Ogromna sovjetska vojna imovina u Istočnoj Nemačkoj je razgrabljena i opljačkana
19. 11. 2019. u 19:52
Posle ujedinjenja, u ime pravde i demokratije, bez posla i sredstava za život ostajali su svi oni koji su drugačije mislili: političari, intelektualci, umetnici, naučnici, studenti
TIH oktobarskih dana 1990. godine među sovjetskim vojnicima ima pojava nediscipline i dezerterstva. "U kasarnama nas jedu stenice" - kažu vojnici. "Hrane nas čorbom od kupusa i krompira. Meso vidimo jednom u više dana."
Jedne večeri prolazio sam sa prijateljem pored Spomenika časti u zapadnom delu grada, vrlo blizu Brandenburške kapije. Pored velelepnog spomenika podignutog posle rata koji simbolizuje pobedu nad fašizmom, nalazi se postolje sa sovjetskim tenkom T-34 koji je odigrao veliku ulogu u toku rata. Delić teritorije na kojoj je spomenik podignut, bio je svojina Sovjetskog Saveza.
U JEDNOM trenutku, jedna pogurena prilika promolila je glavu pored živice. "Tovarišč, da li vas interesuje oficirska šapka?" U mraku se nazirala figura sovjetskog vojnika. Mladić, jedva da je premašio dvadesetu, još golobrad.
- Želite li da kupite oficirsku šapku, daću je jeftino.
- Odakle si, vojniče? - pitam umesto odgovora.
- Iz Kijeva.
- Znači, Ukrajinac?
- Ne, ja sam Rus, tamo mi žive roditelji, brat i sestra.
- Koliko si već ovde?
- Ovo je treća godina.
- Muči li te želja za otadžbinom, za roditeljima?
- Muči - kratko odgovara mladić.
Nailazak nemačkog stražara sa psom čuvarom prekinuo je naš razgovor. Dečak je rekao da će se vratiti i brzo šmugnuo pored živice.
VIŠE se nije vratio. Možda se uplašio od nemačkog stražara ili je naslutio da mu odnekud preti neka druga opasnost. Tek - do trgovine nije došlo. Nečasni čin trgovine oficirskom šapkom kraj Spomenika časti je propao.
Takve šapke se kod Brandenburške kapije prodaju za dvadesetak maraka - toliko košta skroman ručak u takođe skromnom restoranu.
Nekoliko dana kasnije prolazio sam berlinskim ulicama sa slučajnim poznanicima - ruskim turistima iz Moskve. Bili su oduševljeni i u isto vreme potreseni onim što su videli u Berlinu. Nisu mogli da odvoje pogled od zapadnoberlinskih izloga u kojima ima i "od ptice mleka". Supruga mog slučajnog poznanika Alekseja, Valja, sa tugom je posmatrala robu u Ka-De-We robnoj kući.
SA BRAČNIM parom, inače visokim intelektualcima, nemo sam prolazio kraj provizornih tezgi kod Brandenburške kapije i ček pointa "Čarlija", gde su belosvetski preprodavci nudili bivšu imovinu sovjetskih vojnika i oficira.
- Oficirske šapke, šinjeli, čizme, jeftino prodajemo - viče na lošem nemačkom jeziku iz sveg glasa crnpurasti mladić verovatno iz neke bliskoistočne zemlje. Među preprodavcima su građani bliskoistočnih zemalja, Poljaci, Rumuni, Rusi. Ima i jugoslovenskih švercera, ali su u Berlinu oni poznatiji kao "šibicari" - oni što premeštaju kutije šibica ispod kojih je kuglica. Ko pogodi gde je kuglica dobija 200 maraka. "Pogađaju" samo njihovi pajtaši s kojim su se prethodno dogovorili, ostali obavezno greše.
KASNIJE će se ispostaviti da je ogromna sovjetska vojna imovina u Nemačkoj DR razgrabljena, opljačkana, da su ruke uprljali mnogi sovjetski komandanti i oficiri, ali i neke političke ličnosti. Jedan deo te imovine se tako našao i kod preprodavaca na berlinskim trgovima."Zar je tako moralo biti" - šapuće više za sebe Aleksej, ogorčen onim što je video i doživeo. "Zar je socijalizam morao da propadne na takav, sraman način? Zar nismo mogli naći neki drugi izlaz, drugi način da prevaziđemo prošlost? I, ko je za to kriv? Oni naši u Moskvi ili ovi ovde koji su se svojski potrudili da do kraja iskompromituju društvo u kome smo živeli i sistem u koji smo verovali? Da li je ovo pravi kraj najkrvavijeg rata u istoriji čovečanstva u kome smo mi pobedili a Nemci izgubili?", pita Aleksej.
PORAŽENI u ratu postali su u stvari pobednici u miru i to na način koji ne služi na čast onima koji su u ratu trijumfovali. Jedan sovjetski diplomata koji je počeo da pakuje kofere za povratak u Moskvu, sa gorčinom kaže: "Nemci su, u stvari, postali pobednici i kod Staljingrada, i pod Moskvom, i kod Lenjingrada i kod Kurska. Mrtvi nemački generali mogu da zavide živim nemačkim, i ne samo nemačkim, političarima. Teške poraze u ratu nadoknadili su briljantnim pobedama u miru, ne ispalivši ni jedan jedini metak.
Dvadeset sedam miliona života sovjetskih građana i još toliko života građana drugih zemalja otišlo je uzalud. Ispunila se želja s kojom je Hitler pošao u rat: da uništi Sovjetski Savez."
Nisu, međutim, bili pogođeni samo Sovjeti. Cela Istočna Nemačka prvih nedelja, meseci, pa i godina posle ujedinjenja bila je u podređenom položaju.
PLATE onih na istoku bile su upola manje nego na zapadu, za isti posao, isto obrazovanje i isti efekat rada. Otpuštaju se sa posla svi koji su bili u bilo kakvoj vezi sa Štazijem ili su radili u nekoj vladinoj administrativnoj službi. Berlinske novine beleže da je otpuštena čistačica koja je čistila prostorije "Štazija". Proći će još mnogo vremena da Osi postanu ravnopravni sa Vesima.
Berlinski poštari možda najbolje uočavaju ovakvu situaciju. Oni na poštanskim sandučićima nalaze zalepljene cedulje sa čudnim obaveštenjima. "Ja nisam glasao za CDU" (Kolova vladajuća Hrišćansko-demokratska unija); "Ovde stanuje čovek koji je niko i ništa"; "Mi nismo narod".
- Zar je moj stari i dobri sused Manfred niko i ništa? - pita se u čudu poštar koji mu već tridesetak godina skoro svakodnevno donosi poštu. "Kako to niko, a profesor je na Berlinskom univerzitetu koji već dva veka odgaja naučnike i stručnjake svetskog glasa?"
- UPRAVO tako, ja sam niko i ništa, kaže potišteno her Manfred. Više nisam profesor jer to ne dozvoljavaju sadašnje vlasti iako se politikom nikada nisam bavio i jedina preokupacija su mi bili nauka i moji studenti. "Niko i ništa" sam i zbog toga što sam predavao na ovom (Humboltovom) univerzitetu koji su vlasti označile kao "gnezdo komunista".
Tako govori gospodin Manfred koji je posle više od 30 godina rada otpušten i penzionisan jer je u njegovoj blizini bilo mnogo članova partije, iako on sam nije bio partijac. Sada prima 890 maraka penzije mesečno. Njegove kolege na zapadu primaju bar pet puta više. "Penzija mi je dovoljna da platim stan, struju, da svakodnevno kupim pola kilograma hleba, nešto mleka, voća i povrća", priča poverljivo gospodin Manfred.
Gospodin Manfred nije ni približno jedina žrtva nove demokratije koja je uvedena posle ujedinjenja. U Honekerovo vreme, u ime pravde i demokratije bez posla i sredstava za život ostajali su svi oni koji drugačije misle: političari, intelektualci, umetnici, naučnici, studenti.
UNIŠTAVANjE INDUSTRIJSKIH GIGANATA
POSLE "revolucije", u ime demokratije i slobode, bez posla su ostali oni koji ne misle kao sledbenici nove vladajuće partije, odnosno novih vlasti. Za samo mesec-dva u bivšoj DR Nemačkoj obezglavljeni su svi najveći industrijski kombinati u zemlji. Odlukom vlade, preko noći su smenjeni direktori preko 200 industrijskih giganata koji su predstavljali okosnicu istočnonemačke privrede. Takođe, odlukom vlade, otpušteno je 6.700 direktora srednjih škola. Bez posla je ostalo 550 predavača koji su na univerzitetima držali nastavu marksizma.