SAPIENTI SAT: Niko u Crnoj Gori nije kao Marko Miljanov najviša zvanja po zasluzi dobio i zbog lične časti se svih zvanja odrekao

POŠTOVANI Kuči i gosti Kuča, časnici i članovi Udruženja književnika Crne Gore, da sam birao gdje ću Markovdan da čestitam i riječ odanosti da izgovorim, uradio bih isto kao ljudi čija me dobrota dovela među vas da oglasim barem dio onoga što sam dužan.

Foto Arhiva

Znam da nije najviši vrh Kuča na Komovima no u primjeru Marka Miljanova. Nije niko kao on na tako uzvišenom mjestu izjednačio moć viteštva i kazivanja o vitezovima. Niko u Crnoj Gori nije kao Marko Miljanov najviša zvanja po zasluzi dobio i zbog lične časti se svih zvanja odrekao. Poslije toga je od kuće rođenja dvorac istine podigao i u njemu na književni način čojstvo i junaštvo kao zakon koji se ne mijenja u kamen uklesao. Njegoš je usavršio narodni deseterac, a Marko Miljanov narodnu pripovijetku. Na drugom mjestu ne može se naći takva književna ravnoteža. U njoj su se svečano pomirili Drekalovići i Petrovići.

Nema Marko Miljanov potomaka sa svojim prezimenom, a u mnogim kućama se drži njegov portret kao želja da nam je predak baš kao on trebalo da bude. Sama ruka kapi ide pred takvim uzorom, a riječ samu sebe kuraži da se ne smete na mjestu odakle je nikad takva na dalek put davno krenula.

Nedavno, prije tri mjeseca, zaokružilo se sto i dvadeset godina otkako među svojima, na opjevanoj gradini, pred crkvom, nad ljudskim zabranom i okućnicom, sa dva spomenika, usamljen po vrlinama, među zvijezdama, sve slavniji počiva vojvoda od mača i riječi Marko Miljanov.

Ovaj pisac, prvi put na Medunu - a kao da je ovdje davno došao i nikud nije odlazio - zahvalan na priznanju, od svega što je mogao da odabere uzeo je sjedinjene odjeke iz godine, kada smo ispratili velikog junaka a dobili velikog književnika Marka Miljanova Popovića Drekalovića. Utrkivali su se tada kako će ga bolje okititi. Kao malo ko, prije i kasnije, u jedinstvenim primjerima dobio je odlikovanja od riječi, kako i pristaje piscu Primjera čojstva i junaštva.

U Srbiji, Crnoj Gori i Austrougarskoj, naseljeni u tri države, ondašnji Srbi objavljivali su listove, i to samo ćirilicom, čija su probrana imena uazbučena za ovu priliku: "Bosanska vila", "Branik", "Brankovo kolo", "Bratimstvo", "Budućnost", "Večernje novosti", "Glas Crnogorca", "Golub", "Gradina", "Građanin", "Dnevni list", "Ženski svet", "Zastava", "Zvezda", "Zora", "Književni list", "Kolo", "Mali žurnal", "Narodnost", "Naše doba", "Novo vreme", "Rodoljub", "Sadašnjost", "Spomenak", "Srbobran", "Srpski glas". U svakom od ovih listova koji su izlazili u Sarajevu, Novom Sadu, Sremskim Karlovcima, Vršcu, Beogradu, Cetinju, Somboru, Nišu, Pančevu, Mostaru, Zemunu, Velikoj Kikindi, Zagrebu i Zadru, na naslovnim stranicama, po pravilu tako, osim u dva crnogorska glasila, na vijest da je u Herceg Novom umro Marko Miljanov, objavljeni su nekrolozi. Prvo što se vidi u njima jeste iskušavanje imenica i pridjeva da dotaknu nebo dok se nižu uz čovjeka koji je tek spušten pod medunski kamen.

U tridesetak tekstova štampanih istovremeno, na rečenim mjestima, očigledno je veliko takmičenje u srpskom jeziku. Uzimam onako, sreda, kako dolaze stranice pomenutih listova iz februara 1901, i čitam, glasno, sa željom da se što dalje čuje, da bismo bili na visokom brdu, da možemo "zamanuti glavom", jer smo pred muzejom Crnogorca darovanog svjedočenjima ljudi koji su napisali, kao što prenosim, suženo i nabrajački, ijekavskim načinom, da je Marko Miljanov: lični i mudri junak srpski; i uzrastom i likom i hrabrošću i plemenitošću i djelom i besjedom kao iz narodnih pjesama; počiva u gnijezdu sokolovskom; vojvoda koga su slavile i srpske i arbanaške pjesme; najljepši i najčistiji predstavnik starijih Srba Crnogoraca; oličena krasota duševna i ljudska, strah i trepet dušmanima; mnogo samouk i čitao i pisao i držao svoje imanje kao rimski Cincinat; njegov je dragocjen književni rad isto kao i ratnički rad; pominjaće se dok je srpske istorije i gusala; Italijani su objavili da je on crnogorski Garibaldi s kojim se sastajao; živi uz Obilića, Strahinjića, Mandušića, Mićunovića i Baja Pivljanina; u bojevima je s njim bila kćer Anđelija koju je usinio umjesto rano izgubljenog jedinca; pravi div od čovjeka i dika koja osvaja i očarava; skroman uzor-junak i vojskovođa koga su stranci smatrali genijalnim; zavjetnik misli o jedinstvu srpskog naroda; najslavniji junak crnogorski u svom vremenu i soko narodni; književne spise ostavio Srpskoj kraljevskoj akademiji; u predsmrtnoj postelji gledao štampane otiske svojih radova; sablja i pero su mu potpalili kandilo; poznat pismenim i nepismenim Srbima od ušća Save do sinjega mora i od Crne do Bijele gore; čovjek višega uzrasta i suvonjav kao svaki Crnogorac, crnomanjast i ozbiljnoga izraza; osvetnik kosovski; zlatna riječ srpske istorije; donosio dušmanske glave i kao čobanče i kao vojvoda; brigadir bratonožićki, senator crnogorski, nepravedno raščinjeni glavar, stari hrast koji je pao tako da se čulo u cijelom srpstvu i slovenstvu; oko njega ostalo šiblje koje oluja navija tamo i tamo; čovjek iz čijeg groba rastu mašta i opomena.

Tako su srpski hroničari, u prvoj godini dvadesetoga vijeka, u danima kad su Kuči ožalili najboljeg što su ga imali, u mozaiku, na vedrini, sastavili uveličani portret Marka Miljanova. Tako je ubilježeno za svetkovanje slovo u kalendaru Kuča, Crne Gore i Srba.

Zvanični "Glas Crnogorca", na drugoj i trećoj strani, usitnjeno, jeste objavio da je iz Herceg Novog preko Cetinja u Kuče ispraćen znameniti Crnogorac i vlastelin koji je u svojoj kuli ljude dočekivao pravim srpskim gostoprimstvom. Na cetinjski ispraćaj iz dvorske kuće došao je jedan od trojice, poznat po izreci da mu je "otac bez sinova", a o najboljem među knjaževskom pizmom nazvanim "sinovima bez otaca" govorio je mladi pravnik za koga tvrde da je tajno otrovan.

Prije toga, u duboku jesen 1877, iz Dubrovnika, svom prijatelju je pisao nekadašnji urednik "Glasa Crnogorca", pjesnik Laza Kostić i u napomeni dodao:

"Atentat na Marka Miljanova ima grozno-tragičnu, kao što se daje nazirati, i političko sramotnu osnovu. Ne može ni u nas biti jake svetlosti bez jake senke, ni sunca bez pega". Dopisao je latinsku sentencu Sapienti sat. Odavno se zna da to znači: pametnome dosta.

(Beseda na uručenju Nagrade "Marko Miljanov", Medun, Kuća Marka Miljanova)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije