Kopačke mamac za prelazak kod rivala
16. 05. 2017. u 17:20
Blagoje Moša Marjanović i Aleksandar Tirnanić Tirke navijali su za SK Jugoslavija gde su počeli da igraju u podmlatku. Prelaze u BSK gde se formiraju kao igrači i stiču veliku popularnost

Fudbalski stadion koji se nalazio na prostoru gde je danas hotel "Metropol"
PRELASCI fudbalera-igrača u protivnički tabor i u tim vremenima nisu bili nepoznanica. Doduše, ne kao mnogo decenija kasnije, gde je novac bio najvažnija stavka ugovora. Ti transferi obično su imali emotivnu podlogu. Možda i zbog lakšeg i boljeg posla (radnog mesta), ali i zbog porodičnih usluga. Naravno da je prelazak u klub glavnog konkurenta izazivao buru među navijačima, podstaknutim gomilom kafanskih priča. Nije bilo novinara, tog vremena, čija je mašta mogla da proizvede toliko ekskluzivnih tekstova. Jedno je bilo sigurno: novinarstvo je bila ozbiljna profesija!
U knjizi "1.000 golova Moše Marjanovića", objavljenoj 1936, novinar "Politike" Ljubomir Ljubiša Vukadinović je zapisao kazivanja tada već slavnog fudbalera. Moša je ovako opisao kako je sa svojim starijim bratom Nikolom otišao u SK Jugoslavija:
"Bio je to vrlo svečan dan za mog brata i mene. Obukli smo praznično odelo i dobro se izmili. Još se sećam kako je mama napravila začuđeno lice videći nas kako se, goli do pasa, polivamo vodom. Bilo je to zaista veliko iznenađenje za nju. Ispeglani i beli kao štirkana maramica pojavili smo se na igralištu. Radenko Mitrović, vođa podmlatka Jugoslavije, došao je tek posle jednog sata. Pogledao nas je sve strogo i održao lekciju kako treba da se ponašamo kao članovi Jugoslavije, a zatim nam saopštio da je od novih članova formiran treći tim podmlatka. Nedelju dana docnije dobili smo od kluba kratke gaće i crvene jegerke."
BRAĆA Marjanović su privukla pažnju i osnivača SK Jugoslavija, inženjera Danila Dače Stojanovića.
"Jednoga dana, čuvar igrališta pozvao je Nikolu i mene na stranu i rekao nam da nas traži čika Dača. Otišli smo k njemu na tribinu, gde nas je čika Dača pohvalio i pomilovao po kosi. Rekao je da je vrlo zadovoljan i da smo nas dvojica talentovani mali futbaleri. Zaslužili ste da dobijete futbalske cipele! Obećao nam je čika Dača divan poklon. I zbilja, svega nekoliko dana docnije, dobili smo Nikola i ja nove futbalske cipele, ali one prave, s kramponima i debelom kapom. Mojoj radosti nije bilo kraja. Ljuljao sam cipele u naručju i stalno ih čistio i mazio. Čim bi pala kiša igrao sam bos, samo da ih ne uprljam. Nosio sam ih svaki put kući, pa uveče, kad svi poležu, navukao futbalske cipele i šetao po sobi, okretao se na prstima i uživao. Bio sam zaista ponosan, kao paun."
Nikola Marjanović je brzo napustio SK Jugoslaviju, jer ga kapiten prvog podmlatka Petar Njemec nije stavljao u tim. Otišao je u suparnički BSK. Pozvao je, kao stariji brat i Mošu, ali on je ostao, navijao je za Jugoslaviju.
Blagoje Moša Marjanović je ipak došao u BSK: "I meni je došao crni petak. Na moje veliko iznenađenje Njemec me nije stavio u tim, iako je zaista trebalo da on ispadne pre mene, jer ja sam bio bolji igrač od njega. Mislio sam, zašto bih se mučio, stalno strepeo da me otac izlupa, kad tamo u klubu niko ne vodi računa o meni. Posle jednog treninga bacio sam futbalske cipele i više nisam dolazio na igralište. Tako sam krajem 1925. u svojoj 18. godini postao član BSK."
ALEKSANDAR Tirnanić, tri godine mlađi od Moše, nije gubio vreme. Tirke, kako su ga iz milošte zvale komšije, posle samo nedelju dana iz SK Jugoslavija je otišao u BSK. Razlog, zato što kod crvenih nije bilo kopački za njega, a kod plavih jeste. I tako se SK Jugoslavija olako lišio dvojice igrača koji su kasnije postali legende večitog rivala.
Tako su Moša i Tirke iz SK Jugoslavija otišli kao igrači podmlatka, Milutin Ivković, poznat po nadimku Milutinac, ovaj klub je napustio kao već formirani igrač, samo pola godine pre početka Šampionata 1930. u Urugvaju.
Milutin Ivković je bio kapiten tima sa kojim je 1924. i 1925. osvojio dva državna prvenstva i zbog toga bio veoma poštovan. U vreme prelaska Saveza u Beograd naravno da je došlo do oštrih podela. Stari Savez - JNS, sa sedištem u Zagrebu, pokušao je da demontira Beogradski loptački podsavez - BLP, tako što je osnovao odbor od tri lica da rukovode podsavezima koji mu se povinuju. Među trojicom komesara imenovan je i Milutin Ivković. On je, u stvari, bio zamena za BLP. Mnogi su bili iznenađeni postupkom popularnog kapitena. Smatrali su takav potez presedanom i zato su ga isključili iz kluba. Ivković je začas našao rešenje, uzeo ispisnicu i prešao u Soko, ali je ostao reprezentativac. Milutin Ivković je bio principijelan mladić i budući doktor medicine. Zato niko i nikada nije znao da objasni zašto je pristao da pomaže već rasformiranom Jugoslavenskom nogometnom savezu!?
U PERIODU između dva rata najbolji fudbal, na području devet banovina, igrao se u Beogradu. Pa opet, glavni grad Kraljevine Jugoslavije imao je ogromne poteškoće s fudbalskim terenima, odnosno stadionima. Svoje prvo igralište SK Velika Srbija sagradio je odmah prilikom osnivanja 1913. Njen osnivač Danilo Dača Stojanović je u svojoj knjizi "Čika Dačine uspomene", izdatoj 1953, zapisao: "Bilo je potrebno da se klubu obezbedi ono najpotrebnije - igralište. S obzirom na to da je Trkalište za ovu svrhu u svakom pogledu bilo najpogodnije i da na njemu, i pored već podignutog BSK-ovog igrališta, bilo mesta za još jedno takvo, tražili smo svoje mesto. Međutim, baš taj prazan prostor Trkališta već je bio ustupljen Srpskom maču iako je već imao igralište preko puta Trkališta. Mada sam od nadležnih bio upućen na Radivoja Novakovića, predsednika kluba, moram da podvučem da me je, i preko očekivanja, primio više nego ljubazno i da se odmah odazvao mojoj molbi.
U TIM vremenima igrališta za fudbal su se pravila ovako: Najpre smo bili iskopali široki šanac oko celog prostora gde je trebalo da bude podignuto igralište, da bismo sprečili prelaz preko ovog zemljišta, preko koga su se dotle, kao prečice, ukrštali kolski i pešački putevi. Odmah posle toga pristupali smo nivelisanju samog terena koji je na nesreću bio prilično neravan. Ali pored svih teškoća, Beograd je dobio još jedno pristojno igralište, sa oko hiljadu sedišta i mestima za stajanje koje je bilo sagrađeno na kosini terena. Sem toga, igralište je bilo ograđeno visokom tarabom, dok je sa bočnih strana, prema golovima, bila razapeta žica između visokih drvenih stubova, čime je bilo rešeno pitanje čestog izletanja lopte van terena. Tako je igrom slučaja novi fudbalski klub Velika Srbija odmah postao ne samo glavni rival BSK-u, nego i njegov prvi sused, pošto je njihova igrališta razdvajao samo jedan uski kolski prolaz između taraba.
KOMPROMIS NA VANREDNOJ SKUPŠTINI
VANREDNA skupština JFS, 24. februara 1935. godine, neočekivano, protekla je u miru. Napravljen je kompromis između večitih rivala. U "Politici" urednik Borivoje Jovanović, član SK Jugoslavije a od osnivanja i njihov dugogodišnji funkcioner, piše: "Ovogodišnji izbori imali su specijalan karakter, jer se uloga nekih klubova i delegata gotovo dijametralno izmenila. Tako je Jugoslavija po sporazumu sa Bskom dala tri člana g. Stoilovića, Milovanovića i Radosavljevića u upravu i g. Milutinovića u Nadzorni odbor."
Pristalice SK Jugoslavija su smatrale da je time njihov klub bio izigran i da su njegovi funkcioneri samo poslužili BSK-u da se izvuče iz neugodne situacije nastale oko njihove kontradiktorne turneje u Egiptu.
SUTRA: CENTARFOR OSVAJA ORLOVSKO GNEZDO