VREME SITNIH, TUPIH I SEBIČNIH: Intervjui književnika kojima su se bavili zagrebački ideolozi

MATERIJAL Centra za informisanje CK SK Hrvatske, koji je bio pripremljen za seriju rasprava o "nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu" docnije nazvan Bela knjiga, sublimirao je gotovo četrdesetogodišnji odnos zagrebačkih komunističkih ideologa prema nacionalnom pitanju i svemu što iz toga proizilazi.

Dušan Radović / Arhiva

Licemerno prikrivajući svoj nacionalizam i separatizam, stalno su upirali prst ka Beogradu, govoreći o velikosrpskoj opasnosti za jedinstvo Jugoslavije. Najčešće na udaru bili su srpski stvaraoci. Merena je svaka njihova reč, bilo u njihovom delu ili javnom nastupu. Iz ove "knjige" prenosima kako su skenirani Antonije Isaković, Milovan Danojlić, Momo Kapor, Dušan Radović i Milovan Vitezović.

INTERVJUA i napisa s neprihvatljivim idejnim (pa i otvoreno antikomunističkim) porukama bilo je u razmatranom razdoblju doista mnogo. Neki su se autori s takvim porukama javljali u različitim javnim glasilima više puta (npr. Antonije Isaković, Milovan Danojlić, Igor Mandić, Mića Popović, Vitomil Zupan, Duško Radović i dr.). Drugi su se javljali rjeđe (pa i samo jednom), ali je to javljanje - zbog izrečenih stavova i poruka - bilo veoma zapaženo. Zbog ograničenog prostora, upozorit ćemo na samo manji broj napisa i intervjua iz tog bogatog "repertoara" (uz napomenu da svi nemaju ni istu "političku težinu").

ANTONIJE Isaković, akademik i književnik, dobio je veliki publicitet u javnim glasilima naročito poslije objavljivanja njegova romana o Golom otoku "Tren II", za koji je dobio i NIN-ovu nagradu za 1982. godinu. Iz brojnih Isakovićevih intervjua ("Auto-svet", "Zum reporter", "NIN", "Politika", "Književne novine", "Duga"), upozorit ćemo na neke ocjene i stavove. U prvom širem intervjuu (Bori Krivokapiću u "Auto-svetu") Isaković je govorio o "našem staljinizmu", o tome kako smo "mi (1948) čisti u odnosu na spoljni svet", ali ne prema unutra, u zemlji, gdje postoji "taj najopasniji staljinizam. Naš! Najopasniji po nas same, po našu sopstvenu revoluciju". Goli otok je "pozornica staljinističkih postupaka protiv ljudi koji su - iz obaveza, uverenja ili zablude - bili za Staljina, staljinizam i sovjetski diktat. Ili se u nekim slučajevima - nama tako činilo. To je bila naša kreacija staljinizma". "Četrdeset osme mi smo samo kazali da nismo to za što nas optužuju. Ali smo odmah hteli da pokažemo da smo 'pravi komunisti', pravi boljševici. Tako da smo posle 1948. doneli niz staljinističkih mera".

I u intervjuu Mili Gligorijeviću ("Književne novine" br. 645, 8. aprila 1982), Isaković je ponovio da smo se "staljinističkim metodama obračunavali sa staljinizmom", da smo na Golom otoku "izbljuvali svoj staljinizam". Objašnjavajući zašto je njegova knjiga o Golom otoku morala čekati tri godine na objavljivanje, rekao je da je to "zato što je u sistemu koji se borio protiv staljinizma ostalo nešto od onog duha koga smo se hteli otarasiti. Neki stari principi, u novom ustrojstvu, postali su neodrživi".

MILOVAN VITEZOVIĆ: SATIRIČARI NEPRIJATNI SVEDOCI

NA KRAJU ćemo ukratko upozoriti i na dva teksta koji se odnose na funkciju satire u našem društvu: na mišljenje jednog od najpoznatijih satiričara - Milovana Vitezovića.

U intervjuu „Omladinskim“ (8. januara 1983), koji je s njim vodila Branka Čuljić, Milovan Vitezović je najviše govorio o satiri. „Satira je svedočenje o jednom vremenu iz samog vremena, drastičnim saopštavanjem istina o njemu. Na sistemu je, čije je to vreme - vreme vlasti, da se menjanjem oslobodi neprijatnih istina, ili da merama prema satiri učini te istine trajnim, čime će one u budućnosti biti još neprijatniji svedoci.“

Na pitanje, u kakvom je odnosu s autocenzurom, odgovorio je: „Pišem što mislim. ’Mislarica’ (njegova knjiga aforizama - n. n. se završava sa: ’Piši duboko!’) Aforizam: ’Oni koji su nas doveli dovde, odvešće nas još dalje!’ nekoliko puta je bivao kojegde precrtan, dok ga ’Politika’ nije objavila. Sada, recimo, mogu da objavim ono što pre desetak godina ne bih mogao, ne samo zato što su neki novi prostori slobode osvojeni, već i zato što iza mene stoji ovo što sam do sada objavio.“ „Pesimizam naših satiričara“ - smatra Vitezović - „samo su kapi gorčine u talasima optimizma naših političara.“

Milovan Vitezović

Na pitanje što misli o „ezopovskom jeziku u omladinskoj štampi, posebno na tzv. satiričnim stranama“, odgovorio je: „Ako je vreme ezopovsko, nije li jezik primeran.“

„Šta mislite o izreci: ’Suviše sam star da nešto kudim’?“ - zapitala je B. Čuljić, a Vitezović je odgovorio: „Nudim vam drugu izreku: ’Pregazilo bi njih vreme da nisu na tako visokim položajima’“ Komentar je bio: „Milovane, Milovane, koliko je sati?“ (aluzija na kazališnu predstavu: „Markse, Markse, koliko je sati?“, sastavljenu od Vitezovićevih tekstova - n. n.) Odgovorio je: „Bojim se da je pet do gluvog doba.“

U INTERVJUU u koji je dao Mirjani Bobić ("Duga", br. 223), Isaković je proširio krug tema. Po njegovu mišljenju "mi, kao celina, idemo ka zatvaranju po svim linijama, omeđivanju, ispoljavanju razlika, ka malim sistemima, usitnjavanju i ka međusobnom otuđivanju". Na pitanje, kada smo "počeli naročito da insistiramo na nacionalnim različitostima", odgovorio je da misli "od amandmana. Naročito od donošenja novog Ustava. Kada smo utvrdili državnost. Ja nemam ništa protiv, ali onda će da bude ovako kako je. Ja nemam potrebu da bilo koga zadržavam. Ako smo za Jugoslaviju, onda treba negovati nacionalne odnose, ali onda se moraju izmisliti neki instrumenti tog pravog zajedništva, jer bez toga se ne može". Na pitanje o odvajanjima u jeziku, odnosno o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika i Predlogu za razmišljanje, odgovorio je da je Predlog bio "jedna reakcija" na Deklaraciju. "Mi smo smatrali, dobro, ako hoćete da odvojite jezik, odvojite ga, ali smo tražili da Srbi koji žive u Hrvatskoj mogu da kažu da u svojim školama uče srpski jezik. Kao i Hrvati u Srbiji - da uče hrvatski. Ako je to problem uopšte. Ali svi znamo da nije. Ja mislim da mi imamo jedan jezik, ali ja ne mogu da ubeđujem hrvatskog pisca da on piše zajedničkim jezikom, kad on hoće da piše hrvatskim! Ne želim da bilo koga vučem za ruku, ili kako se to obično kaže, da budem optužen za nekakvu unitarističku poziciju"! To što ga se proglasilo na nacionalistu "miriše (mu) na jedno boljševizirano ponašanje". Na pitanje, ima li utisak da se "Srbija stalno mora braniti toga što je Srbija", odgovorio je da je Srbija "upala u tu poziciju, ali nju treba izmeniti. Srbija treba normalno da živi u okviru ove zajednice i ne treba nikome da se pravda". Zapitan da komentira to što se u Beogradu "igraju uglavnom predstave o Srbima", odgovorio je da su to (te primjedbe) zlonamjerna pretjerivanja, ali i da istini treba pogledati u oči. "Mi smo jedna sredina koja je živa, koja postavlja mnoga ključna i osetljiva pitanja. Pogledajte samo beogradsku štampu i dnevnu i nedeljnu i mesečnu. Iako je često bila napadana, mislim da je ona uradila veliki posao", da je "pomogla da mi sami sebe sagledamo".

MILOVAN Danojlić, predsjednik tzv. Odbora za zaštitu umjetničke slobode, više je puta iznosio svoje neprihvatljive stavove, a i putem pjesama slao otvorene antikomunističke poruke. Podsjetit ćemo samo na jedan njegov govor o našim "neslobodama" - na intervju koji je dao Branki Krilović ("Omladinske"). Govoreći o sukobu između modernista i realista u literaturi, Danojlić je rekao da se "apstraktna, nerazumljiva umetnost, kakva je stupila na pozornicu negde oko 1952. pokazala kao poslušna saveznica sile i vlasti. Što nerazumljivije, to bolje za vladajući poredak. I realisti su se dodvoravali vlastima, samo je njihovo dodvoravanje bilo starinsko, priglupo i unosilo je manju zabunu. Realistički koncept bio je anakroničan i reakcionaran, ali se bar za druge nije ni izdavao". Iz časopisa "Delo" izronili su "najopasniji davitelji slobode". "Dvadeset pet godina u tom časopisu stoluju ili iz njega u svet izlaze glavoseče, podnosioci referata i dostava, pisci žanrova o sretnom životu radničke klase, oficiri za vezu između umetnosti i države, uvodničari i predvodnici i predsedavajući". (Danojlićev je gnjev usmjeren u prvom redu na O. Daviča - n. n.) O "pjesnicima - političkim radnicima" govorio je kao o politikantima i skutonošama koje nitko ne uzima ozbiljno. "Ja i inače ne marim mnogo političare, ne volim ih ni kada su na dobroj strani, kad zastupaju uverenje koje i sam imam. A oni nevoljnici koji nose kadionice, zaslužuju sleganje ramenima, ili prezir, kako više volite. Da bi se čovek ozbiljno bavio politikom, treba da se za to stvore mogućnosti. Nečije DA ima smisla jedino ako uključuje mogućnost da u svakom času rekne NE. A kod nas možeš biti ili u kolotečini, ili u praznini. U tom slučaju, ja sam za prazninu."

NA pitanje zašto se u umjetnosti sve više "ćuti o onome što se sada zbiva", odgovorio je da se ipak nađu poneka djela koja "spasavaju čast umetnosti", spominjući u tom smislu romane Dragoslava Mihailovića, film Emira Kusturice, Jovanovićeve "Karamazove" i neke pjesme Matije Bećkovića, objašnjavajući zatim da je to, što se bježi od suvremenih tema "svakome jasno": "Nema istinski slobodne atmosfere, takve atmosfere u kojoj se o svemu, ali zaista o svemu, i o svakom, bukvalno o svakom, može napisati ono što se oseća i misli. Čim se u pisanju oseti jedna jedina zabrana, senka zabrane, gotovo je, sve je pokvareno, sve počinje da truli. A mi i ne znamo koliko smo zakočeni, udrvenjeni, koliko su nam usta zgrčena i začepljena, koliko smo se udaljili od sebe". U ovom vijeku "Staljin i Hitler i njihovi pomagači u ime ideologije, pobili (su) preko sto miliona ljudi. Šta možete misliti o takvom dobu".

PODJSJETIT ćemo i na dva intervjua MOME KAPORA koji su u javnosti bili izazvali šira reagiranja, na intervju "Mladosti" (br. od 22. februara 1982) i crnogorskom "Omladinskom pokretu" (br. od 10-31. marta 1982).

Kapor je, među ostalim, govorio o svojoj generaciji koja se nije mogla diviti starijima od sebe, nije to mogao ni on "gledajući tipove iz svoje ulice kako pozdravljaju Nemce prilikom ulaska u Sarajevo i ispraćaju ih plačući, a zatim urezuju petokrake u svoje tarabe očekujući oslobodioce. Već posle mesec dana ti isti ljudi postajali su protagonisti novog života". "Kada je otpočeo posleratni dril", kada je trebalo "po sovjetskom uzoru uobličiti male pionire sa crvenim maramama, kad se u tu svrhu pojavilo brdo idiotskih i stupidnih knjiga koje su od dece pravile kretene, mi smo se naravno na svoj način odupirali". Obrazovali su se, veli, na Kolarčevom narodnom univerzitetu, po nekim beogradskim kućama, u Kinoteci. "Sve je to bio naš otpor stupidnoj birokratskoj produkciji. Tako smo u jednom trenutku postali suviše pametni, suviše obrazovani i sa mnogo energije da nešto uradimo u životu. Ispred nas, međutim, stajala je jedna polupismena generacija koja je došla iz oficirskih škola i koja je držala mesto režisera, urednika. Oni su apsolutno držali sve". Uzor im je bio Šolohov. Kada su raskinuli sa Staljinom, bilo je to kao da su rođenom ocu pljunuli u lice. "Pored takvih ljudi trebalo je naći prostora, a oni su držali štamparije, redakcije, radio, pozorišta. Zato je bilo neophodno izvesno lukavstvo koje je kasnije i postalo jedno od bitnih obeležja moje generacije. Trebalo je svoj svet plasirati, provući ga kroz iglene uši, zamaskirati da se ne primeti." Zanimljivo je, istakao je M. Kapor u "Mladosti", da ti isti ljudi "počinju danas da sami razotkrivaju svoje nepoznate životne korake na putu prema usponu. Ispada da smo mi bili maltretirani i manipulirani, a da su oni zaista bili prevaranti, ubice i lažovi - pojavljuju se famozni memoari u kojima jedni druge napadaju i optužuju. Otvaraju se mrakovi o kojima ranije nije smelo da se govori, jer se smatralo da živimo u najsavršenijim od svih svetova. Neki od njih zaustavljali su vozove na otvorenoj pruzi, kako su njihovim suprugama ne bi tresla jutarnja bela kafa i imali su diplomatske magacine, ispostavlja se da su se rukovodioci još za vreme rata hranili drugačije od vojnika, ispostavljaju se grozne stvari o kojima jedan čitav narod nije imao pojma. Uostalom da je tada neko i mogao reći šta o svemu tome misli, taj ni do dana današnjeg ne bi izašao iz zatvora".

U RAZGOVORU sa "Omladinskim pokretom" Kapor je ponovio da je njegova generacija bila suočena "sa savršenim neznalicama koji su upravljali kulturom, jer su ta svoja mesta zaslužili u ratu". Njegova je generacija morala da upotrebi lukavstvo da bi osvojila prostor za sebe, da bi izrazila ono što je osjećala "prema tim uljezima iz politike, agresivnim amaterima, koji su forsirali svoje drugove vršnjake, svoje seoske i ratne priče, svoj sistem vrijednosti, nasleđen iz (za njih) blagoslovljenog perioda prijateljstva sa velikim azijskim zaštitničkim bratom". On objavljuje mnogo zato što ne zna kada će ga "opet spriječiti neki slični tipovi". "Moram da kažem brzo sve što imam reći, dok se još može, dok ponovo ne dođu neki drugi polupismeni tipovi." (Nakon kraće pauze koja je uslijedila neposredno poslije više reagiranja u javnosti na spomenuta dva intervjua, u stvari na intervju u "Mladosti", Kapor je ponovno prisutan u javnosti - štampaju mu se knjige, objavljuju priče u javnim glasilima, daje intervjue, nastupa na televiziji.)

DUŠAN Radović, pjesnik i novinar, autor brojnih satiričnih priloga i aforizama u javnim glasilima, u više je intervjua ("Studentu", "Omladinske", "Svijetu", "Danasu", "Novostima-8", "Ilustrovanoj politici") iznosio svoje stavove i ocjene o našoj društvenoj situaciji. Citirat ćemo samo neke. U intervjuu Branki Krilović (za "Omladinske", 15. maja 1983), Radović je, među ostalim, rekao da su se "mnogi problemi otvorili i da više ne može da se ćuti". On je rano izbačen iz Partije tako da je njegovo "urednikovanje funkcionisalo sa ograničenim ovlašćenjima". Smatra da je "mnogo konzervativne svesti koja se vezuje za Narodnooslobodilačku borbu, a koja istovremeno čuva privilegije i zatvara društvo prema budućnosti. Strašno je što neki ljudi od 60, 70 godina, stari i konzervativni, blokiraju ovo društvo, ne daju mu šansu da krene napred. Šta je danas naša ideologija ili plemeniti cilj? Da ispravljamo greške, da lovimo neprijatelja. Nije problem što nemamo kafe, problem je što smo - bez cilja. A cilj ne može formulisati moja generacija - mi smo to već uradili i naplatili. Dosta su ti mandarini konzervativne svesti krojili život, a da pri tome nisu svesni u kom su vremenu; nije to onaj svet iz '45. I kao što ja ne mogu shvatiti današnji život ne može ni većina mojih vršnjaka. Ali ja nisam u vlasti, ja nikoga ne sprečavam, ja samo mogu da napišem nešto pa da mi posle u "Književnoj reči" odgovore da sam glup. I šta ja mogu, to im dopušta činjenica da ne moraju da me se plaše. Strašni su oni kojih se još uvek plaše. A bilo bi sjajno kad bi se svakome moglo reći da je glup, ma ko on bio. Trebalo bi sprečiti starce koji brane svoje pozicije i privilegije i ne daju da život ide napred".

U POSLEDNjEM intervjuu ("Ilustrovana politika", 6. decembra 1983), Radović je, među ostalim, govorio o "političarima". "Sumnjam u iskrenost onih koji tvrde da samo nema struje, mada je očigledno da je ima manje nego što bi trebalo da je bude. Mislim da to nije sve, da nije sve rečeno, da se nešto krije od nas. A drugo: kad dođe do ovakvih dodatnih teškoća, jer mi smo već u velikim teškoćama i narod je na velikoj muci, onda mislim da je vreme da se ozbiljno razgovara: kud nas to vode?" Na pitanje šta misli o formulaciji "neki odgovorni drugovi", odgovorio je: "Ovo stanje u kojem se nalazimo moralo je poskidati mnogo ljudi s njihovih položaja, ali pošto oni odlučuju o svojoj sudbini i ne osećaju se krivima - ništa im se ne može dogoditi." I misli da kod nas "još neko dozira koliko se istine može reći, a taj koji dozira sebe smatra najbrižnijim čovekom bez obzira na to šta je uradio i kakve je rezultate postigao. Ovo što nas je snašlo mora biti posledica nečijeg neznanja i nerada, međutim, to niko neće da prizna". Hrvatskim cenzorima je posebno zasmetao aforizam Milovana Vitezovića: "Pesimizam naših satiričara, samo su kapi gorčine u talasima optimizma naših političara."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije