KAKO JE NASTAO “DERVIŠ I SMRT”: Mešina priča o ljubavi, tragediji čoveka i njegovoj dogmi

POČINjEM ovu svoju priču... da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.

Foto: Foto - dokumentacija "Novosti"

Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad..."

To je odlomak, nekoliko rečenica iz Mešine velike muke - upravo završenog romana "Derviš i smrt". Rukopis je završio, sklopio papire i na parčetu čiste hartije jednostavno napisao posvetu: Darki.

Jedan od prvih čitalaca bio je Risto Trifković, čiju je vrednoću i marljivost Meša veoma cenio. I, naravno, odanost. Risto je bio oduševljen rukopisom:

"Ovo je velika knjiga..."

"Nemoguće!..." - govorili su mi zavidljivi pisci.

"Veselin Masleša" štampa Selimovićevu knjigu "Eseji i ogledi (o Maruliću, Vuku, Sremcu, Kikiću, Cesarcu i Milanu Bogdanoviću).

ZA "TIŠINE" dobija Dvadesetsedmojulsku nagradu Bosne i Hercegovine. Srpska književna zadruga štampa njegovu knjigu pripovedaka "Vreme neprolazno", sa temom rata i revolucije.

"Derviš i smrt" izlazi iz štampe, u septembru 1966. godine, u izdanju "Svjetlosti", u biblioteci "Savremenici". U intervjuu "Politici", tim povodom kaže:

"To je prvenstveno filosofski i psihološki roman. Derviš je čovek koji misli dogmatski, ukalupljeno, bez obzira na lično poštenje, a život mu stavlja zamke i razbija oklop njegovog tobož stabilnog mišljenja i odnosa prema svetu. Mene je posebno interesovao jezik, mogućnosti koje u sebi krije za izražavanje suptilnih psiholoških stanja..."

Roman je najpre bio nazvan "Četiri zlatne ptice", ali ga je, po nagovoru Riste Trifkovića, naslovio "Derviš i smrt". Njegov autor steći će, konačno, popularnost i ime za kojim je težio. Knjiga će doživeti prevode na sve jezike naših naroda i narodnosti, a potom će biti prevedena na mnoge svetske jezike.

KRITIČARI su se utrkivali u pohvalama "Dervišu". Veličanju nije bilo kraja. Pisca su, ipak, pogodila tri mišljenja: Vuk Krnjević u "Borbi" napisao je da je to najbolje Selimovićevo delo, a da je tema romana "istraživanje korijena muslimanstva". U splitskom časopisu "Mogućnost" Ante Pedišić, takođe, nije imao bogzna kakvo mišljenje, dok je nepotpisani recenzent u "Glasniku islamske vjerske zajednice" u Sarajevu oštro zamerio piscu što je za moto romana stavio da je "čovjek uvijek na gubitku". Po njegovom mišljenju, reč je o grubom falsifikatu Kurana, jer je, navodno, misao prekinuta upravo pred osnovnom idejom: "... osim ako nađe utočište u Bogu".

Te primedbe Meša je odbio.

"Nisam pisao roman o korijenu muslimanstva (to sam pomenuo uzgred), nisam pisao roman o besmislenosti ljudskog nastojanja, ni roman koji pripovijeda beznađe... Ja sam htio da napišem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegova života: promašio je ljubav, promašiće i život...

"Derviš i smrt" je knjiga o ljubavi i mržnji, dogmi i životu, ličnom i neličnom, izdvojenom i opštem. Dogma i život su stalno u sukobu..."

VLATKO Pavletić mu iz Zagreba poručuje:

"Vrijeme prolazi, a slava Ti raste. To mi je posebno drago. S nestrpljenjem očekujem da se negdje, nekom prigodom, na nekom simpozijumu ili sasvim banalnom sastanku, nađemo i pretresemo tolike važne (ako je išta važno) teme...

Da sam prozaik, vjerujem da bih Ti strašno zavidio na ovom remek-djelu, ali kao kritičar mogu Ti doista iskreno čestitati. I zahvaliti na izvanrednom doživljaju? Srdačno, Tvoj...

P. S. Može li se negdje u Sarajevu nabaviti Kuran na našem jeziku?"

A FADIL Hodžić se veoma zagrejao za snimanje filma o dervišu:

"Tvoja želja da se roman ne ekranizira je sasvim prirodna, jer se veći dio pisaca boji ekranizacije, opravdano smatrajući da će roman izgubiti na svojoj pravoj vrijednosti, što je donekle neizbježno.

Meni se ovaj roman učinio kao prikladna literatura da se progovori o savremenim dogmama, kroz jednu povijesnu fabulu, koju ja ipak pronalazim u ovom romanu.

Kad kažem fabulu, mislim na ono što danas najčešće sačinjava savremeni film, a to sasvim razumljivo nije fabula u svom klasičnom bukvalnom smislu. Osim toga imao sam osjećaj da bi takav film imao i izvjesnu napetost za gledaoca, razumljivo uz pretpostavku da ja takav film počeo negdje tamo gdje straža goni bjegunca, a ne tamo gdje roman zaista počinje... itd.

Ovo Ti pišem tek toliko da ne izgubiš volju da ipak jednog dana kasnije taj roman ekraniziraš, kad se malo distanciraš od sadašnje autorske groznice. Slažem se s Tobom da bi ovog časa možda bilo prerano što Ti kao pisac bolje osjećaš od mene, jer ja sam tu samo čitalac..."

U "VJESNIKU" Pavletić o "Dervišu" piše:

"Selimovićeva nam se knjiga ne čini pametnom zato što je gorka, nego djeluje oporo i resko zbog toga što pisac - uistinu, kao što Mihiz reče - mudro i nadmoćno rasvjetljuje misteriju života, ne polazeći ni od kakve apriorne, ni optimističke ni pesimističke, krilatice, osim od iskustva i duboke spoznaje da se ne može zaobići istina neminovnosti osipanja, rasapa, rasula, propadanja, gubitka.

Kako je pisano u Kuranu, iz kojega Selimović posuđuje moto za svako poglavlje: tako se na početku i na kraju pripovjesti o dervišu javljaju riječi koje računaju na sugestivnost zakletve: 'Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku'..."

POČETKOM februara 1967. stiže prvo veliko priznanje: žiri NIN-ove nagrade za najbolji roman (sačinjavali su ga: Velibor Gligorić, Miloš I. Bandić, Borislav Mihajlović Mihiz, Zoran Mišić, Muharem Pervić, Eli Finci i Petar Džadžić) jednoglasno odlučuje da je u 1966. godini najbolji objavljeni roman Meše Selimovića "Derviš i smrt".

O nagrađenom delu na svečanosti u NIN-u govorio je M. I. Bandić, a Meša je, zahvaljujući, skromno kazao:

"Ne stvaram svoj, niti prihvatam tuđi model savremenog romana. Bojim se da bi to bilo dogmatizovanje jednog posla koji zahtijeva potpunu slobodu, inače je nepotreban. Znam da današnji pisac mora da bude informisan o mnogo čemu, da mnogo sazna i nauči, ali ne vjerujem da smije stvarati stroge teoretske norme i sheme..."

U razgovoru ne krije raspoloženje:

"Srećan sam... Rekao bih da je 'Derviš' moje najpotpunije djelo. Možda i najiskrenije..."

SUTRA: Pisanje je nemilosrdan posao

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije