Pravo sa fronta, sa mnoštvom svojih kolega, ratni dopisnik Olga Kirij došla je u Mokru Goru da ispuni ono što je obećala borcima koji su i dalje u rovovima: da zagrli Emira Kusturicu, da Srbima prenese pozdrave braće po istinoljubivosti, slovenskoj duši, pravoslavnoj veri i - po oružju. U Mećavniku se održava Festival dokumentarnog filma „RT.Dok: Vreme naših heroja“, posvećen junacima Specijalne vojne operacije, to je prilika da se jasnije spozna - da se svet promenio i da se i dalje menja.
23. 11. 2024. u 22:51
Marko Radišić
24.06.2021. 18:05
Posebno stravično u tom zločinu je činjenica da su Prebilovčani saznali za dolazak ustaša, pa se većina odraslih muškaraca sklonila u obližnjim močvrama, a žene i djeca su ostali jer im nije ni padalo na pamet da postoje ljudi koji ubijaju žene i djecu. Neposredni izvršioci ovog zločina braća Jovanović uhapšeni su i osuđeni tek sredinom pedesetih godina iako se nisu posebno ni skrivali. Jama u Šurmancima kod Međugorja bila je samo jedna od mnogih u Hercegovini. Te zločine nisu činili "fašistički okupatori", kao što je do devedesetih pisalo na spomen pločama iznad zabetoniranih jama, nego lokalne ustaše organizovano i pod direktnim vođstvom vladinih povjerenika poslatih iz Zagreba, kao što je bio po zlu čuveni Henrik Tonogal. Ne treba prikrivati ni činjenicu da su skoro 30 posto ustaša u dijelu NDH koji danas čini BiH bili muslimani koji su se pisebno"isticali" po zločinima i okrutnosti u Istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini gdje su predstavljali većinu. Pomenuti Tonogal se "žalio" Paveliću da nema dovoljno uniformi ni oružja da bi opremio sve muslimanske ustaške dobrovoljce iz Istočne Hercegovine, posebno iz Gacka i okoline. Optužbe Srba od strane Hrvata i Bošnjaka za genocid jednako su strašne kao kad bi Nijemci optužili Jevreje za holokaust i genocid. Naravno u prikrivanju istine veliku ulogu su odigrali i "srpski kadrovi" iz prošlog sistema.
Hercegovac
24.06.2021. 19:42
Ko se Srbinom zove i ima zrno duše u grudima treba da ode u Prebilovce, pokloni se sjenama mučenika. Je idem i plačem svaki put. Dok je vladika Amfilohije bio živ u Cetinjskom manastiru su tokom svake službe pominjani prebilovački mučenici. To šta su nam radili i rade još uvijek, niko normalan ne može pojmiti. Ja se svaki put pitam kako to da još uvijek postojimo. Nikada ni zaboraviti ni oprostiti.