Iz nemačkih logora u savezničke: U nacističkim kazamatima bilo je i 215 generala kraljevske vojske
21. 12. 2019. u 17:53
Priča o pripadnicima vojnih formacija, koji su pred naletom Jugoslovenske armije na kraju rata spas potražili u Austriji i Italiji, u nadi da će se priključiti armijama zapadnih saveznika
O ŽIVOTU i radu pripadnika tzv. jugoslovenske emigracije u Italiji i Nemačkoj posle završetka Drugog svetskog rata, iako je od tada prošlo više od sedam decenija, još uvek mnogo toga nije rečeno. Pogotovo se ne zna dovoljno o onome šta se dešavalo kada su se pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su izabrali put političke emigracije posle maja 1945. godine, našli u prihvatnim logorima koje su za njih na teritoriji Nemačke i Italije organizovali saveznici iz Antihitlerovske koalicije.
Oslobođeni iz logora u Nemačkoj, ovi pripadnici Jugoslovenske kraljevske vojske, pošto su odbili da se vrate u zemlju, zamenili su tada dojučerašnje nacističke za savezničke logore, u kojima su boravili od maja 1945. do sredine 1948. godine.
TOJ grupaciji pridružili su se i pripadnici onih vojnih formacija iz Jugoslavije koji su pred naletom Jugoslovenske armije na kraju rata spas potražili u Austriji i Italiji, u nadi da će se priključiti armijama zapadnih saveznika, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.
Zbivanja u logorima u koje su ih saveznici smestili, način organizovanja logorskog života, podele i sporovi po političkim i ideološkim linijama među logorisanim vojnicima bivše kraljevske vojske, a pogotovo podele u političkom i vojnom vođstvu, te brojne emigrantske zajednice, i danas su nedovoljno osvetljeni, naša znanja su prilično oskudna.
EMIGRANTI koji su preživeli taj period ostavili su neke tragove u objavljenim sećanjima, postoje i određeni dokumenti koji su sačuvani u krugovima ranije političke emigracije na Zapadu, ali se i za tu građu može reći da je prilično oskudna.
S druge strane, najmanje je svedočenja onih koji su se na ovaj ili onaj način vratili u novu, federativnu republiku Jugoslaviju, pošto ni oni gotovo da i nisu ostavili svedočanstva o životu u savezničkim logorima. Posleratna atmosfera, pobednički zanos zbog pobede nad okupatorom i sloboda u kojoj život počinje da se organizuje po revolucionarnim načelima Komunističke partije Jugoslavije nisu išli u prilog tim retkim povratnicima, koji su možda i bili spremni da hartiji povere istinu o vremenu proživljenom u savezničkim logorima u Nemačkoj i Italiji.
NEMA sumnje da su upravo logoraši bili najpozvaniji da iznesu istinu i da rasvetle složene okolnosti u kojima su se našli posle maja 1945. godine, nove tegobe koje su ih ophrvale, strahove, nedoumice i zablude koje su ih pratile u logorskoj izolaciji, pogotovo da opišu veru u pomoć koju će dobiti od "velikih saveznika", u šta ih je ubeđivalo vojno i političko rukovodstvo.
Iako su izvorni dokumenti i svedočenja koja bi dublje i šire osvetlila ovo pitanje relativno malobrojna, ipak smo u nesređenoj građi jednog od arhiva u Beogradu pronašli iskaze dvojice četnika koji su bili u savezničkim logorima posle 1945. godine. Na osnovu tih izvornih, ali i drugih malo poznatih izvora, napisan je ovaj feljton, u kome smo se oslonili i na nekoliko dokumenata iz tajnih arhiva KOS-a i Udbe, pošto su ove dve jugoslovenske tajne službe, vojna i civilna, imale svoje saradnike u izbegličkim, emigrantskim logorima u Nemačkoj i Italiji.
PRE nego što čitaoca upoznamo sa sadržajem tih dokumenata koji su nepoznati javnosti, iznećemo neke osnovne podatke o zarobljeničkim logorima u Nemačkoj i Italiji, u koje su tokom Drugog svetskog rata poslati pripadnici Vojske Kraljevine Jugoslavije. Iznećemo i podatke o broju zarobljenika koji su posle oslobođenja iz ratnih logora, u maju 1945. godine, odlučili da se ne vrate u Jugoslaviju, već su izabrali da nastave život u inostranstvu, stajući na tegobnu stazu političkih emigranata.
Status ratnih vojnih zarobljenika regulisan je haškim i ženevskim konvencijama, posebno Trećom ženevskom konvencijom koja je doneta 12. avgusta 1949. godine. Prema haškim i ženevskim konvencijama, za ratne zarobljenike se smatraju lica u vlasti neprijateljske sile. Reč je o pripadnicima oružanih snaga, milicije i dobrovoljačkih jedinica, pripadnicima pokreta otpora koji imaju starešinu, koji otvoreno nose oružje i u svom delovanju se pridržavaju ratnih zakona i običaja rata. Ovime se lista ne iscrpljuje, ali je za potrebe ovog feljtona dovoljno navođenje tih vojnih formacija.
TOKOM Drugog svetskog rata, odnos prema ratnim zarobljenicima koji su pali u ruke nacističke Nemačke i fašističke Italije, kao i njihovih satelita Mađarske i Bugarske, karakterisalo je kršenje haških i ženevskih konvencija, pošto je sa ratnim zarobljenicima postupano nečovečno. Podvrgavani su zlostavljanju, mučenju i raznim vidovima zastrašivanja, a teror je doživljavao vrhunac ubijanjem ratnih zarobljenika unutar logorskih žica.
S time su se suočili i vojni ratni zarobljenici iz Kraljevine Jugoslavije, njih 398.000, kada su zatočeni posle napada na Jugoslaviju i okončanja kratkotrajnog Aprilskog rata, posle predaje, odnosno kapitulacije, 18. aprila 1941. godine. Navedeni broj jugoslovenskih ratnih zarobljenika dat je prema dokumentima Vermahta. Podaci Glavnog generalštaba Vojske Kraljevine Jugoslavije, koji su sistematizovani 20. marta 1941. godine, govore da je u njenom sastavu bilo 597.936 pripadnika suvozemne vojske, pešadije, vazduhoplovstva, mornarice i graničnih trupa.
RAZUME se da je ovim brojem obuhvaćen i rezervni sastav, pošto je ukupan broj zarobljenih aktivnih oficira, podoficira i vojnika iznosio 185.484. U toj velikoj grupaciji bilo je i 215 generala Vojske Kraljevine Jugoslavije, od ukupno 240 aktivnih i reaktiviranih generala i admirala, koliko ih je vojska imala u svom sastavu 18. aprila 1941. godine.
Navedeni podaci približni su stvarnom stanju, pošto nedvosmisleno preciznih podataka o broju zarobljenih nema. Zato i ne čudi što se u literaturi mogu naći različite činjenice o broju logorisanih pripadnika jugoslovenske kraljevske vojske.
Ubrzo pošto su prebačeni u logore u Nemačkoj, oni su protivno međunarodnim konvencijama razvrstavani prema nacionalnoj i rasnoj pripadnosti, kao i prema političkom opredeljenju.
PRIMENOM tih kriterijuma, Nemci su iz logora pustili 188.000 zarobljenika, a u logorskim žicama zadržali oko 210.000 pripadnika Vojske Kraljevine Jugoslavije. U ogromnoj većini bili su to Srbi, kao i svi Jevreji pripadnici kraljevske vojske, prema kojima su preduzete i posebne, dodatne mere izdvajanja u logore u logoru, gde je vladao oštriji režim. Ove mere primenjivane su i prema onim zarobljenicima koji nisu prihvatali saradnju sa logorskom upravom.
Prema nemačkim izvorima, na teritoriji Austrije i Nemačke bilo je šest logora za pripadnike jugoslovenske kraljevske vojske: Nirnberg (Oflag XIII B, VI C i Landvaser), Hamelburg, Anaburg i Hohenfels, Hojersverde i Osnabrik.
U istoriografskoj i memoarskoj literaturi najviše je pisano o logoru Osnabrik - Evershajde - Oflag VI C, u okviru koga je u junu 1943. godine formiran i poseban, kažnjenički logor D.
LOGORI U ITALIJI
ITALIJANSKA okupatorska vojska poslala je u logore oko 30.000 jugoslovenskih vojnih ratnih zarobljenika u privremene i stalne logore u Albaniji i Rijeci, a onda u logore u Aversi, Kortemađoreu, Vestoneu, Boljaku, Sulmoni, Garesiji i Akbuapendenteu. U Bergamu je bio matični logor za zarobljene vojnike, ali je privremenih logora bilo na Sardiniji i Siciliji.