ANDRIĆEVA PISMA: Naša prošlost koja dugo traje

MOJA zlosrećna mama mi se javlja i neizrecivo mi je teško kad joj moram lagati (samo da bih je bar donekle utješio) da mi je dobro, da živim odlično, potpuno zdrav... - piše Ivo Andrić iz mariborskog zatvora 7. novembra 1914. mladoj Evgeniji Gojmerac, u Zagreb.

Foto: Sevan Kragujević

Ova studentkinja muzike pratila je Andrićevu "ukoso krenulu sudbinu", ali ni sama nije bila bolje sreće. Andrić je, na osnovu njenih slično (lažno) intoniranih pisama, poverovao da je njoj dobro, i da se "najgore stvari samo njemu događaju". Septembra naredne godine Evgenija je umrla od leukemije. Sačuvano je 39 Andrićevih pisama Evgeniji Gojmerac, a u poslednjem, od 31. jula 1915, Andrić piše i ovaj pasus:

ANDRIĆ je tokom života uputio još desetine pisama osobama za koje su ga vezivala "neka mladalačka uzdisanja". U zrelijim godinama, njegova pisma ženama bila su sve oskudnija u izlivima osećanja, verovatno zbog saznanja da njihov sadržaj više nije namenjen samo jednoj osobi, čije ime stoji na koverti. Neke epistole velikog pisca iz zrelijeg životnog doba namerno su šture, oskudne i, čak, šifrovane.

Počev od 1956, pa do venčanja s Milicom Babić (1958), Andrić se ovoj kostimografkinji Narodnog pozorišta obraćao u pismima sa "Dragi prijatelju", "Drago lepo", "Ubavka" i slično, a potpisivao se sa "Mandarin", a kasnije sa "Ivo", "tvoj Ivo" i "Ivo mandarin". Babićeva je umrla 1968... Veri Stojić, saradnici na književnim i prevodilačkim poslovima, koju poznaje od sredine treće decenije prošlog veka, Andrić je uputio skoro devedeset (sačuvanih) pisama, obraćajući joj se sa "Draga Vera" ili "Draga Vero". Neka od ovih pisama osobi od velikog poverenja (budućoj prvoj upravnici Zadužbine Ive Andrića, osnovane 1976), naš nobelovac je potpisivao sa "Šjor Ivo".

Tako je zavičaj Crnjanskog - rođenog, inače, u Čongradu, u Mađarskoj - i Beograd, a posebno Srem, "ljubavno predgrađe Beograda". Svoj izbor, uz podsećanje da su Karlovci "kvintesencija našeg prečanskog srpstva", Crnjanski je detaljnije obrazložio u dužem razgovoru s Ređepom pred kamerama beogradske televizije krajem oktobra 1970.

S izvesnom zadrškom, iz razloga pre svega političkih a ne književnih, razgovor je emitovan 24. decembra 1970, kad se Crnjanski, u stanu iznad beogradskog restorana "Vltava", već spremao za odlazak sa ovoga sveta, i iz svih izabranih zavičaja. Taj razgovor objavljen je u celini u Ređepovoj knjizi Sunčanom stranom Vojvodine, Novi Sad, 1972.

Draško Ređep inače smatra da je Dnevnik o Čarnojeviću zapravo - pismo, poslanica M. Crnjanskog potomstvu, "onima koji dolaze". Osim više stotina pisama, i putopisa pod naslovom Pisma iz Pariza, Crnjanski je autor i pesme "Poslanica iz Pariza" (objavljene u knjizi Lirika Itake). Opširne komentare uz "Poslanicu" - koji se završavaju zaključkom po kojem će "život uvek biti nešto više od literature" - Crnjanski je objavio u knjizi Itaka i komentari(Beograd, 1959).

"Tek s Matićem naša epistolarna književnost razgovara s onim drugim, sa svima", primećeno je povodom ove knjige. Iz Matićeve prepiske potiče i veoma raširen njegov iskaz - "Čovek ne živi s istinom, ni s lepotom, već s drugima". Paralelno s knjigom koju čitalac ima u rukama u štampu ulazi, pod naslovom Još dok ima vida, Ređepova zbirka sa 33 pisma koja mu je svojevremeno slao Veljko Petrović - kao neka vrsta replike, ili (bumeranga) Veljkovoj nekadašnjoj tvrdnji da su pisma pisaca nezanimljiva jer najčešće govore o parama, ženama i gripama...

Veliki pisac iz generacije Andrića, Matića i Crnjanskog - Miroslav Krleža, takođe je tokom duge karijere slao pisma na sve četiri strane sveta. Krležine izabrane epistolarne poruke namenjene raznorodnoj družini primalaca - od Tita i Rankovića, preko Meše Selimovića i Danila Kiša, do Draška Ređepa i Radovana Popovića - ispunjavaju poslednji tom njegovih Sabranih djela objavljenih u Sarajevu 1988. Novija izdanja Krležinog opusa sadržaće više tomova prepiske.

Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu čuva i obrađuje oko 13.000 pisama poslatih Krleži s različitih adresa, i nešto od sačuvanih Krležinih odgovora.
PROLEĆA 2017. istaknuti srpski pisac Vladimir Pištalo, koji pola godine živi u SAD i predaje na univerzitetu, a drugu polovinu provodi u Srbiji, objavio je u Zrenjaninu roman Sunce ovog dana, s podnaslovom "Pismo Andriću". Naslov romana je, u stvari, pozajmljen iz jedne Andrićeve pesme u prozi, napisane 1933. godine. Čitav roman je neka vrsta esejističkog pisma Andriću, odnosno dijalog s njegovim delom i idejama od vremena "Mlade Bosne" do današnjeg "neokolonijalističkog ustrojstva sveta".

Vladimir Pištalo (pored ostalog, autor romana Tesla, portret među maskama, nagrađenog 2008. "Ninovom" nagradom) napisao je "roman toka svesti kroz tuđu svest"; zanimljivo je da se Andriću u pismima autor uvek obraća sa "Ivane", iako su mu se svi drugi obraćali sa "Ivo" (nominativ jednak vokativu), a tako se i sam pisac službeno potpisivao.

ANDRIĆEVA, Krležina, Ćosićeva, Miljkovićeva, Kišova i druga pisma iz pera naših istaknutih stvaralaca dospela su do nivoa pune književne i društvene relevantnosti. Nasuprot stavu iznetom u jednoj Andrićevoj belešci (Sveske) - prema kojem bi "pisma trebalo da umru zajedno sa ljudima koji su ih pisali, i još pre njih, kao što umire većina razgovora" - romansijer i kritičar Radomir Konstantinović, kako svedoči u obimnoj monografiji Radivoj Cvetićanin, umeo je, ne bez sarkazma, da kaže kako i udovice pisaca treba sahranjivati zajedno s njima...

Ivo Andrić je, kao što je već kazano, bio sklon da na osnovu pisama tumači preplet ličnih, istorijskih i društvenih okolnosti koje su oblikovale nekog književnog junaka ili uticale na duh vremena.

Preporučujemo

Feljton

0 0

EPISTOLARNE PORUKE I PISMA: Od monaštva iz XVI veka, do ere digitalne komunikacije

16. 09. 2020. u 20:00

Feljton

0 2

NjEGOŠEVA crnogorska simfonija

17. 09. 2020. u 20:00

Feljton

0 0

Dopisivanje ili razgovor na daljinu

15. 09. 2020. u 20:00

Feljton

0 1

BIOGRAFIJE su kao školjke

14. 09. 2020. u 20:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije