KLEPTOMANSKO PRISVAJANJE TUĐE BAŠTINE: Povodom predstavljanja Zakona o jeziku u Hrvatskom saboru

Piše: Dr Nikola Žutić

28. 11. 2023. u 11:08

PRVI PUT u svojoj kratkoj povijesti država neetničkih Hrvata se prisjetila da bi trebalo donijeti "epohalni" zakon o Hrvatskom jeziku, čijim donošenjem "skrb o hrvatskom jeziku prvi put dobija institucionalni državni okvir", kako bi se išlo u korak sa vrijednostima EU.

КЛЕПТОМАНСКО ПРИСВАЈАЊЕ ТУЂЕ БАШТИНЕ: Поводом представљања Закона о језику у Хрватском сабору

“Skrb“ , Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Međutim, većina zemalja EU nema sličan zakon. Ministar znanosti Radovan Fuks je na sjednici Sabora od 15. novembra predstavljajući zakon, istakao "dragocjenu vrednost jezika kao instrumenta kojim se izražava identitet, povijest i kultura", pa je time "skrb za hrvatski jezik i njegove idiome stavio u dužnost države i državnih ustanova". Time je hrvatski jezik (čitaj: srpska štokavica) postao državni jezik RH. Kritika takvog jezika sa "velikosrpskih pozicija" moći će da se podvrgne krivičnim sankcijama.

Po zakonu od službene upotrebe mogli su se izuzeti lokalni "hrvatski narječni idiomi".

Naime, Zakonom se hrvatski proglašava internacionaliziranim "nadregionalnim" standardnim jezikom u svim svojim funkcionalnim stilovima, pa "postaje jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku". On dakle obuhvata i "hrvatska narječja" i njihove idiome te idiome kojima se služi čak i dio Hrvata u inostranstvu, "poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskog, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskog. [(Andrija Plenković izjavljuje 16. novembra u Zagrebu, pred premijerkom Italije Meloni, da u Hrvatskoj ima oko 17.000 Italijana a u Italiji oko 2.500 Molizejskih Hrvata (starinom Srbi iz Dalmacije, Bosne i Srbije)]

PREMA ODREDBI zakona predstavnici hrvatske države odbacili su istorijsku istinu o Bunjevcima kao dijelu srpskog naroda (pravoslavnog i rimokatoličkog) koji je živeo upravo na prostorima nedavno otetih srpskih zemalja (delovi Hercegovine, severne Dalmacije, Like i podvelebitskog kanala). Pri tom su zaboravili sudbinu stotina hiljada prognanih pravoslavnih Srba sa prostora zapadnih srpskih zemalja na kojima su nekada živeli i Srbi rimokatoličke vere, koje su nazivali a i danas ih nazivaju Bunjevcima.

Bunjevci, Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Sudbina tih ljudi izgleda da ne ulazi u problem evropskih ljudskih i manjinskih prava. Bunjevci ni dan-danas, poslije preseljenja iz svoje prapostojbine u Bačku, Baranju i Banat, nemaju mira da slobodno ispoljavaju svoj nacionalni i kulturni identitet ni na teritoriji suverene Republike Srbije. Njihovo nasilno pretvaranje u Hrvate, koje je 1945. izveo Josip Broz zabranom korištenja bunjevačkog imena, ne može se ni do današnjeg dana poništiti.

Propaganda "hrvatstva" iz Zagreba vršila je pojačan pritisak na Bunjevce, naročito od vremena formiranja organizovanog hrvatskog pokreta 1935. godine. Ideolozi hrvatstva su tada isticali tezu da se "još od vremena biskupa Antunovića, svećenika Paje Kujundžića, dr Sudarevića govorilo da su imena Bunjevac, Šokac, Ilir, Bošnjak, Dalmat, "ođoboki", sinonimi za hrvatsko ime, odnosno, da su sva navedena imena, inače istorijski nazivi za Srbe, vezana za hrvatsku narodnost. U vreme majskih izbora 1935. godine, rimokatolički svećenici su govorili "da naše časno i pošteno bunjevačko ime zadržimo u našem srcu, ali da javno ispovjedamo kao narodnosno ime, kad nas za to pitaju, ime Hrvat". Prilikom popisa stanovništva grada Subotice, u oktobru 1935, svećenici su Bunjevcima savjetovali da u rubriku narodnost obavezno upišu ime Hrvat.) S druge strane, državne vlasti u Bačkoj su čak i podupirale hrvatstvo, pošto je procjenjivano da je za državu opasnija mađarska nacionalna linija od širenja "slavenskog hrvatstva".

* * * * * * *

BUNjEVCI I ŠOKCI NA UDARU RIMOKATOLIČKE PROPAGANDE

ETNIČKOM ODNOROĐAVANjU Bunjevaca i Šokaca u dobroj mjeri je pridonio stav Srpske pravoslavne crkve ekskluzivno vjerskim tumačenjem da se Srbima mogu zvati samo njeni pripadnici pravoslavne vjere. Naime, SPC je isticala pravoslavnu vjeru kao glavnu osobinu srpskog naroda, dok je jezik, porijeklo, običaje i druga etnološka znamenja potiskivala u drugi plan. Na sastancima u Srpskom kulturnom klubu, koji je aktivno djelovao od 1937. do 1941. godine, kritikovano je određenje "Vojvođanin" kao "Srbin pravoslavne vere", jer su njime odbačeni "srpski katolici" (Bunjevci i Šokci), pa je zahtjevano da se riječ "Vojvođanin" upotrebljava u značenju Srba sva tri vjerozakona.

Ideolozi SKK, prije svih Dragiša Vasić, isticali su da je srpski nacionalizam bio isuviše pravoslavno obojen pa nije mogao izvršiti nikakav veći uticaj na Srbe rimokatolike. Iz tog razloga među Bunjevcima i Šokcima mogla se nesmetano vršiti nacionalna misao hrvatstva i to pod uticajem dnevne "haesesovske" politike i rimokatoličke crkvene propagande: "Potrebno je da naša nacionalna ideja evoluiše tako da već jednom prestanemo smatrati Srbima samo one koji su pravoslavne vere, jer nažalost identifikovanje narodnosti s verom ni u kom delu našeg naroda nije toliko ukorenjeno kao baš u Vojvodini".) Subotička matica pojačala je svoj rad na nacionalnom polju širenja hrvatstva među Bunjevcima poslije stvaranja Banovine Hrvatske.

Dragiša Vasić , Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Srbi rimokatolici u Rumuniji Karašovani (Krađovani), koji žive u dolini rijeke Karaš, prema podacima iz rečativno obimne literature, doselili su se u 15. vijeku uglavnom iz jugoistočne Srbije, i jedan dio iz Bosne. Prema procjeni filologa, govorno pripadaju kosovsko-resavskom narječju, uz primjese timočko-šopskog izgovora, što govori o njihovom istočno-srpskom porijeklu. Opat Petar Vlašić piše da su se u isto vrijeme u dolinu reke Karaš doseljavali Bošnjaci iz Bosne, koje je on prozvao Hrvatima. Najčešće su ih nazivali Krašovani, kao i oni sami sebe, vezujući njihovo porijeklo za Šokce, Bunjevce, Srbe, Bugare, da bi na kraju pod uticajem Rimske crkve i velikohrvatske propagande, prevladala fantastična hipoteza o njihovom hrvatskom porijeklu (koja je ušla i u predmetni Zakon o hrvatskom jeziku). Pored starog srpskog dijalekta o njihovom srpskom porijeklu svjedoči činjenica da su Krašovani najviše slavili Đurđevdan, Svetu Paraskevu i Svetog Iliju, uz mnoge običaje stočarskog karaktera.

VELOKOHRVATSKA NACIONALNA propaganda nije se zaustavila na propagandi o hrvatstvu Dalmacije, Dubrovnik i Boke, već je svoje fantastične povijesne konstrukcije širila i na prostore dalmatinskih otoka pa čak i na prostore srednje Italije krivotvorinom o molizejskim Hrvatima, koji su u stvari bili srpski (ilirski) doseljenici iz Hercegovine, Konavala i Boke. Vatikanski pisci su tumačili da u pokrajini Molise, provinciji Kampobaso, na istoj paraleli sa Rimom, "još uvijek postoje tri hrvatska naselja: Akvaviva Kolekroće (Kruč), Montemitro (Mundimitar) i San Feliće (Filić). U tim selima, koja imaju ukupno 4.500 stanovnika i koje Italijani nazivaju, "Slavi", schiavoni, prema hrvatskom falsifikatu, "još se i poslije pet stoljeća govori hrvatskim jezikom štokavsko-ikavskog narječja koje se govori u srednjoj Dalmaciji između Cetine i Neretve".

Molizanske Hrvate otkrio je, prema rimokatoličkoj propagandi, dubrovački pjesnik Medo Pucić, koji je u zadarskim novinama L"Osservatore Dalmata 1856. objavio članak profesora Đovanija de Rubertisa iz Kruča. Propagandisti Molizejskog hrvatstva nikada i nigdje ne pominju da se to stanovništvo u starijim izvorima i literaturu, pa ni kod Mede Pucića, nazivalo hrvatskim imenom već imenima kojima su se nazivali Srbi (Iliri, Slaveni, "Dalmatinsko-liburnski narod" itd.)

* * * * * * *

FALSIFIKATI IZ VATIKANSKo-BEČKo ZAGREBAČKE KUHINjE

ZAKON O HRVATSKOM jeziku obuhvata (štiti) i neetničku identitetsku rimokatoličku formaciju tzv. Gradišćanskih Hrvata (njemački Burgenlandkroaten), u stvari etničkih srpskih iseljenika pred turskim provalama u 16. vijeku s područja (kako tvrde krivotvoritelji) istorijskih srpskih zemalja (Gorskog kotara, Like, Banije, Slavonije i zapadne Bosne), koji su "proizvedeni" u neodvojivi dio hrvatstva tokom 20. vijeka.

Krivotvoritelji ponosno ističu hrvatsku otpornost prema asimilaciji navodeći kako su uspješno sačuvali "hrvatski jezik i narodne govore iz svih hrvatskih krajeva". Navode dalje izmišljenu ustaljenu (napadnu) dogmu da "gradišćanskohrvatski mikrojezik, isto kao i opće hrvatski standardni jezik, objedinjuje gradišćanskohrvatske čakavske, štokavske i kajkavske govore, za razliku od općehrvatskoga standardnog jezika koji se temelji na najrasprostranjenijoj hrvatskoj štokavštini. Gradišćanskohrvatskom mikrojeziku temelj je hrvatska čakavština, zbog najrasprostranjenosti ovoga hrvatskoga narječja u Gradišću. U vremenu konačne "hrvatske obnove", 2003. godine izdana je Gramatika gradišćanskohrvatskog jezika. Prema austrijskom ustavu danas imaju status nacionalne manjine.

Srbi rimokatolici Karašovani u Rumuniji , Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Valja dakle podsetiti da je istorija tzv. hrvatstva nastajala na rimokatoličkim "svetim lažima", odnosno sistematski konstruisanim istorijskim falsifikatima koji su nastajali u vatikanskim i bečko-zagrebačkim istoriografskim radionicama tokom 19. i 20. veka. Takvi falsifikati nesmanjenim intenzitetom nastavljaju se i danas kleptomanskim potezima prisvajanja tuđe duhovne i kulturne baštine, pre svega srpske (pisma i jezika, nošnje, muzike i drugog), ali i slovenačke, nemačke, mađarske, italijanske i druge.

S DRUGE STRANE, današnji ultranacionalni Hrvati iz Širokog Brijega, zbog zbunjivanja javnosti podigli su čak spomenik ćirilici u formi bogumilskih spomenika. S druge strane, veći deo vukovarskih Hrvata s fanatičnom ostrašćenošću uništavaju tu "hrvatsku baštinu" uništavanjem, kako oni kažu, dvojezičnih (koje su dvoazbučne ili dvoabecedne, a nikako dvojezične!!) ploča na zgradama Vukovara, ali i "diljem" Republike Hrvatske, kako bi se očuvao pijetet prema hrvatskom "gradu mučeniku". Zbog istine treba podsjetiti da on, prije najnovijih krivotvorenja, nikada u istoriji nije bio hrvatski.

Ministarstvo kulture RH uvrstilo je u zaštićena nematerijalna kulturna dobra RH 2019. godine "Zlatnu formulu hrvatskoga jezika - ča, kaj, što". Filolog Mladenko Spahija knjigom "Jezik naš hrvatski i njegove ljepote" - "ča, kaj, što" neprimjereno uzdiže taj tuđi jezik. Zakonom je štokavsko narječje "odabrano da bude kao obrazac za standard" tog jezika. Ističe se dakle, "posebnost hrvatskog jezika tj. trodioba na tri ravnopravna narječja, i to čakavsko, kajkavsko i štokavsko". U jednoumnom Saboru (Srbi sabornici su nevidljivi) se ne pominje da su Hrvati kajkavštinu preoteli od Slovenaca, štokavštinu od Srba dok je čakavština predstavljala mješavinu prabalkanskih, srpskih i romanskih raznih jezičkih "natruha", bez spona sa hrvatstvom.

("Zlatnu formulu hrvatskoga jezika" izmislio je hrvatski liječnik i diplomata Ivan Štambuk i time postao lažna "jezikoslovna institucija". Njegove apologete su navodile da takva formula "sažima i predočava na jednostavan i razumljiv način bit hrvatskog jezika kao trojstvenog ili tropletnoga jezika sastavljenog od triju narječja - čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga". Povjerenstvo Ministarstva kulture RH za nematerijalnu baštinu, donijelo je 29. novembra 2019. odluku kojom se "Zlatna formula" proglašava kulturnim dobrom te stavlja na "štićenu listu" nematerijalne baštine.)

Ovim zakonom je jezik proglašen jezikom cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku: na latinici, glagoljici i bosančici (dve modifikovane srpske ćirilice).

Hrvatski jezikoslovci su zaboravili i na "čistu" ćirilicu (srpsku) i na proslavu 500. godišnjice od pojave prve tzv. hrvatske ćirilske knjige iz 1512. godine, koja je nastala u srpsko-romanskom Dubrovniku.

* * * * * * *

"POVJESNO NASILjE" NAD SRPSKIM JEZIKOM I PISMOM

POMENUTIM PREDLOGOM Zakona je predviđeno osnivanje Vijeća za hrvatski jezik koje "skrbi o hrvatskom jeziku, promiče kulturu hrvatskog jezika sa zadatkom da se bavi pitanjima zaštite bogatstva hrvatskog jezika i raznolikostima narječnih idioma, koji su preuzeti iz srpskog jezičkog tezaurusa".

Povodom rasprava u hrvatskom Saboru o donošenju "povijesnog zakona o hrvatskom jeziku", dne 16. novembra, osvrnućemo se na obilje "jezikoslovnih" krivotvorina. HDZ vlada se tek poslije tridesetak godina prisjetila da bi konačno trebala donijeti organski zakon o jeziku, koji koristi u stvari modifikovani srpski štokavski jezik i slovenačku kajkavštinu... Politički trenutak je vješto odabran u vreme obilježavanja vukovarske i škabrnjske godišnjice i predizborne trke...

Narodna nošnja Srba katolika iz Konavala , Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Jezik tri oteta ("tuđa") narječja (ča, kaj, što) saborski zastupnici su najnovijim performansom proglašavali drevnom hrvatskom tekovinom. Brisanje srpskih jezičkih korijena odvija se već skoro dva vijeka, prvenstveno preko austro-vatikanske "kulturne" politike, naročito na srpskim slavonskim, krajiškim i dalmatinskim istorijskim prostorima.

Kao neetnička nacija, stvarana tokom 19. i 20. vijeka, Hrvati su zbog nedostatka svoje istorijske baštine morali prisvajati tuđa etnološka znamenja, tradiciju, jezik, običaje i drugo, prvenstveno od Srba. Hrvati su međutim, prisvojili i dosta toga slovenačkog: zagorske i međimurske pjesme i igre, nošnje. Ima tu dosta i mađarskih kulturnih tradicijskih oblika. O Međimurju sam dosta toga spoznao dok sam pisao knjigu o književniku Đuri Viloviću koji je za Međimurce tokom Velikog rata prosto govorio da oni nacionalno ne znaju što su: da li su Slovenci, Mađari, pa su se jednostavno zvali Međimurci koji govore međimurskim jezikom (koji je stvarno osoben, ali je ipak najbliži slovenačkom).

KRITIČKI ISTORIČARI odbacivali su hrvatstvo kajkavaca, pod uticajem pojedinih filologa-slavista iz 19. vijeka (Kopitara, Miklošića, Vuka), podvodeći ih pod Slovence kajkavce. Slovenački filolog Jernej Kopitar Hrvate nije tretirao kao poseban nacionalni pojam, ističući da je ime Hrvat sinonim za dio srpskog naciona naseljen na području geografske trožupanijske Hrvatske. Kopitar je odbacio hrvatstvo štokavice pošto je štokavski govor nazivao slavenosrpskim, a kasnije samo srpskim.

Spomenik ćirilici kao hrvatskom pismu u Širokom Brijegu , Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Današnji hrvatski akademici, u kulturološkom smislu od pasivnog Beograda zahtijevaju da na svim nivoima prizna tzv. hrvatski jezik (u stvari zapadnu varijantu srpskog jezika) iskvarenog dapačizmima, kako ga je šaljivo nazivao Srbin Muhamedanac Mustafa Mulalić.

Takav izgovor odlikuje se "gospodskim" germaniziranim i mađariziranim jezičkim akcentima i terminima).

S druge strane, tzv. hrvatski jezikoslovci (filolozi) su nepoznata pojava tokom 19. početkom 20 vijeka. A gdje su se skrili ti hrvatski povijesni jezikoslovni eksperti u zapadnim srpskim zemljama. Ko je hrvatski jezikoslovac u zapadnoj srpskoj krajini (Lika, Kordun, Banija) pored Save Mrkalja? Ko je hrvatski jezikoslovac u Slavoniji, pored Srba rimokatolika Matije Reljkovića, Mate Topalovića, Vjekoslava Babukića, Jesenkovića, Andrije Torkvata Brlića". Katedre tzv. hrvatskog jezika sredinom 19. vijeka drže navedeni slavonski Srbi, Vjekoslav Babukić u Zagrebu i Mate Topalović u Đakovu. U Sremu tokom 20. vijeka hrvatski klerici prisvajaju Srbina Iliju Okrugića, čije ime srpski vojvođanski autonomaši danas uzimaju kao naziv za nagradu za knjigu napisanu vojvođanskim hrvatskim jezikom (provokativno se dodjeljuje, ništa manje nego u Sremskim Karlovcima).

Savo Mrkalj , Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Koji su hrvatski jezikoslovci i književnici u Dalmaciji i Boki, pored dubrovačkih Srba Gundulića, Držića, Rešetara, Vojnovića Ive i Luje... I pored svega jasno srpskog "jezikoslovlja", današnja Hrvatska i dalje insistira na "odricanju Srbije od svojatanja i prisvajanja istorijskih domašaja kultura sa hrvatskih prostora (jedino se ne zna koji su to istorijski hrvatski prostori i koja je to kultura - N. Ž.) dakle i hrvatske književne baštine, posebno starije hrvatske književnosti (misle valjda na srpsku dubrovačku književnost - N. Ž.).

Fanatična ostrašćenost: Lomlenje ploče sa ćirilicom u Vukovaru , Foto Profimedija, Tanjug, „Glas Srpske“, Stevan Kragujević, Dokumentacija „Novosti“ i „Borbe“, "Fejsbuk" i "Vikipedija"

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

MALI BIOSKOP U MALOM GRADU: Fondacija Mozzart pomogla rad bioskopa „Cinema Punto“ u Šidu