SAMO TRI ŽUPANIJE SU BILE HRVATSKE: Filolozi o kajkavskom dijalektu i srpskom štokavskom govoru

Piše: Dr Nikola Žutić

30. 11. 2023. u 07:00

SLAVENSKI filolozi XIX vijeka bili su jedinstveni u procjeni da je ilirski jezik bio srpski. Tako je slovenački filolog Jernej Kopitar (1780-1844) kajkavce Hrvate smatrao za nesporne Slovence, "a bio je voljan da Hrvatima prizna primorske čakavce - svi ostali su Srbi".

САМО ТРИ ЖУПАНИЈЕ СУ БИЛЕ ХРВАТСКЕ: Филолози о кајкавском дијалекту и српском штокавском говору

Jernej Kopitar, Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Kopitar je zapisao: "Srpski jednako ilirski. Predeo srpskog dijalekta se prostire od Istre, preko Dalmacije, Hrvatske Krajine, Bosne, Srbije, Bugarske, do kolonija iseljenika iz ovih zemalja u Slavoniji i Južnoj Ugarskoj. Četiri do pet miliona govori to narječje." Razdvojeni su vjerski na zapadnu latinsku, veći deo je grčkog opredjeljenja. Ćirilska azbuka je u IX veku udešena za srpski jezik, i zbog staroslovenskog crkvenog jezika imala je prirodne prednosti ispred Latina.

Kopitar je kasnije pisao kako staro ime Ilira treba sasvim zabaciti kao etničku oznaku: "Ovoj antikvomaniji treba učiniti kraj i poštene ljude treba zvati njihovim pravim imenom: to Ilirce treba zvati Istrani, Hrvati, Dalmatinci, Hercegovci, Bosanci, Srbi, Bugari, ugarski Srbi, slavonski Srbi (jer svi ovi govore jedan isti slovenski dijalekt, sloveno-srpski." Pisao je kako je Slavonija "posle turskih pustošenja opet vaspostavljena pomoću novih Srba".

Zbog utemeljenja svehrvatstva u tzv. hrvatskim zemljama, ideolozi ilirizma su forsirali štokavsko narječje kako bi izjednačili (unificarali) tzv. "hrvatski" govor "tri narječja" (štokavsko, čakavsko, kajkavsko). Trebalo je izbaciti manjinsko narječje čakavaca i kajkavaca, te propisati da srpska štokavština bude zvanično narječje nove rimokatoličke nacije u stvaranju. Slovenački "preporoditelj", Jernej Kopitar (1780-1844), odbacio je hrvatstvo štokavštine pošto je štokavski govor nazivao slavenosrpskim, a kasnije samo srpskim. [...]

Franc Miklošić, Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

HRVATIMA KAO NOVOJ naciji u stvaranju Kopitar je osporavao čak i sam Zagreb sa okolinom. Kopitarovo gledište najbolje se ogleda u prepisci sa Josipom Dobrovskim iz 1810, u kojoj tvrdi da se "provincijalni Hrvati (iz Banske Hrvatske - N. Ž.) tek posljednjih dvjesta godina nazivaju Hrvatima, i to kao geografski a ne etnografski pojam". O tome Kopitar 1810. piše Dobrovskom: "Tek od Ferdinanda I (1503-1564) i Leopolda I (1640-1705) počeo je da se upotrebljava geografski naziv Hrvatska i s onu stranu Kupe... Slavonci su srpski naseljenici i govore "kruh" i "brez" mjesto "bez", pravo kranjski... Što se tiče Hrvata, naime sjeverno od Kupe nema genetskih nego samo geografskih Hrvata, a genetski to su samo Vendi (Slovenci)... Nije dakle neistorijski kad Slovenci neće da budu Hrvati, već je to samo veritas causa... Kako uopšte dolaze Zagrebčani ka hrvatskom porijeklu. Ne dajmo se, dakle, zavarati administrativnom podjelom zemalja i naziva..." [...]

Najpoznatiji slavista druge polovine XIX vijeka, Franc Miklošić, u svojoj "Uporednoj gramatici slovenskih naroda" Hrvate je reducirao na sasvim mali prostor, uz tvrdnju da su svi štokavci Srbi, čakavci Hrvati a kajkavci Slovenci. U "Uporednoj gramatici" Miklošić piše o dva srpska narječja (-e i -ije) i jednom hrvatskom (-i). Ikavštinu, dakle, uzima za glavno obilježje tzv. hrvatskog jezika, dok su ekavština i ijekavština dvije grupe srpskog jezika. Ipak je i Miklošić tvrdio da nisu svi ikavci Hrvati čakavci, već da ima ikavaca koji "čisto srpski govore i da imaju istu narav i običaje." Tu je prije svega mislio na ikavce Srbe rimokatolike štokavskog narječja Dalmacije, Primorja i Like (na Bunjevce). Miklošić je bio uvjerenja da do Dubrovnika nikad nije dopirala čakavština i da je štokavski uvijek bio srpski. [...]

* * * * * * * * *

SLAVONIJA PUNA PESAMA O PODVIZIMA MARKA KRALjEVIĆA

SLOVENAČKI LINGVISTA Mateja Murko je takođe potvrđivao da su svi istaknuti lingvisti, počev od Kopitara, Šafarika, kao i etnograf Černig, kajkavske Hrvate svrstavali u Slovence. Murko ističe da je kajkavski do 1835. godine bio uobičajen kao književni jezik, ali da "nije našao prijem u veliki Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, koji JAZU izdaje." [...]

Etnograf, filolog i lingvista Pavel Šafarik je pisao - da se srpski govori u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Slavoniji, Dalmaciji. I za njega su samo tri županije Provincijalne Hrvatske, kajkavske, nesporno hrvatske. "Stara Horvatija na jugu sa gradovima Bihać i Biograd u Dalmaciji od vajkada je pripadala srpskom narodnom govoru; ono što stariji pisci ovih predjela nazivaju horvatskom, čisto je srpski."

Vatroslav Jagić u knjizi "Slovenski jezici" navodi da se "čakavski dijalekat Severne Dalmacije, Istre i Ostrvlja zvao odvajkada hrvatski" (?! - ne navodi izvor za tako smjelu tvrdnju - N. Ž.). "U severnoj Hrvatskoj, severno od Kupe i Korane do Mure i istočno preko Siska do Virovitice, vlada od vajkada kajkavski dijalekt. Sada ga narod zove horvatski, a do kraja XVII veka ceo predeo između Save i Drave zvao se Slavonija... otuda i naziv dijalekta slavonski jezik, kako se zove u XVI i XVII stoljeću. Možda se nekad ovaj dijalekt pod istim imenom prostirao preko Virovitice. Ali je za vreme Turaka današnja Slavonija dobila novo stanovništvo, koje je došlo s one strane Save, a govori štokavski. Zbog toga je kajkavski dijalekt sada ograničen na severozapadni deo nekadašnjeg Regnum Sclavoniae, koji od kraja XVII veka nosi ime Hrvatska (to je trožupanijska Banska Hrvatska - N. Ž.). [...]

Pavel Šafarik slovački i češki etnograf, lingvista i pisac, Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

VALTAZAR BOGIŠIĆ se, u pismu upućenom 14. septembra 1876. Vatroslavu Jagiću, pitao ko su pravi Hrvati: "Da li kajkavci zapadne tri županije, ili su Hrvati samo čakavci dalmatinskih otoka kao što je Daničić mislio, ili su Hrvati one naseobine u Ugarskoj (i u Burgenlandu) kojima je pjesme skupio Kurelac..."

Nemački etnograf Difenbah je 1880. godine u knjizi "Etnografija evropskog istoka" pisao da "Hrvati po jeziku i narodnosti, zajedno sa Slovencima, pripadaju srpskom plemenu, koji su odeljeni narječjem i političkom geografijom." Profesor Andreas Vigand kazao je na predavanju u Lajpcigu: "Tzv. hrvatski jezik nije ništa drugo nego srpski napisan latinskim slovima"... [...]

Nikolo Tomaseo iz Šibenika je pravio komplimente srpskom jeziku. U svom "Rječniku italijanskog jezika" iz 1929. zapisao je: "Srpski jezik je jedan od četiri idioma, ne dijalekta, slavenskih naroda. Hrvatski dijalekat, kao i njihova rasa, samo su degeneracija" (Il dialeto croato, come la razza, e una degenerazione). [...]

Vatroslav Jagić, hrvatski filolog i slavista, Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Velikohrvatski krivotvoritelj dr Ferdo Šišić je kao "simptomatično" naveo da su dva Slavonca u drugoj polovini XVIII vijeka izdala gramatike slavonskog jezika, i to Reljković 1767. i Lanosović 1778. godine. Šišić primjećuje da Reljković nije bio poznat van Slavonije, jer ga kao štokavca Hrvati kajkavci nisu mogli razumjeti.

Mađarski protestant Janoš (Jovan) Čaplović je u jednoj knjizi iz 1816. redovno pisao o Racima kada opisuje Slavoniju. [...] Za Čaplovića su srpski, slavonski i racki sinonimi. Latinski naziv Slavonica je naziv za slavonski, srpski. Na strani 1666. Čaplović navodi krštena i porodična imena Slavonaca, koja su narodna srpska kao Dragojlo, Ljubica, Cvetko, Joco, Sava, Stevo i druga.

Urednik jednog njemačkog časopisa Adolf, pisao je 1842. u jednoj studiji o slavonskim narodnim pjesmama sljjedeće: " ... Slavonija je puna narodnih pjesama, opisuju se podvizi Marka Kraljevića u prostim pjesama jednako tu kao i u susjedstvu, i tako se ovi podvizi čuvaju u starim a ipak zato uvijek svježim pjesmama..." [...]

Matija Vlačić Ilirski, Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

SRPSKI ČETVRTI JEZIK U EVROPI

MATIJA Vlačić Ilirski, rođen u Labinu 3. marta 1520, protestant, pisao je da je skupio hebrejske etimone za četiri glavna jezika: grčki, latinski, njemački i ilirski (srbski). Za Vlačića ilirizam nije geografski pojam već je to pojam koji označava nacionalnu i jezičku pripadnost srbstvu, odnosno slovinstvu. On je pisao o ilirskim (slavenskim) crkvama; kao izuzetan poznavalac istorijskih književnih izvora Vlačić je dokazivao da je ilirski (srpski) jezik jedan od četiri glavna evropska jezika. Izvor za takvu tvrdnju mu je veliki broj djela napisanih ilirskim jezikom i ćirilskim (glagoljaškim) pismom. U 11. centuriji piše o Hrvatima kao dijelu srpskog naroda. Razni pisci su ga nazivali ilirskim (Riter, A. Tvesten, V. Preger, P. Polman itd), da bi ga jezuita Emil Lazovski falsifikatom nazvao. "Matija Vlačić - Franković, glasoviti Hrvat Istranin 16. vijeka" (Zagreb, 1909)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
pogledaj sve

Komentari (1)

NE POSEĆUJE RODNI KOSMET: Video sam ono čega sam se bojao