Manjine na udaru

 U VREME Lukijanove uprave nad Eparhijom budimskom, u Budimpešti je negovana iluzija da o sudbini Ugarske odlučuje gospoda, njih 413, koja zaseda pod gotičkim svodovima veličanstvene skupštinske zgrade. Međutim, odlučivano je u bečkom ministarstvu spoljnih poslova, u nekadašnjoj Kaunicovoj i Meternihovoj palati. Upravo je na tom mestu, na primer, doneta odluka o ultimatumu Srbiji, kojom je inciran Prvi svetski rat.
Među naprednim mađarskim političarima vladalo je verovatno ispravno uverenje da kada bi Ugarska, uz sporazum sa nacijama koje su u njoj živele, bila pretvorena u demokratsku državu, mogla bi vršiti odlučujući uticaj na Balhausplacu. Prvi korak u tom smislu bilo bi uvođenje opšteg prava glasa. Međutim, takvo mišljenje je odbačeno. Na primer, stanovište grofa Ištvana Tise bilo je da se u Mađarskoj ne može ni misliti na demokratiju, dok se u potpunosti ne asimilira deset miliona nemađarskog stanovništva.
Izborno pravo, na osnovu prihoda, uživalo je samo šest procenata stanovništva. Od 413 članova parlamenta, nemađarski narodi, Srbi, Hrvati, Slovaci i Rumuni, imali su samo od osam do deset zastupnika, što je još nelogičnije, kada se ima u vidu da je oko 50 procenata stanovništva pripadalo upravo ovim nacionalnim zajednicama. U sećanjima Mihalja Karoljija, može se pročitati o neshvatljivoj ravnodušnosti koju je prema ovom ozbiljnom pitanju, osećala mađarska aristokratija.
Popisom ugarskog stanovništva, 1900. godine, konstatovano je da od nemađarskih naroda, čak 83,2% nije znalo mađarski jezik. Suočavanje sa ovom činjenicom upravo je porazilo ugarske državnike, posebno zbog toga što je proteklo više od 20 godina kako je mađarski jezik postao obavezan predmet i u osnovnim školama nacionalnih manjina.
Kao odgovor na sve nabrojane probleme, ministar prosvete grof Albert Aponji, podneo je, 1907. godine, budimpeštanskom parlamentu predlog zakona, koji je imao cilj da u narednih 40 godina, u potpunosti asimilira manjinske nacinalne zajednice u Ugarskoj, kako bi se stvorio "jedinstveni politički mađarski narod".
Zapravo, zamišljeno je da se poboljšanjem materijalnih prilika učitelja u nedržavnim, narodnim školama, motiviše njihov entuzijazam u politici asimilacije manjinskih nacionalnih zajednica. Careva glavna briga bilo je skladno funkcionisanje kompromisa, tako da se postavljao kao branilac trenutnog stanja, koje ga je poštedelo avanturizma ustavne reforme. Franc Josif je prepustio nacinalne manjine u Ugarskoj njihovoj nesigurnoj sudbini, dok su budimpeštanski moćnici razvijali svoju politiku mađarizacije nacija.
Kao član gornjeg doma ugarskog parlamenta, vladika Lukijan je, u ime episkopata Karlovačke mitropolije, energično ustao protiv ovakvih grubih povreda prava njegovih sunarodnika. Razume se da je glasao protiv ovog zakonskog predloga, a braneći svoju poziciju, vladika Lukijan je u parlamentu, između ostalog, rekao:
"Baš toga radi, ne mogu zatajiti svojih teških bojazni od toga šta će biti od naše školske i crkvene autonomije onda kada primimo državnu pomoć, pod onim uslovima pod kojim nam se ona nudi ovim zakonskim predlogom. Znam i poznajem vrlo dobro, kako naša pastva vrlo pazi na svoju crkvenu autonomiju, kako je ljubi, znam koliko su naši vernici žrtvovali i koliko još i danas žrtvuju, da izdržavaju svoje kulturne ustanove."
Prema pisanju tadašnje mađarske štampe, ovaj govor koji je episkop Lukijan održao na perfektnom mađarskom jeziku, ostavio je veoma dobar utisak na budimpeštansku javnost. Čak se i rumunski list "Tribuna" pohvalno izrazio o vladičinom govoru.
(Nastaviće se)