Vlast protežira katolike; Iz Crne Gore krenuli su pokušaji stvaranja “Jugoslovenske pravoslavne crkve“
24. 02. 2020. u 18:57
Prema osuđenom nadbiskupu Stepincu postupalo se s puno pažnje, za njega je sazidana i opremljena kapela, a episkop Varnava je ošišan i obrijan i imao je tretman kao običan zatvorenik
ŠEF Udbe za Crnu Goru pozvao je 1951. godine mitropolita Arsenija "na prijateljski razgovor" i odmah mu je otvoreno saopštio da je neprijatelj naroda i zato što je iste godine molio Unutrašnji odsek da ukine zabranu prodaje drva za nalaganje badnjaka, što je obrazlagano kao štetan običaj, kojim se satire šuma. U dopuni svoje molbe za pomilovanje upućenoj Saveznoj vladi, mitropolit ukazuje kako je čuo da organi vlasti na Badnje veče idu u kuće da kontrolišu da li su založeni badnjaci. Ako na ognjištu zateknu dva prekrštena drveta, domaćin te kuće oglašava se neprijateljem države.
"Ima naših građana koji napuštaju taj običaj, pa kite jelke, pod uticajem Zapada", piše mitropolit, napominjući da štampa i državni organi ne napadaju taj običaj, iako se sečom jelki nanosi šteta šumama. Napada se samo nalaganje badnjaka i gone oni koji prodaju drvo za badnjak. "To drvo, omut slame i bršljan obično donose sirote Crnogorke na pijacu, pešačeći po snegu nekoliko sati, da bi kupile deci hleba i što je potrebno za Božić. Međutim, dešavalo se da deca toga dana ostaju bez hleba, jer se drvo konfiskuje", svedoči u svom podnesku arhijerej.
MITROPOLIT Arsenije osuđen je na strogi zatvor i zbog uvrede Rimokatoličke crkve, pošto je ona presudom Okružnog suda u Cetinju, potvrđenom od Vrhovnog suda Crne Gore, tretirana kao ustanova javno-pravnog karaktera, što nije bilo u skladu sa tadašnjim Ustavom FNRJ (iz 1946. godine). Prema članu 25 stav 2 toga ustava "Crkva je odvojena od države", dakle, imala je status privatne ustanove. A u takvim slučajevima javni tužilac nije mogao ex officio da podigne optužnicu. Tako se i po tome videlo da je Rimokatolička crkva imala privilegovan status (što je isti ustav, u članu 21, izričito zabranjivao).
U jednoj od svojih predstavki mitropolit Arsenije govori i o različitom odnosu prema osuđenim velikodostojnicima Rimokatoličke i Pravoslavne crkve, konkretno o odnosu prema nadbiskupu Stepincu i biskupu Janku Šimraku, s jedne strane, i mitropolitu Josifu, episkopu Varnavi i njemu (mitropolitu Arseniju), s druge strane.
PREMA osuđenom nadbiskupu Stepincu postupalo se s mnogo pažnje; za njega je sazidana i opremljena kapela, u kojoj je služio uz asistenciju dvojice župnika, za koje je obezbeđena posebna soba i koji su mu stajali na raspoloženju. Njemu pak, mitropolitu Arseniju, kako sam ukazuje posle godinu i po dana zatvora, nijednom nije dozvoljeno da služi liturgiju. Nadbiskup Stepinac imao je zasebnu sobu, kuvala mu se hrana izvan zatvora, a imao je dozvolu i za po pola litre vina.
Na drugoj strani, mitropolit Josif dugo, celu godinu, živeo je u jednoj nehigijenskoj sobi, da bi tek posle toga dobio udobniju sobu. Srpskog episkopa Varnavu odmah su ošišali i obrijali, postupali su sa njim kao sa običnim zatvorenikom. A hrvatskog biskupa Janka Šimrika, odmah posle hapšenja, poslali su u sanatorijum časnih sestara, gde je imao svu negu i odakle je mogao da komunicira sa spoljnim svetom.
NADBISKUPA Stepinca limuzinom su vozili na istragu, glavni pretres i u zatvor. A mitropolita Arsenija vozili su policijskom "maricom", u koju se on teško penjao i iz nje morao da iskače, iako je tada imao više od sedamdeset godina.
Pritom, na mitropolita Arsenija upravnik zatvora Lopičić se izdirao, nazivajući ga bitangom, i terao ga da prstima čisti zatvorsku sobu...
U drugoj svojoj predstavci, molbi za pomilovanje, upućenoj maršalu Josipu Brozu Titu, predsedniku FNRJ i predsedniku Saveznog izvršnog veća, mitropolit Arsenije, pored ostalog, ukazuje i na neke protivrečnosti u presudi Okružnog suda; recimo, kada Sud navodi da se on, radi obaranja državnog i društvenog poretka u Jugoslaviji, povezao sa reakcijom u inostranstvu i sa Katoličkom crkvom, da bi potom bio osuđen na strogi zatvor zato što je napadao Katoličku crkvu!
I NAJVIŠE telo Srpske pravoslavne crkve - Sveti arhijerejski sabor obraćalo se predsedniku FNRJ Josipu Brozu Titu da se mitropolit Arsenije pomiluje i oslobodi daljeg izdržavanja kazne.
Mitropolit Arsenije pušten je na slobodu u julu 1956. godine. Već od 27. jula iste godine smešten je u manastiru Ozren, u istočnoj Bosni, gde mu je Državni sekretarijat za unutrašnje poslove odredio prebivalište. Potom je, zbog narušenog zdravlja, premešten u manastir Gomionicu kod Banjaluke, a onda u Patrijaršiju u Beogradu, pa u beogradski manastir Vavedenje.
Znalo se da mu državne vlasti neće dozvoliti povratak u Crnu Goru, pa je 1960. godine izabran za mitropolita budimskog. Međutim, upravu ove eparhije nikada nije mogao da preuzme, jer mu mađarske vlasti nisu dozvolile ulazak u Mađarsku. Ostao je da živi u manastiru Vavedenje, gde je nakon upokojenja 10. decembra 1963. godine, u sedamdesetoj godini, i sahranjen.
IZ CRNE GORE, sa "svešteničke skupštine" u Nikšiću, krenuli su pokušaji "preuređenja" Srpske pravoslavne crkve (tako što bi se, kako je rečeno, stvorila nekakva Jugoslovenska pravoslavna crkva, koju bi činilo onoliko oblasnih crkava koliko u “Jugoslaviji ima federalnih jedinica“ i gde bi se granice tih crkava poklapale sa republičkim granicama u federalnoj Jugoslaviji). Međutim, tada nije bilo namere za osnivanjem neke posebne "crkve". Išlo se na to da Svešteničko udruženje preuzme Mitropoliju crnogorsko-primorsku Srpske pravoslavne crkve. Videlo se to sasvim jasno i iz zahteva iznetih u rezoluciji sa svešteničke skupštine 14. i 15. juna 1945. godine u Nikšiću.
Jedna od "odluka" bila je da se "ne može primiti za administratora crnogorsko-primorske eparhije mitropolit skopski g. Josif", već se traži da administrator bude episkop timočki Emilijan. Potom se, kao što je rečeno, zahteva da privremeno svešteničko udruženje predloži arhijerejskog zamenika, koji će, u sporazumu sa administratorom ("ukoliko to bude episkop Emilijan"), da oživi crkveni život u Crnoj Gori i uspostavi iskrene odnose sa tamošnjim državnim vlastima.
Sveti arhijerejski sinod je kasnije izvestio da je ovo "uglavnom imalo dobrih posledica", napominjući da "sem neznatnog broja samovoljaca, sveštenstvo je poziv prihvatilo i uz Crkvu ostalo".
Crkva je uspela da sredi prilike, tako da su tada suzbijeni svi stvarni i eventualni pokušaji izazivanja raskola.
DRŽAVA BIRA PATRIJARHA
POSLE upokojenja patrijarha Gavrila 1950. godine, mjestobljustitelj patrijaraškog prestola, kao najstariji član Svetog arhijerejskog sinoda, bio je mitropolit crnogorsko-primorski Arsenije (Bradvarović). U to vreme, jednom prilikom, došao je general Ljubodrag Đurić, generalni sekretar Vlade FNRJ, i mitropolitu Arseniju, i u prisustvu dva svedoka Sinoda, rekao da se desetak episkopa imaju isključiti iz kandidature za mesto prvog čoveka Crkve, jer su neprijatelji naroda i države. Jedan od kandidata čiji je izbor za patrijarha onemogućen od državnih vlasti bio je i mitropolit Arsenije, tada jedan od glavnih stubova Srpske crkve.
Blaf
25.02.2020. 08:36
I danas se neko čudi sa kakvim se problemima susreće crkva i srpski narod u celini!? Dobro je da smo živi i da postojimo kao narod!
Komentari (1)