačku.)

Da bih sproveo odluku Centralnog komiteta, zaputio sam se u Čačak. Mišovića nikad pre toga nisam bio video. Nije bila prošla ni godina dana otkad je oslobođen bio od suda i izišao iz zatvora. Pošto ga je Mitra (supruga Milovana Đilasa) dobro znala, ona je trebala da ga poveže sa mnom. Nije mu rekla ko sam, ali se on sam tome odmah dosetio i - bez radoznalosti - zapitao me da li sam ja Đilas. Bilo mi je neugodno da slažem čoveka koji je delovao tako prirodno i predusretljivo, pa sam to odmah priznao, iako po pravilima konspiracije nije trebalo takvo što da učinim.

Bio je onizak, retke kose, skoro ćelav, bled i više crn nego smeđ, veoma biranih reči i odmerenih kretnji. Bio je kao rođen za parlamentarnog borca i agitatora, iako nije bio ni veliki govornik ni demagog. Mišović je više privlačio čovečnošću i širokogrudošću i nekom pitominom i jednostavnošću.

Primio je mirno njegovo imenovanje u Pokrajinski komitet, ne pokazujući ni strah ni oduševljenje. Nije napravio čak nijednu primedbu o čuvanju od provala. Ali se osećalo da on smatra da težište rada treba baciti na legalne forme, najviše na saradnju s Udruženom opozicijom. (Radio na stvaranju Stranke radnog naroda i bio kandidat za listu Udružene opozicije za decembarske izbore 1938. ali ga vođi kao komunistu nisu prihvatili.) U tom trenutku, on je bio baš kao naručen za takvo što.

* * * * * * * *

Intelektualac koji nije bio opčinjen Marksom i Engelsom

MOJ UTISAK JE BIO da od dr Mišovića neće biti velike vajde kao od ilegalnog radnika - da u tome s njim može biti i teškoća, ali da je nezamenjiv za legalnu akciju i kontakte s drugim političkim grupama. Sem toga, njegova popularnost bila je ogromna. Ovaj moj utisak poklapao se i s jednim drugim: izgledalo mi je da nije čvrst u pitanjima teorije i da spada u onu stariju generaciju intelektualaca školovanih na Zapadu, koja komunizmu nije prišla kroz Marksa i Lenjina, nego kroz humaniste i pisce kao što su Igo i Zola, pa se tek onda prihvatila i klasika marksizma. Za njih je marksizam više bio materijalizam nego jedna borbena doktrina, a komunizam pre neki novi humanizam nego nasilje i krvava revolucija. Takvih intelektualaca nije bilo mnogo, ali ih je bilo. Takav je bio i profesor Smiljanić. A mogao se naći i poneki drugi. Čak ni Lola Ribar nije bio bez tih crta, iako kod njega sporednih.

Nisam bio ubeđen da je naš Pokrajinski komitet, onakav kakav je bio, mnogo dobijao s Mišovićem. Štaviše, činilo mi se da su odnosi s njim i njegov rad mogli biti isto tako dobri i bez njegovog učlanjivanja u Pokrajinski komitet, u čijem radu je mogao učestvovati samo veoma retko, budući je on bio u Čačku a mi u Beogradu. No u svakom slučaju, od njegovog učešća moglo je biti samo koristi.

Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, "Profimedija", dokumentacija „Novosti“ i "Vikipedija"

Vukica Mitrović je bila tiha, nežna, neprimetna i nenametljiva mlada žena

U izborima 1938. godine Mišović je bio naš kandidat. Bio je uhapšen zbog nečeg ne baš značajnog i sproveden u Upravu grada Beograda. Prilikom prebacivanja u sudski zatvor na Adi Ciganliji, "desio se" sudar auta u kome je bio s kamionom ili tramvajem pod podvožnjakom "Gospodarske mehane" na putu za Čukaricu. Mnogošta govori da mu je pre toga razbijena lobanja u policiji i da je incident bio insceniran: to potvrđuju - prema kazivanju Rankovića - i iskazi kraljevskih policajaca u našim zatvorima. (Sudar je insceniran 16. januara 1939, Mišović je preminuo 18. januara a sahranjen je 20. januara. Sahrani u Čačku prisustvovalao je više od 15.000 ljudi.)

Najpopularniji komunista u Srbiji, koji se uzdigao u mučnim godinama isto toliko svojim čovečnim odnosom prema sirotinji i širinom pogleda koliko i borbom, nestao je a da nije prisustvovao nijednoj sednici onog vođstva koje je trebalo da ostvari i njegove ideale - nešto, kako je verovao, najveće i najplemenitije što se ikad začelo među ljudima.

Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, "Profimedija", dokumentacija „Novosti“ i "Vikipedija"

Na sahrani doktora Mišovića u Čačku je prisustvovalao više od 15.000 ljudi

STIDLjIVA I ČEDNA HEROINA

VUKOSAVA - VUKICA Mitrović u stvari nije bila radnica, iako smo je mi malo nategnuto za takvu računali, kako bi i socijalni sastav Pokrajinskog komiteta bio "bolji". Učila je učiteljsku školu i jedno vreme radila u fabrici. I ona je bila iz Crne Gore, iz Paštrovića. Čitava porodica je bila komunistička. Ali se u njoj Vukica izdvajala povučenošću i fanatičkom odanošću komunizmu. Nasuprot svojoj braći, Stefanu, Ratku i Veljku, pa i sestri Lepi, ona se nije isticala ni inteligencijom ni bistrinom. Bila je tunjava, povučena u sebe, s mukom je iskazivala misao. Nije bila ni lepa. Male glave, sitnih crnih očiju, zašiljenog nosa. Sva sitna. Imala je lep osmeh, sav od tihe nežnosti.

Ali ako bi je čovek bolje upoznao, onda bi mogao da uoči da ona vidi sve, svaku sitnicu, ali to ne ume, ne može - stidi se da iskaže. Zvali smo je "Šunja". Tako su je zvali i u porodici. I ta reč je kazivala onu povučenost i smernost.

Bila je veoma stidljiva, čedna, i trebalo joj je dugo dok je stekla druga. U Moskvi je doživela bila u tome razočarenja. Tamo je boravila kratko, pa je neki iskusni ženskaroš iz partijske škole nevinu zaveo i ostavio. Ona nije mogla da se oslobodi tako lako "predrasude" o nevinosti. I inače je bila pošla tamo posle teških zlostavljanja na policiji, koja su je bila nervno rastrojila i zbog toga što su nju, nevinu i sasvim mladu devojku, policajci tukli i po polnim organima. No ipak se nervno sredila. Ali je uvek u njoj bilo nečeg smrvljenog, što ne može tako lako da se obnovi i oživi. Lagano se u njoj budila žena i pod teškim ilegalnim uslovima, u 1940. i 1941. godini, izgleda da je sa svojim drugom bila prvi put srećna. Ta tiha, nežna, neprimetna i nenametljiva mlada žena, imala je nešto veoma tvrdo i nesavitljivo u sebi čim je u pitanju bilo vršenje revolucionarnih zadataka. Uhapšena je negde krajem 1941. ili početkom 1942. godine i, razume se, nije rekla ni reči. (Uhapšena je 1. oktobra 1941. u Beogradu i streljana 17. decembra u Jajincima.) A njenom bratu Ratku, koji se držao kukavički - ne samo što je odavao sve, nego je i "presaldumio" (prešao je na drugu stranu), stavljajući se u službu policije - Vukica je na suočenju, dok ju je ubeđivao da treba da popusti, pljunula u lice.

Oni koji su je videli, tada, pričali su da je bila do te mere mučenjima oslabila da nije imalo šta od nje da se ponese na strelište: šaka kostiju i kože, s nepokornim crnim očima.

* * * * * * * *

Žena junačkog držanja koja nije mnogo volela ljude

SPASENIJA BABOVIĆ - Cana ušla je u Pokrajinski komitet po svom povratku s robije.

(Spasenija Babović je puštena iz zatvora jula 1939.) Imala je junačko držanje na policiji i primili smo je odmah i bez premišljanja. Ali ona je bila dosta nesnalažljiva i nikad nije uspela da se politički uzdigne. Jedino je bila čvrsta i odlučna u sprovođenju onog što se zaključi. Čak je pokazivala i inicijativu, ali samo u tome da nadzirava ljude i da ih goni na rad. Malo je čitala i teško shvatala. Bila je korisna, iako bi se rad Pokrajinskog komiteta i bez nje odvijao, a da bitno ne trpi. Ona je bila više od moralne nego od praktične vrednosti za Pokrajinski komitet.

Bila je naročito bliska s Rankovićem. Sa mnom njen odnos je uvek bio dobar, ali nikada naročito blizak. Govorila je glasno, u istupima, i s patosom, na koji se pripremala u sebi.

Ona ni inače nije mnogo volela ljude, uprkos vedroj naravi i sklonosti ka bučnom smehu.

Njena ljubav je bila "partijina", ako bi se tako moglo reći: brinula se za drugove - za njihovu sigurnost, više na domaćinski, gazdinski, nego na roditeljski i drugarski način.

Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, "Profimedija", dokumentacija „Novosti“ i "Vikipedija"

Spasenija Cana Babović je pred rat postala sekretar Pokrajinskog komiteta za Srbiju

To ne znači da u tom nije bilo i nežnosti. Ali ono prvo je prevladavalo.

I tada je bila opuna, ali još sveža i s plavim očima retke lepote i ognjevitosti: te krupne oči su i činile da se razlikovala od onih dežmekastih i snažnih radnica sa sela koje se tako naglo ugoje iza udaje, čim se domognu dovoljno hrane.

Nasuprot Vukici, ona nije bila ni smerna ni čedna žena. Ali daleko od toga da je živela lakim životom ili se upuštala u olake avanture. Ona je, kao dobar komunista, shvatala da je sada u Partiji drukčiji kurs u pitanjima morala i ponašala se u skladu s time. Ali to ne znači da se nije osećalo kako kod nje postoji žudnja za slobodnijim životom i unutarnji otpor prema našim moralnim strogostima. Bila je ona, ipak, iz jednog drugog vremena.

MUŽ JOJ JE UMRO na robiji. (Ibrahim Babović je umro od tuberkuloze 4. oktobra 1934. u Sremskoj Mitrovici. Spasenijino devojačko prezime je Ćuković.) Volela ga je, iako mu nije praštala što se slabo držao na policiji, a još manje ljubomoru koju je on, s razlogom, ispoljavao u svojim pismima. 1934. i 1935. godine pošla je u SSSR da se školuje. Nije naučila mnogo. Ali je postala oštrija i odlučnija. Naučila se strogoj disciplini u zemlji socijalizma.

Ni Kardelj ni Tito nisu voleli Canu, znajući je iz Moskve. Ovaj prvi i s razlogom: u jednoj ekskurziji po SSSR-u napadala ga je oštro kao "pogospođenog" što nije hteo da jede smrdljivo meso u nekom kolhozu. Stvar se zaplela i došla do Kominterne.

- Priznao sam pogrešku - pričao je Kardelj - samo da ih skinem s vrata. Ali ona, Cana, bila je nemoguća, napadajući mene i Maslarića da nismo kadri da shvatimo teškoće domovine socijalizma. Tvrdoglavi Maslarić nije hteo da se "raskritikuje". Svojim brutalnim načinom on je rekao na komisiji: Ako treba, ješću govna za revoluciju. Ali ono smrdljivo meso nije bilo radi revolucije, nego naprosto - aljkavost. Maslarić je bio opomenut, dok se Kardelj izvukao. Verovatno su i Titove rezerve prema Cani bile zbog te njene krutosti i nedotupavnosti u tako očiglednim stvarima.

On je bio prijatno iznenađen kad je na pokrajinskom savetovanju, održanom između 27. marta i 6 aprila 1941. godine, čuo Canu da dosta sređeno podnosi referat. Čak mi je to, posle, i rekao: Ja sam mislio da je ona slabija. (Sednica Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Srbije održana je 29. marta. Prisustvovalo je oko 30 rukovodilaca iz Srbije ali i Tito i članovi Politbiroa koji su bili u Beogradu.)

Ali to je bio njen najsvetliji trenutak i najveći domet. Tada se Ranković nalazio u Zagrebu, na radu s Titom i Kardeljem, a ja u Beogradu. Ja nisam hteo da se prihvatim funkcije sekretara Pokrajinskog komiteta, iako sam bio član Politbiroa Centralnog komiteta, nego sam insistirao da bude Cana. U njoj je to probudilo inicijativu. I kad je htela da sprema referat za savetovanje, tražila je pomoć od mene, a ja sam joj rekao da govori kao i obično, pomogavši joj da rasporedi teme.

RATNO TERANjE MAKA NA KONAC

SPASENIJA Cana Babović ni u ratu se nije dobro snalazila. Komplikovala je, bez razloga, odnose s ljudima, često terajući mak na konac u pogledu njihove "partijanosti". Začudo, ta tako hrabra žena dosta teško je podnosila nalete avijacije. Nije bila plašljiva. Ali bi se naglo i duboko uzbudila, gubeći se.

Imala je čudnu manu: da ima što više haljina. To je bilo smešno u našim ilegalnim uslovima, gde se svaki čas očekivalo hapšenje i dok je sve bilo prolazno. U ratu se ta mana ispoljavala u tome što je volela da ima uvek u bisagama kafu i svakojake nepotrebne zamotuljke. (Bisage - dvostruka torba, povezana platnom, koja se prebacuje preko sedla.)

I iza rata je zadržala iste svoje osobine. Ona je dokaz da ljudi, u osnovi, ne mogu da se promene, nego da samo pojedine njihove suštinske crte dolaze do izražaja, već prema prilikama - čas ova, čas ona.

* * * * * * * *

Partijski radnik koji nije hteo da menja stavove

BLAGOJE NEŠKOVIĆ - Blaško, ušao je u Pokrajinski komitet krajem 1940. godine. Ja sam bio protivu toga, ali me Ranković "nadglasao" uz Titovu i Kardeljevu pomoć. Moji razlozi su bili jednostavni: ja sam znao da je on iza proglašenja diktature bio poduže pasivan i činilo mi se preranim da upadne odmah iz Španije u Pokrajinski komitet: tog mog stava su se prisetili kasnije, posle 1948. godine, kad nam je Nešković postao sumnjiv zbog Kominforma. (Blagoje Nešković je isključen iz Partije u novembru 1952.) Međutim, ja sam s Neškovićem sarađivao dobro, kao i ostali, i taj moj stav nije značio i političku rezervisanost prema njemu.

Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, "Profimedija", dokumentacija „Novosti“ i "Vikipedija"

Blagoje Nešković Blaško nije bio sklon da menja stavove i uverenja

Nešković je bio krut kao partijski radnik, veoma neelastičnog mozga i grubog mentaliteta. Slabo je pisao, a nije bio ni naročit govornik. Njegova odlika bila je u unutarnjoj čvrstini i nekoj silovitosti. Njemu je veoma teško uspevalo da izmeni stav u promenjenim prilikama. Verovatno nikad sam ne bi mogao ni da ga izmeni. Nije ni pristajao, u početku, da ga promeni, čak i kad bi odluka bila doneta. Ali bi kasnije, sam, promozgao i prihvatao novo gledište, kao da nije ni bio u opoziciji. Takvo držanje nije bilo posledica samo sporog i negipkog mišljenja, nego i tvrdoglavosti - tog čoveka veoma velike fizičke snage, gvozdenog zdravlja i rasne lepote. On nije ni stigao da kao partijski radnik do kraja ispolji svoje crte, budući da je veću ulogu dobio tek u ratu, kad je ostao u Beogradu skoro sam u Pokrajinskom komitetu. U Španiji je bio kao lekar i istakao se i hrabrošću i postojanošću.

Foto Stevan Kragujević, Arhiv Alekse Đilasa, Muzej Jugoslavije, Arhiv Jugoslavije, Arhiv porodice Ranković, "Profimedija", dokumentacija „Novosti“ i "Vikipedija"

Blagoje Nešković Blaško (desno) sa Georgijem Dimitrovim na Kosmaju

To mu nije moglo biti porečeno čak ni kad je izbio sukob s njim u vezi s Kominformom, iako je bilo nagoveštaja da je u Španiji bio povezan s NKVD-om, što nije ni mogućno ni nemogućno, mada je takvo što u to vreme u Partiji smatrano počašću. Što se mene tiče, takva veza ako je i postojala nije imala bitnog uticaja na njegovo opredeljivanje u doba sukoba s Kominformom.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
MLADIĆI ROĐENI OVE GODINE ĆE PRVI U VOJSKU: General Mojsilović otkrio sve detalje o služenju vojnog roka

MLADIĆI ROĐENI OVE GODINE ĆE PRVI U VOJSKU: General Mojsilović otkrio sve detalje o služenju vojnog roka

NAČELNIK Generalštaba Vojske Srbije general Milan Mojsilović rekao je u emisiji "Takovska 10" da Srbija kasni sa uvođenjem obavezne vojne obaveze. Suština je da se izgradi odbrambeni kapacitet Srbije, svaki dan i svaku godinu koju čekamo, gubimo generacije mladih vojnika, rekao je general Mojsilović. U jednoj klasi računamo do 20.000 vojnika-regruta, na godišnjem nivou, dva i po meseca po pet hiljada njih u jednoj klasi, odnosno ciklusu, rekao je Mojsilović uz napomenu da će prvo biti regrutovani mlađi vojnici, počev od 2006. godišta.

25. 09. 2024. u 22:01

Komentari (0)

TAKVI LJUDI SU RETKI: Ceca pozajmila pare Đorđu Davidu posle saobraćajne nesreće u Severnoj Makedoniji