NEĆE MOĆI: Kao i 1941.

ŠTA je, iz perspektive hrvatskih novinara, a očigledno i države, "prava strana istorije"

Foto Z. Jovanović

Zabavno je čitati "Jutarnji list". To je onaj medij što je onomad, da vas podsetim, plasirao falsifikat o tome kako sam, nemajući pametnija posla, otišao na grob Olivera Dragojevića i na njemu ostavio knjigu Slobodana Miloševića "Godine raspleta". Valjda ih je iznerviralo što sam umesto da odem tamo, otišao u Jasenovac da odam poštu pobijenim precima. Medijsku grupu kojoj pripada ovaj list, "Hanza medija", predsednik Hrvatske Zoran Milanović iz svojih razloga zove "Handžar divizija".

Kad smo već kod "Handžar divizije", treba podsetiti da su Hrvati jedini narod koji je za vreme Drugog svetskog rata imao dve SS divizije, svi ostali, Francuzi, Danci, Španci, Holanđani po jednu. Pored toga, Hrvati su se pod zastavom Trećeg rajha na Istočnom frontu borili i u okviru tri pešadijske divizije (392, 373. i 369. poznatija kao "Vražja divizija") i jednog pešadijskog puka (369. puk). U okviru SS-a i Vermahta se, prema podacima hrvatskih istoričara Zdravka Dizdara i Antuna Miletija borilo ukupno oko 70.000 Hrvata. I onda se pojavi neki "legionar" (novinar Željko Trkanjec) onoga što Milanović, dakle, naziva "Handžar divizijom" ("Jutarnjeg lista") da nam objasni da je "Hrvatska čvrsto stala na ispravnu stranu povijesti, kao i 1941." Da, dobro ste pročitali.

Bez blama je čovek to napisao i bez blama su to neke novine koje nisu "Folkišer beobahter" objavile.

Hvala "Jutarnjem listu" i Željku Trkanjecu što nam tako lepo i jasno, direktno bez uvijanja otkrivaju kako stvari stoje, a ne da nas poput tadašnje predsednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović ubeđuju kako je "hrvatski narod srazmerno broju stanovnika najviše doprineo antifašističkoj borbi u Evropi, u kojoj je aktivno učestvovalo više od pola miliona hrvatskih građana", kako je izjavila na obeležavanju godišnjice početka Drugog svetskog rata u Poljskoj 2019. godine.

Problem je, samo, što je ogromna većina tih "pola miliona hrvatskih građana" bila srpske nacionalnosti. Većina hrvatskih istraživača Drugog svetskog rata slaže se da je prva partizanska jedinica osnovana na prostoru NDH (neki tvrde i čitave Jugoslavije) bio Sisački partizanski odred formiran 22. juna 1941, a do kraja godine imao je oko 7.000 boraca. Slavko i Ivo Goldštajn navode da je "među 7.000 hrvatskih partizana potkraj 1941. godine, bilo približno 5.400 Srba, te po 800 Hrvata i ostalih nepoznatih nacionalnosti".

Tačno i da među partizanima u Hrvatskoj u tom trenutku nije bilo nijednog Srbina, ova naizgled impozantna brojka od 7.000 "hrvatskih antifašističkih boraca" postaje smešna kada se pogleda druga strana medalje - broj hrvatskih boraca na ustaško-nacističkoj strani rata. U to vreme, krajem 1941, samo "Ustaška vojnica" - najekstremniji deo oružanih snaga u NDH - ne računajući "Domobranstvo", imala je oko 16.000 "boraca". Čak i na kraju rata, Hrvata je bilo znatno više u nacističkim formacijama, nego u partizanskim. Pod komandom partizanskog Glavnog štaba Hrvatske decembra 1944. bio je ukupno 121.341 vojnik, od čega 73.327 Hrvata i 34.753 Srba, dok ih je u "Hrvatskim oružanim snagama" - formaciji koja je od decembra 1944. objedinila jedinice "Ustaške vojnice" i "Domobranstva" - bilo 170.000, prema podacima do kojih su došli istoričari Jovo Popović, Marko Lolić i Branko Latas u Arhivu Vojnoistorijskog instituta. Prema nemačkim podacima, "Hrvatske oružane snage" su 1. aprila 1945. imale 182.861 borca. Dakle, jasno nam je koja je to "prava strana povijesti" na koju je trebalo stati 1941, na njoj čvrsto ostati do 1945, pomalo je prikrivati do 1991, a onda "hrabro" iskoračiti i zadržati taj pravac do danas.

S istom strašću, Trkanjec nam objašnjava da je Hrvatska svoje iskustvo htela da prenese i na svoju ukrajinsku braću. Ne iskustvo u stajanju na pravu stranu istorije kao 1941, to je u današnjoj Ukrajini jako dobro poznato, nego iskustvo u rešavanju problema sa "remetilačkim faktorom". "Bilo je to 2016. godine kad je hrvatski premijer Andrej Plenković Ukrajini ponudio naša iskustva mirne reintegracije. Rusija je nakon toga reagirala burno", priseća se sa setom Trkanjec. Ako vam do sada nije bilo jasno zbog čega je Rusija u februaru 2022. pokrenula Specijalnu vojnu operaciju, da li sada shvatate da je to bilo da bi se sprečila slična "mirna reintegracija" u okviru koje bi sve rusko bilo proterano iz Donjecka i Luganska?

Rusija nije mogla da dozvoli da njen narod doživi sudbinu onih 250.000 Srba što su iz Hrvatske "mirno reintegrisani" u Srbiju pomoću "Oluje", a imala je snage koju Srbija (možda) nije imala 1995. godine da tu reintegraciju spreči. Trkanjec, međutim, stvari vidi sa drugačijeg, "istorijski ispravnog gledišta": "Osam godina kasnije i dalje ima onih koji tvrde da je Rusija bila 'prisiljena' napasti Ukrajinu, da Kijevu ne treba pomagati jer se tako produljuje patnja - bi li patnja bila manja da se Ukrajina predala Rusiji? - ali Hrvatska je službeno čvrsto stala na ispravnu stranu povijesti, kao i 1941. godine." Ako ste sumnjali u to koja je koja strana u ovom sukobu, poslušajte Trkanjeca - ovi koji danas ratuju protiv Rusije i podržavaju one koji ratuju protiv Rusije su isti oni koji su to činili i 1941. Sva sreća što su Srbi uvek birali "pogrešnu stranu".

Preporučujemo

Kolumne

0 1

NEĆE MOĆI: Poruka sa table

06. 10. 2024. u 20:56

Kolumne

0 6

NEĆE MOĆI: Legitimacija

29. 09. 2024. u 16:07

Kolumne

0 3

NEĆE MOĆI: Venčanje kod Kurtija

22. 09. 2024. u 20:28

Kolumne

0 4

NEĆE MOĆI Šta nam Zapad želi

15. 09. 2024. u 12:40

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije