LEKSIKON OKOVANE PAMETI: Udar na humor i satiru iz kontrolnog centra u Zagrebu, ispred koga se isprsio dr Stipe Šuvar

NEMA sumnje da je antiintelektualizam, kroz istoriju, najmanji zajednički sadržalac svih društava, različitih političkih sistema i tipa države - bez obzira na to kako ih označavali oni sami ili neko drugi - koji ne podstiču širenje polja ljudskih sloboda.

Arhiva

Antiintelektualizam u čijoj proizvodnji u velikoj meri učestvuju intelektualci, deluje baš suprotno, u nezajažljivoj želji da kontroliše i sužava polja slobode. Činili su to ne samo totalitarni režimi 20. veka, nego i novi, samopromovisani vlasnici ljudskih sloboda, oličeni u globalnoj digitalnoj tehnokratiji i u globalno uvezanim, različitim frakcijama korporativnog kapitala, slično onim plutokratama iz romana Džeka Londona "Gvozdena peta".

Kao što i tekuća, globalna kovid-kriza uverljivo svedoči, okolnosti u kojima se svet našao, neuvijeno se oslanjaju na drastične instrumente antiintelektualizma, ukidanja po zdravlje ljudi vitalno potrebnih, pogotovo naučno potvrđenih informacija, otvorenih i argumentovanih rasprava. Sužava se prostor dijaloga, dokidaju prava čoveka da ispolji makar dileme i postavi elementarno logična pitanja, pošto o njima ćute dominirajući centri moći. Koristi se u te svrhe cela skala mekše ili snažnije represije, uz neizostavno promovisanje kolektivne atmosfere straha. Poštovani čitalac se može zapitati kakve to veze ima sa

Belom knjigom iz 1984. godine, iz koje su "Novosti" donele neke zanimljive izvode u prošlonedeljnom Istorijskom dodatku.

ODGOVOR na ovo pitanje prilično je jednostavan. Vreme Bele knjige u onovremenoj SFR Jugoslaviji bilo je izraz neke vrste veštački posejane epidemije, ali ideološke i političke, epidemije staljinističke uzurpacije prava na slobodu, na slobodno naučno istraživanje, na slobodan, nesputan izraz u umetnosti, na slobodno upiranje prsta građana u ondašnje nosioce duboke ekonomske i političke krize koja će u završnici razoriti državu, pokidati vekovima građene veze i razmrviti do tada stvorenu zajedničku, južnoslovensku baštinu.

Današnje i ondašnje vreme imaju još jednu izraženu sličnost. Povampirenje represije i staljinizma u SFR Jugoslaviji posle studentske revolucije 1968. godine, dodatno je ojačalo krila onoj specifičnoj, jednoj od najplemenitijih vrsta duhovnog i kreativnog izraza - humoru, takođe i sve snažnijoj, kvalitetnijoj, kritički ubojitijoj satiri, u njenim raznovrsnim literarnim formama.

Sa sličnim fenomenom suočavamo se i danas, u vreme pandememije kovida 19 i straha, koje su širom sveta oslobodile neverovatne energije humora, prilagođene u izrazu savremenim, razvijenim tehnološkim mogućnostima kreacije i globalne komunikacije. Da li će i ta vrsta ispoljavanja ljudske slobode doći uskoro pod udar cenzure na društvenim mrežama, ukoliko se to već i nije dogodilo, znaćemo vrlo brzo.

A kakav je to udar na humor i satiru učinjen Belom knjigom 1984. godine uverljivo svedoči taj danas više nego dragoceni dokument o jednom vremenu, taj svojevrsni leksikon dogmatičke i staljinizmom okovane pameti i njenih nosilaca, nemoćnih da prevladaju krizu koju su sami proizveli i neumorno, što narod kaže "slepi kod očiju", nastavili da je produbljuju, razgorevajući na već pepeljnom ognjištu istorije nove lomače koje će u konačnosti dovesti do razbijanja države i ratova na jugoslovenskom prostoru.

DRUGO, vrlo opširno poglavlje Bele knjige ima naslov "Poruke u literarnoj i kvaziliterarnoj formi", a posvećena mu je gotovo petina "analize". Danas se čitalac može zapitati kakve li su to "kvaziliterarne forme" kojima je posvetio dužnu pažnju kontrolni centar u Zagrebu, ispred koga se u javnosti isprsio dr Stipe Šuvar? Uvodni redovi poglavlja to pojašnjavaju:

"Naprijed je bilo riječi o onim knjigama i kazališnim predstavama o kojima se u javnosti (uglavnom) mnogo pisalo i govorilo. U ovom dijelu analize upozorit' ćemo, međutim, na neka manje poznata literarna i kvaziliterarna ostvarenja, (pjesme, parodije, priče, basne, aforizme i slično) kojima se također šalju vrlo prepoznatljive, idejno neprihvatljive pa i otvoreno antikomunističke poruke, a da sve to najčešće ostaje bez pravog, a nerijetko i bez ikakvog odgovora (reagiranja) u sredstvima informiranja."

Evo zbog čega na takve "poruke" treba ne samo odgovoriti nego na njih i reagovati:

- Uz "opće" poruke o našoj "mračnoj" prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, našem "robijalizmu", "uznicima" koji nikako da se oslobode, zemlji koja "stenje pod crnom sramotom", "u toj obećanoj zemlji: noći i magle", gdje je "pomrčina pomračila" i "izbušena na sto mesta pliva lađa" itd. na optuženičkoj su klupi "oni - političari, rukovodioci, birokracija, "ljudi iz crnih mercedesa" koji su upropastili zemlju, koji ništa ne znaju osim da žive lagodno i varaju narod, drže isprazne govore i proganjaju pametne "slobodnomisleće" ljude. U literarnoj obradi i "obradi" oni su: "zemaljski razbojnici", "novi soj", "pujdan soj", "socijalistički soj", "starci", "tamničari, "vrane", "cenzori", "panjevi", "nakaze", "mikrofonski moćnici".

Iza ove otužne montaže skrivaju se opiljci navodno "kvaziliterarnih" formi: aforizama, parodija, kozerija i drugih žanrova humora i satire. Pogotovo su bili osumnjičeni aforizmi, objavljivani na stranicama "Studenta", "Mladosti", "Omladinskih novina", "Politike ekspres", "Politike", u satiričnoj rubrici "Leva strana", čak i u "Nedjeljnoj Dalmaciji", takođe u "Dugi".

AUTORI Bele knjige navode:

"Aforizmi su postali veoma popularan, moglo bi se reći sve popularniji, oblik izražavanja (slanja) aktualnih političkih poruka.

Broj autora tih aforizama nije velik - većinu ih piše nekolicina satiričara. Uz neka poznata, odranije afirmirana imena (Duško Radović, Milovan Vitezović, Brana Crnčević), u prvi je plan izbilo nekoliko autora iz tzv. omladinske štampe (Vladimir Jovićević Jov, Filip Mladenović, Aleksandar Baljak, Petar Lazić, Iva Mažuranić, Zoran Spasović, Mirko Mlakar i dr.), koji aforizme objavljuju u više omladinskih listova, a svoje im je stranice otvorila i 'Politika ekspres', donekle i 'Politika', a ponekad i 'Književna reč' (A. Baljak).

U posljednje dvije-tri godine objavljeno je toliko aforizama u javnim glasilima, da sakupljeni na jednom mjestu ne bi mogli stati ni u više knjiga. Ovdje ćemo, zbog ograničenog prostora upozoriti na neke karakteristične, ne navodeći radi uštede prostora, uz svaki aforizam njegovog autora i datum objavljivanja, već samo novinu u kojoj je objavljen. Napominjemo da su svi uzeti iz razdoblja nešto dužeg od posljednje dvije godine."

IZ "Studenta" su navedeni mnogi aforizmi, a iz tog niza smo odabrali sledeće:

Neki su odsvirali svoje. Ali ih još drži himna; U komunizmu neće prodavati čizmu. Biće besplatna; Iako je bio invalid, živeo je na visokoj nozi; On je jednom nogom u grobu, a drugu su mu odsekli; Bićemo budni da ne bismo sanjali o slobodi; Snovi revolucionara nisu se ispunili, ali su im se isplatili; Nikada ne razbiti ogledalo revolucije. Gde će se ogledati njihov Narcis? U komunizmu će svi biti komunisti i nudisti; Tabu teme najbolje tabaju; Neki narodi slabo igraju poker: izbace kralja, a dobiju žandara; Najgora je država sklerotična za prošlost, a slepa za budućnost, Pijana omladina se i danas zanosi kao u vreme revolucionarnog zanosa; Srp i čekić su znakovi pored puta u socijalizam; Jugoslavija je mala zemlja puna prirodnih lepota i šuma gorućih problema; Neka je večna slava palim herojima u borbi za vlast; Opada natalitet. Vreme je za drugo stanje; Narod je na dijeti - partija drži liniju; Okanite se političkih karijera. Zauzete su.

U IZBORU iz "Omladinskih novina" našli su se i sledeći aforizmi:

Imajući u vidu našu stvarnost, tvrdim da je Kafka bio realist; Drugovi koji su dugo godina na vlasti za sve imaju rešenja, osim rešenja o penzionisanju; Bilo je vreme za istinu, da je ne bismo uvozili; Svaki početak je težak. Naročito kada traje četrdeset godina; Očevi su jurišali na zimske dvorce. Sinovi će jurišati na crvene ljetnikovce.

SA stranica lista "Mladost" autori "Bele knjige" su izabrali i ove aforizme:

-Nekad smo imali revoluciju, a sada imamo rezolucije i kontrarevoluciju. Koga se više bojati: onih koji silaze s uma, ili onih koji se penju na vlast?! Mi sve lošije stojimo zbog prekomernih investicija u karijere; Čemu tolika uzbuđenja zbog redukcije struje? Pa narodu je već odavno pao mrak na oči; Suviše glasno koračate, ne čuju se zgaženi; Danas sam ponovo pušten na umetničku slobodu; Mnogo je pocrvenelih. Ne znamo ko se stidi, a ko se idejno popravio; Demokratija je kad nisi zatvoren zato što si otvoren; I najortodoksniji komunista u šahu brani kralja.

AFORISTIČKA opasnost je dolazila i sa stranica

"Politike", iz nedeljne rubrike "Leva strana":

Oprostite nam za sve u šta ste nas uvalili!; Nekada su se greške otpisivale na mladost, danas se pripisuju uz starost!; Da li će ludilo ikad završiti svoje dirigovanje; Neslavan kraj se ne primećuje od ovacija slavnom početku!; Oni koji su nas doveli dovde, odvešće nas još dalje; Zbog onih koji nisu prešli sa reči na dela, produžen je prelazni period; Na početku partije pešaci su avangarda; Rodili smo mečku - valja je ljuljati!; Dok radnička klasa prima prema radu, avangarda radničke klase prima preko potrebe!; Dosta je bilo priče, pređite na memoare!; Na našem putu u budućnost neki su skretali levo, neki desno, a mi smo išli pravo, pravo, samo pravo dok najzad nismo srećno stigli dokle smo stigli.

IZ "Duge", navedeni su i ovi aforizmi:

Svesne snage nisu uvek oni koji su svesni snage; Od inteligencije se najčešće očekuje da ne bude inteligentna; Ako mogu da biram, radije bih bio rob strasti nego žrtva ubeđenja; Otadžbina nikada nije toliko u opasnosti koliko je spasavaju; Kad je treći svetski mir ovako strašan, kakav li bi tek bio treći svetski rat; Zbog velikog interesovanja istorija će primati nove istorijske ličnosti; Verujem da raja nema, ali plašim se da pakao ipak postoji.

Primeri, nepodobni, antikomunistički i kontrarevolucionarni, koji kao bombe u ondašnjoj "idiličnoj" stvarnosti na sve strane podmeću beogradski humoristi i satiričari, mogli bi se ređati gotovo unedogled.

I ovim koje smo izabrali, ipak dovoljno svedoče o onom otužnom, ne samo dogmatskom i staljinističkom, nego i antiintelektualnom duhu Bele knjige. Toliko decenija od kada je iznedrena, ona zaista predstavlja dokument za koji bi bilo šteta da nije sačinjen. Po onoj narodnoj - ne pada sneg da zaveje breg...

Preporučujemo

Društvo

2 15

"OLUJA", JASENOVAC I BELA KNjIGA: Tekstovi o srpskoj istoriji predstavljeni su kao svojevrsna enciklopedija zla

23. 01. 2021. u 17:14

Društvo

0 1

VREME SITNIH, TUPIH I SEBIČNIH: Intervjui književnika kojima su se bavili zagrebački ideolozi

22. 01. 2021. u 15:45

Društvo

0 1

DRUGAČIJI POLITIČKI ANGAŽMAN: O knjizi "Stvarno i moguće" Dobrice Ćosića u publikaciji CK SK Hrvatske

21. 01. 2021. u 16:45

Društvo

3 13

OBRAČUN SA BEOGRADSKIM "CVEĆEM ZLA": Kako su hrvatski komunisti 1984. godine srpske pisce proglasili za ideološke grešnike

20. 01. 2021. u 17:14

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije