HRVATSKI VRHUNAC

Nisu, međutim, Hrvatskoj potreban Brisel i do apsurda dovedena evrounijatska birokratija, niti im je potrebno osnivanje nekakvog "Ministarstva za smešno hodanje" da bi delovali montipajtonovski.

DA MNOGI u Hrvatskoj Montija Pajtona shvataju veoma ozbiljno dokazuje slučaj sa filmom "Monti Pajton i Sveti gral" gde se grupa vitezova predvođenih kraljem Arturom u jednom trenutku suočava sa užasnom zveri koja čuva Kaerbanonšku pećinu i do tada je surovo ubila već više od pedeset hrabrih vitezova. Užasna zver je u stvari zec, koji uprkos svom miroljubivom izgledu bez problema ubija nekoliko vitezova Okruglog stola. Kako drugačije, nego doslovnim shvatanjem Montija Pajtona, objasniti strah samoproglašenih hrvatskih vitezova predvođenih Sinišom Rimcem, a pod magičnim uticajem Tomislava Merčepa od zagrebačke porodice Zec? Šta je ove pripadnike specijalne jedinice MUP-a Hrvatske moglo tog 7. decembra 1991. godine da navede na užasan zločin nego iracionalni strah po kojem je čak i dvanaestogodišnja Aleksandra smrtonosna zver?

UTICAJ Montija Pajtona na hrvatsko društvo danas, na sreću, više nije ovako užasan, ali bi vrlo lako to mogao ponovo da postane ako se ne obrati pažnja. Upozoravajući je u tom smislu apsurdno glupi napad mladog mržnjom prema Srbima zadojenog ustaše na hrvatskog policajca pre nekoliko dana na zagrebačkom Markovom trgu. Hrvatskom danas vlada malo benigniji Monti Pajton oličen u apsurdno glupim izjavama najviših hrvatskih državnih zvaničnika. Potpuno montipajtonovska je, na primer, izjava predsednika Hrvatske Zorana Milanovića preneta u priopćenju s Pantovčaka povodom posete predstavnika hrvatske nacionalne manjine iz Srbije. Milanović je svojim sunarodnicima iz Srbije rekao da "očekuje da će se standardi koje Hrvatska primenjuje u zaštiti i promicanju prava nacionalnih manjina u jednakoj mjeri primjenjivati i za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji".

PRETPOSTAVLjAM da su Milanovićevi gosti iz Srbije - predsednica Hrvatskog nacionalnog veća Jasna Vojnić, njen potpredsednik za Suboticu Ladislav Suknović i predsednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov kolektivno progutali knedlu kada su čuli kakvo im zlo Milanović želi. Ovako nešto teško da im je moglo biti smešno, a ne smeju sebi da dozvole da ga ozbiljno shvate, jer ako nije vic, odnosno neumesna crnohumorna šala, onda je ozbiljna pretnja. Milanović im u stvari želi gore i od najgoreg srpskog šoviniste, jer malo je verovatno da bi i takav išao i lomio table na latiničnom pismu u, recimo, Suknovićevoj Subotici. Da li bi Jasna Vojnić volela da se u javnom prostoru Srbije kao velikodušni gest predstavlja oprost njenoj deci jer potiču iz "agresorskog naroda"? A stalni incidenti, prebijanja i maltretiranja na nacionalnoj osnovi? Možete li da zamislite čoveka bačenog u Dunav kako se pravda da nije Hrvat?

Ne mogu da smislim na koju bismo to "proslavu" terali Žigmanova da ide, jer ništa nalik proslavljanju "Oluje" ne postoji nigde u svetu, pa ni u ovoj nacionalizmom i fašizmom prožetoj Srbiji. Kad smo kod toga, treba li da proteramo osamdesetak posto Hrvata koji žive u Srbiji? Manite me priča o Hrtkovcima i proterivanjima Hrvata devedesetih, jer ih je veći broj Srbiju i Vojvodinu napustio u periodu od 1981. do 1991. nego u narednoj, ratnoj deceniji.

POGREŠILI ste ako ste mislili da je Milanović jedini komičar ovog kova u Hrvatskoj. Tu je i šef diplomatije Gordan Grlić Radman (već mu je i ime nekako smešno) da nam iz Vukovara, sa obeležavanja godišnjice pogibije merčepovca Blaga Zadra, poruči kako predaja rodne kuće Josipa Jelačića hrvatskoj zajednici u Vojvodini jeste "iskorak" u odnosima Vučićeve administracije prema Hrvatima, ali da to ne bi trebalo da bude "vrhunac" ponovivši mantru o jednakom tretmanu za Hrvate u Srbiji onome koji Srbi imaju u Hrvatskoj.

KAKO bi to trebalo da izgleda? Da se poslužimo konkretnim primerom bana Jelačića i njegove kuće? Prvo trebalo bi da su se Srbi skupili 1941. i pobili gotovo sve Hrvate iz Petrovaradina, a rodnu kuću bana Jelačića i obližnju katoličku crkvu spalili i poharali, a onda da su ovog "najvećeg junaka među Hrvatima" proglasili za Srbina, jer je rođen na prostoru koji danas pripada Republici Srbiji. To nas uči primer Nikole Tesle kojem su u rodnom Smiljanu ustaše na Svetog Iliju 1941. godine ubile više od pet stotina sunarodnika, a crkvu u kojoj je kršten i u kojoj mu je otac služio spalile, da bi ga sada nazivali "čuvenim hrvatskim naučnikom".

DOBRO. Iskreno, možda bismo se i mi otimali o bana Jelačića i proglašavali ga za "čuvenog srpskog junaka" ili "najvažnijeg čoveka u istoriji Srbije" da nemamo čitav niz svojih mnogo većih junaka i mnogo važnijih ljudi. Ovako, možemo Hrvatima da prepustimo čoveka koji bi po svojim delima u srpskoj istoriji zaslužio tek jednu crticu, fusnotu, pa makar nas zbog toga optuživali i da ih ne tretiramo na isti način kao i oni nas. Usput i rodnu kuću da mu sredimo, dok one naših ličnosti propadaju. Disova, na primer.