OKRUŽNI SUD U GOSPIĆU POSTAJE USTAŠKI KONCENTRACIONI LOGOR: Velebitski ponori srpska gubilišta

NA MEĐUNARODNOM nivou srpsko stradanje se neobjašnjivo podvodi pod jevrejski holokaust, pa proizlazi da mnogostradalne srpske žrtve nisu ravnopravne sa jevrejskim, kojima Izrael i jevrejski narod s pravom odaju dužno poštovanje, dostojanstveno čuvaju spomen na njih i detaljno ih popisuju.

Kaznionica Okružnog suda u Gospiću pretvorena je koncentracioni logor , Foto Ministarstvo odbrane Srbije, Profimedija, Arhiv „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

Upravo Srbima Jevreji treba da budu uzor ophođenja prema žrtvama, zbog nacionalne ozbiljnosti sa kojom pristupaju kultu nezaborava žrtve. Srpska intelektualna javnost se ni terminološki nije odredila prema nazivu za srpska stradanja u NDH, kako se ne bi podvodili pod pojam jevrejskog stradanja - "holokaust".

Pominju se četiri moguća termina, kao naziv za svekoliko srpsko stradanje: genocid, srbocid, pogrom ili pokolj, kako bi se i srpske žrtve mogle u međunarodnoj javnosti predstaviti i identifikovati kao srpske.

Logor Jadovno je u međunarodnim okvirima bio naročito skriven i nepoznat. U istoriografiji se tek u novije vreme za velebitska i primorska "morlačka" stratišta počinje upotrebljavati potpun i tačan naziv Koncentracioni logor Gospić sa centrom u kaznionici Okružnog suda u Gospiću. S druge strane, istraživanje stradanja Srba u logoru Jadovno i u paškom logoru zanemarivano je u odnosu na logor Jasenovac, iako ni misterija Jasenovca nije u dovoljnoj mjeri istraživana u režimu Josipa Broza, pogotovo podaci vezani za broj pobijenih Srba i Jevreja. Sve je stavljeno pod krinku nepoznatog.

Cijeli ogromni kompleks logora Jasenovac trebalo je da bude izbrisan iz pamćenja radi ostvarenja lažnog bratstva i jedinstva i sprečavanja "uznemiravanja javnosti". Zato su poslije oslobođenja 1945. uništavani ostaci logora, a tragovi njihovog postojanja su zamijenjeni bezazlenim "kamenim cvijetom". Nije se, dakle, dovoljno isticalo stradanje Srba u proljeće i ljeto 1941, a ni činjenica da je sistem logora Gospić bio najveći na jugoistoku Evrope u ljeto 1941. godine i da je on preteča sistema hrvatskog državnog logora u Jasenovcu, koji nastaje krajem avgusta 1941. godine, tj. poslije ukidanja koncentracionog logora Gospić (Jadovno-Pag).

Foto Ministarstvo odbrane Srbije, Profimedija, Arhiv „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

GOSPIĆ, odnosno Lika i šira Krajina sa Gorskim Kotarom i Istrom predstavljaju rubno područje pravoslavlja i srpstva (svojevrsni antemurale ortodoksis), koje su Vatikan i RKC vjekovnim prozelitskim akcijama nastojali eliminisati. U ljeto 1941. sa vjekovnog ideološkog vjersko-nacionalnog terena antisrpske propagande i prevjeravanja (prozelitizma), prešlo se na teren pokolja i stravičnog masakra srpskog i jevrejskog stanovništva NDH, ali i jugoslavenski opredeljenih hrvatskih pojedinaca.

U ljeto 1941. godine počinje se, dakle, ostvarivati krvoločna namjera potpune eliminacije (etnocida) jednog naroda - zapadnih pravoslavnih Srba. Pojavljuju se izvršioci monstruoznog vjekovnog plana Vatikana i Rimokatoličke crkve o potpunom uništenju srpskog pravoslavlja sa zapadnih srpskih prostora. Sa vjerskog procesa misije i prozelitizma prelazi se na teren protjerivanja i potpunog "čišćenja" terena od pravoslavnih Srba. Otpočinje, dakle, genocid u svom totalitetu nad zapadnim Srbima i to organizovanjem "Gospićkog sistema logora smrti", koji je obuhvatao Koncentracioni logor Gospić (centar u kaznionici Okružnog suda u Gospiću), logor Jadovno sa brojnim jamama, istorijsko srpsko primorsko podvelebitsko Podgorje sa centrom u Karlobagu i Tribanj Šibuljini i otok Pag (lokalitet Slano i sela Metajne).

Zločin je pripreman u Gospiću, kulminaciju doživio na srpskoj planini Velebit (srpskoj zbog istorijskog srpskog bitisanja na toj planini, ali nažalost, još više srpskoj zbog desetina hiljada neumrlih žrtava u njegovoj zemnoj dubini).

* * * * * * * * *

Ubistva, katoličenja i progoni duži od jednog veka

ISTORIČAR Đuro Zatezalo i publicista Dane Lastavica popisali su brojne velebitske jame i ponore u koje su živi, poluživi i mrtvi bacani Srbi i Jevreji u ljeto 1941. godine.

Popisane su: Šaranova jama, jama na Grginom brijegu, Jarčija jama kod Risove grede, jama Badanj, jama Bliznica, jama Kijevac, jama na Pločama, Vranzina jama, jama Jasenovac, jama Jamina, Šević jama, jama na Kulaševoj strani, jama Orešković stanovi, Macolina jama, jama Ugljenjača, jama u Peratovim Dragama, jama Duman kod Ličkog Lešća, Katina jama na Velebitu, jama Sveta Ana kod Gornjeg Kosinja, jama Nezdravka kod Donjeg Kosinja, jama Ošporoča kod Široke Kule, jama Golubnjača, jama Snježnjača kod Kuzmanovače, jama Kvarte kod Perušića, jama Runjevac, jama Pavkuša, jama Duliba, jama Dupčan kod Ribnika, Čošić jama kod Konjskog brda, jama Križanovo brdo u Dražici, jama na Pagu i dvije jame udaljene 40 metara od samog logora Jadovno.

Velebit je srpska planina - bio i ostao, nekada s živim narodom ali, nažalost, od 1941. sa isključivo mrtvim stanovnicima podzemnog grada. Velebit je, dakle, istorijska planina živih i mrtvih Srba. Ne treba zaboraviti da su ga nekada Mlečani (Venecijanci) nazivali Montanja Morlaka (Srpska planina). Velebitsko jadransko podgorje sa Pagom je u posljednjih stotinak godina ekspresno očišćeno od Srba, bilo rimokatoličenjem, bilo klanjem i ubijanjem 1941-45. i 1991-95. godine, pa potom i masovnim nasilnim iseljavanjem šireg ličkog krajiškog prostora.

Srbi iz NDH upućivani su u logore smrti na Jadovnom i Pagu, Foto Ministarstvo odbrane Srbije, Profimedija, Arhiv „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

KAZNIONICA Okružnog suda u Gospiću bila je pravi koncentracioni logor, zaključio je dr Đuro Zatezalo. On je navodio da su odmah po proglašenju NDH hrvatske vlasti zaposjele sve kaznionice i zatvore Kraljevine Jugoslavije i pretvorile ih u ustaške kazamate za likvidaciju Srba. U kaznionicu Okružnog suda u Gospiću Srbe su počeli zatvarati već 11. aprila 1941. s područja Gospića i okoline, a od početka juna i sa svih područja nove države. Kaznionicu su zvali i "Geriht". Zgrada se nalazila, a i danas se nalazi u centru Gospića, pored rimokatoličke crkve i suda. To je povelika dvospratna zgrada (osnove 130h130 metara). Krila zgrade su međusobno povezana i zatvaraju dvorišni prostor s bunarom u sredini.

Italijani su u aprilu 1941. u sjevernom dijelu zgrade držali zarobljene oficire vojske Kraljevine Jugoslavije. Poslije Rimskih sporazuma od 20. maja, i odlaska italijanske vojske iz Druge zone, hrvatska vojska je preuzela čitavi prostor zgrade i manjim dijelom ga koristila kao kaznionicu, a većim kao centar (logor), koji vlasti NDH u dokumentima nazivaju Koncentracioni logor Gospić, a u stvari je, u funkcionalnom smislu bio logor sabirno-tranzitnog karaktera. Naime, uhapšenici iz cijele NDH upućivani su nakon kraćeg zadržavanja u kaznionici Gospić ka logorima na Jadovnom i Pagu (Slano i Metajna) ili ka nekim drugim gubilištima. Uglavnom su dovoženi željeznicom, sa smještajem u teretnim stočnim vagonima kapaciteta od 60 do 80 ljudi. U zatvorenim vagonima često nisu dobijali ni hranu ni vodu. Uhapšenici su dopremani i kamionima, zaprežnim kolima, a neki su tjerani da do Gospića pješače.

* * * * * * * * *

Okrutno zlostavljanje "nepoćudnih elemenata"

GOSPIĆKI LOGOR je, dakle, bio u funkciji već u aprilu 1941, znatno ranije od 2. juna, kad je Pavelić izdao zvanično naređenje o osnivanju logora. Uhapšenici su smještani u ćelije (25 do 30 ljudi), hodnike kaznionice i u zatvorskom dvorištu. Dnevno je boravilo od 2.500 do 3.000 ljudi. U cilju omogućavanja stalnog priliva novih zatočenika, hrvatske vlasti su u sistem masovnog istrebljenja Srba i Jevreja uključile logore smrti na Jadovnom, Slanom i Metajni na otoku Pagu, zbirni logor Ovčara, sabiralište na željezničkoj stanici Gospić, pomoćni logor Stupačinovo na Velebitu i brojne bezdane jame (ponore na Velebitu i u okolini Gospića).

Istoričar Đuro Zatezalo ističe da su u kompleksu koncentracionog logora Gospić svi logori bili tranzitnog karaktera: u njima su se žrtve zadržavale samo kratko vrijeme.

Foto Ministarstvo odbrane Srbije, Profimedija, Arhiv „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

Mnogi od njih nisu ni prispjeli u gospićku kaznionu, već su ih direktno sa vagona na željezničkoj stanici odvozili ili pješice odvodili u neki od logora ili na neko od navedenih stratišta. Hrvat Franjo Zdunić Lav iz Gospića, navodio je da je samo od 20. jula do 19. avgusta 1941. iz gospićke kaznionice na Velebit odvedeno oko 25.000 Srba i Jevreja.

Zapovjednik koncentracionog logora Gospić bio je ravnatelj Župskog redarstvenog ravnateljstava u Gospiću Stjepan Rubinić. Upravitelj kaznionice je bio zloglasni ustaša Milan Staraček, Čeh, koji je imao neograničenu vlast. Upravitelj kaznionice za političke zatvorenike bio je ustaški natporučnik Janko Mihalović, nećak bivšeg bana Savske banovine Mihalovića (nekad Srbi Mihajlovići). On je od juna do avgusta 1941. bio zadužen za političke zatvorenike.

PO NjEGOVOM izboru i redoslijedu odvođeni su Srbi i Jevreji sa željezničke stanice i iz zbirnih logora Gospića u Jadovno i na Slanu na Pagu, ili direktno do velebitskih jama.

Neposredno je odlučivao još na željezničkoj stanici u Gospiću, gdje je sačekivao transporte i pravio selekciju. Nakon likvidacije logora Jadovno postao je komandant ustaškog logora u Jastrebarskom. Pobjegao je 1944. u Italiju, gdje je ostao u službi kao avijatičar.

Foto Ministarstvo odbrane Srbije, Profimedija, Arhiv „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

Logor su osiguravali dijelovi 17. i 22. ustaške bojne pod komandom Juce Rukavine, čiji su vojnici, pored osiguranja logora, okrutno zlostavljali zatočenike i ubijali ih u Jadovnom i na drugim stratištima. Zatvorenike su mučili na razne načine, u ćelijama, po hodnicima i u dvorištu kaznionice. Usmrćene su uglavnom noću odvozili kamionima do bezdanih jama, u prvo vrijeme u pravcu Perušića i Otočca. Upravni aparat logora je bio smješten u obližnjoj zgradi suda. Prva dislokacija logora Gospić se nalazila na Velebitu u logoru Jadovno, kojem je dodijeljena uloga gubilišta. Logor u Gospiću, kao sabirni logor župskog redarstvenog ravnateljstva, organizovalo je Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH, odnosno Andrija Artuković sa svojom policijom, na čelu s Didom Kvaternikom, Mijom Babićem Đovanijem, Juricom Frkovićem, Jucom Rukavinom i drugima.

Oni su uz asistenciju gospićkih ustaša, dobrih poznavalaca Velebita, predložili i odabirali jame u planini kao najpogodnija mjesta za masovna ubistva Srba, Jevreja, Hrvata Jugoslovena i komunista i svih "nepoćudnih elemenata".

Taj izbor je načinjen i zbog toga što su velebitske jame teško pristupačne, pa su računali da se o njihovim zločinima nikada ništa neće saznati.

* * * * * * * * *

Krvnici se zaklinju pred krstom, nožem i pištoljem

USTAŠE SU KAO i Nijemci - nacisti nastojali da opravdaju svoje zločine, što se vidi iz njihovog zakonodavstva i brojnih podzakonskih akata. Srbi i Jevreji su se mogli pred sud izvesti ako je postojalo imalo sumnje da su komunisti ili četnici, a bez ikakvih dokaza redovno su upućivani u koncentracioni logor u Gospiću. Srbi i Jevreji su, s dokazom ili bez dokaza, bili upućivani u logore smrti, ubijani pod izgovorom da su komunisti ili četnici, kako bi Hrvati pred javnošću kamuflirali brojne zločine.

O svemu su odlučivali Artuković, Dido Kvaternik, Mile Budak, Mijo Babić, braća Mate, Ivica i Jurica Frković, Juco Rukavina, Stjepan Rubinić, Rude Ritz, ustaški satnik i upravitelj logora Jadovno. Veliki župan Jurica Frković bio je pouzdan i ulijevao je potpuno povjerenje kod poglavnika u pogledu ostvarenja zamisli o potpunom istrebljenju Srba i Jevreja u NDH. Izvršioce zločina oni su pripremali znatno ranije. Prije upućivanja u Gospić, u Zagrebu ih je na Savskoj cesti vježbao emigrant Ivan Devčić Pivac.

Po dolasku u Gospić budući krvnici (Luka Barjašić, Mile Didulica, Ventura Baljak, Mile Strika, Benan Barić, Jerko Fratrović, Slavko Baljak i drugi) zaklinjali bi se pred križem, nožem, pištoljem i dvije svijeće kako im je dužnost uništavanje Srba i Jevreja.

U početku, u aprilu i maju ustaše su ubijale istaknute Srbe, a masovna hapšenja i ubijanja uslijedila su početkom juna. Ustaški funkcioneri su se tada "razletjeli" po NDH i u svojim zapaljivim govorima poticali Hrvate da masovno istrebljuju Srbe. Veliki župan u Gospiću Jurica Frković poručio je svojim "žutim orlovima" (pripadnicima Pomoćnog ustaškog odreda) da je "fundament na Jadovnom od Srba i Jevreja, a glazura će biti od pokvarenih Hrvata". Otpočeo je, dakle, masovni pokolj ne samo intelektualaca, nego svih Srba i Jevreja. Njihova imovina je pljačkana, a čitava naselja sa crkvama i školama spaljivana.

Foto Ministarstvo odbrane Srbije, Profimedija, Arhiv „Novosti“ i „Borbe“, Vikipedija

GOSPIĆKA kaznionica okružnog suda pretvorena je u masovno mučilište i gubilište. Ustaše su svakog dana dovodile isprebijane, unakažene ljude u ćelije u kojima su ih mučili a zatim odvozili do obližnjih velebitskih i drugih jama, gdje su ih ubijali da bi stvorili prostor za druge. Za hrvatske vlasti jame su predstavljale najprikladnije rješenje za uklanjanje ubijenih: nisu zahtjevale veći utrošak finansijskih sredstava, nije bilo potrebno kopati rake i što je za njih bilo važno, gubilišta su se nalazila daleko od očiju javnosti. Pri ulasku u kaznionicu ovjerom je vršen formalan prijem sprovodnih lista. O saslušanjima nije bilo ni pomena. Poneki stražar bi samo dobacio uhapšenima da će u kaznioni biti samo privremeno, a potom da će biti prebačeni u neki uredniji logor sa urednom opskrbom.

Transportovanjem u logore Jadovno i Slano rukovodio je upravitelj kaznione Milan Staraček, a pomagali su mu Mile Vrkljan Milica, Joso Samardžija, Stevo Tomljenović, Delko Bogdanić, dr Kruno Lokner, Stjepan Marković Macola, Tone Biljan, Stjepan Orešković, Ivan Prpić Šuće, Janko Mihalović, Zvonko Pezelj, Ante Naglić, Gavro Šikić, Stipe Stilinović Knjapo, šef policije, Mirko Pavičić, Luka Svetić, Miroslav Balen, Mile Stilinović Mila, Ivica Tomljenović, Joco Matijević Šimac, Zvonko Johman, Juco Rukavina i mnogi drugi. Svakodnevno su u zatvorskom dvorištu formirane kolone zatočenika, koji su prvo vezivani žicom dvojica po dvojica, a onda i uzdužnim lancem, a zatim odvoženi kamionima ili čak i pješice do stratišta Šaranove ili neke druge jame (preko 20 km uz Velebit).

Pored sela Jadovnog formiran je logor bez kuća i baraka a ograđen bodljikavom žicom.

Zatočenici su u njemu improvizovali neke primitivne nastambe od granja da bi se donekle zaštitili od nepogoda i sunca. Patili su od gladi i hladnoće pošto su noći na Velebitu bile neobično hladne a zatočenici bez adekvatnih odijela. Blizu logora je bio jedan ponor, nazvan Šaranova jama, sa otvorom od oko jednog metra u prečniku. Kod te jame ustaše su zatočenike ubijale na taj način što su ih nad otvorom jame jednog od vezanih ubijali puškom ili nožem i ovaj bi se stropoštavao u jamu vukući za sobom vezanog živog druga. Procjenjuje se da je u toj jami poubijano preko 30.000 žrtava na gore opisani način.

Preporučujemo

Društvo

0 8

RASPADANjE JUGOSLAVIJE TRAJALO PREKO 30 GODINA: Istina o revoluciji može se saznati tek posle njenog poraza

22. 06. 2024. u 07:00

Društvo

0 9

ISTORIČAR LIČNOG I NAUČNOG AUTORITETA: Zabrinjavajuće zaboravljanje i obesmišljavanje akademskih merila

21. 06. 2024. u 07:00

Društvo

0 5

SA LAKOĆOM ZAOBILAZIO IDEOLOŠKE "PLIĆAKE": "Kobno" odbacivanje istorijskog iskustva Jugoslavije i Srbije

20. 06. 2024. u 07:00

Društvo

0 0

OSLOBODIO ISTORIJU OD VAŽEĆIH ZABLUDA: Strastveni istraživač sa osećajem za razumevanje prošlosti i sadašnjosti

19. 06. 2024. u 07:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije