NEĆE MOĆI: Zeleno-levi Azov

SEĆATE se priče o Ejdanu Eslinu poznatijem kao Kozak Gundi? Pisao sam o njemu pre skoro dve godine u vreme borbi u Marijupolju. Radi se o britanskom državljaninu koji je 2018. otišao u Ukrajinu (četiri godine pre početka Specijalne vojne operacije) i ratovao tamo rame uz rame sa neonacistima iz Azova prvo protiv naroda Donbasa, a potom protiv ruskih snaga.

Pre toga, 2015. i 2016, ratovao je u Siriji u okviru antiasadovske kurdske milicije Narodne odbrambene snage. To su oni što su ih, ako se sećate, Amerikanci ostavili na cedilu kad im više nisu bili potrebni, pa su ih Turci satrli 2018. Gundi je tada izbegao zlu kob, ali nije u Marijupolju - tamo je zarobljen, potom je, zajedno sa još dvojicom stranih plaćenika, osuđen na smrt, da bi u septembru 2022, zajedno sa pripadnicima Azova zarobljenim u Marijupolju, bio razmenjen.

U Ukrajini je toliko stranih plaćenika, a sada se ispostavlja i pripadnika regularnih snaga NATO članica, da bi Gundi bio samo kap u moru i ne bi nam bio interesantan da nije jednog važnog detalja - on je u Ukrajinu otišao preko Beograda, gde je imao pomoć članova tadašnje koalicije "Moramo", današnjeg Zeleno-levog fronta. To je tada jednom nesmotrenom objavom na "Fejsbuku" u javnost iznela Teodora Gavran, 52. na parlamentarnoj listi "Moramo" za parlamentarne izbore 2022. Zahvaljujući Gavranovoj saznali smo da je "drug Gundi" tri meseca boravio u Srbiji, dok je "čekao dozvolu ukrajinske vojske da se priključi". Za to vreme bio je "njihov gost", išli su zajedno na Bir fest, Kalemegdan. Dve godine kasnije saborci Gavranove opet (i dalje) izražavaju "solidarnost s Ukrajinom" na skupu gde su svi okupljeni bili za očuvanje teritorijalnog integriteta te zemlje i za razbijanje teritorijalnog integriteta svoje države, odnosno "normalizaciju odnosa s Kosovom". Bili su tu i nekadašnji lideri koalicije "Moramo", a danas Zeleno-levog fronta Radomir Lazović i Dobrica Veselinović, ali i javnosti manje poznati član njihovog Etičkog i nadzornog odbora Radoje Stefanović.

Iz njegove kratke biografije na sajtu zeleno-levih saznajemo da je "obavljao više dužnosti u Savezu omladine (iz nekog razloga su progutali reč komunističke)" i da je do Osme sednice "obavljao gradske i republičke javne funkcije", odnosno bio komunistički funkcioner stambolićevske struje, one "dobre" iz koje je proistekla gotovo cela druga Srbija. "Drug Stefanović" je vrlo ponosan na svoju solidarnost s Ukrajinom i o tome voli i da piše za prijateljske medije u vlasništvu "Junajted grupe". Praveći paralelu rata u Ukrajini sa NATO agresijom na Srbiju 1999. iako su oni koji su nas tada bombardovali "za naše dobro" upravo na strani onih koje i on podržava, Stefanović piše da smo "veliki i priznati u svetu kao zemlja (ne narod) koja se, ne pitajući za cenu, nedvosmisleno svrstava na pravu stranu", da smo "u martu 1941. godine, iako opkoljeni, rekli Ne! Hitleru", da je "za vreme okupacije većina Jugoslovena bila u Narodnooslobodilačkoj borbi ili je tu borbu pomagala ne čekajući da dođu oslobodioci", te da su ti oslobodioci bili "Ukrajinci u sastavu sovjetske Crvene armije".

Gde ovde dolazi do "prilagođavanja" istine, odnosno činjenica? Jesmo li se i mi '99. borili za svoju slobodu? Ako jesmo, onda su, ukratko, ovi što danas podržavaju Ukrajinu agresori. Ako se ponosimo time što smo, iako opkoljeni, u martu '41. rekli ne Hitleru, onda treba da se ponosimo što se i danas, iako opkoljeni, odupiremo usisavanju u NATO. O "većini Jugoslovena" u partizanima da ne govorimo. Isto tako su i većina crvenoarmejaca bili Ukrajinci. Dobro nije napisao da su nas oslobađali pripadnici 369. legionarske "vražje" divizije predvođeni Markom Mesićem. Ne mogu ljudi da shvate da je naziv Armijske grupe južna Ukrajina geografski, a ne nacionalni. Kruna Stefanovićevog teksta je njegov kraj - pozdrav "Slava Ukraine!" To je za one borce Armijske grupe južna Ukrajina isto kao da je "Jugoslovene iz NOB" pozdravio sa "Za dom spremni". Doduše, nekim od tih "Jugoslovena" bi to i prijalo. Franji Tuđmanu, na primer. Posle ovoga dolazimo do neslućenog pluralizma mišljenja u jednom mediju "Junajted grupe". Odmah ispod teksta druga Stefanovića imamo kolumnu nesuđenog političkog emigranta Marka Vidojkovića, koji se brže u Srbiju vratio nego što se iz nje "izmestio" "zbog pretnji", pa i danas "uživa u vožnji dvadeset šesticom". Vidojković iznosi sasvim suprotan stav od Stefanovića, ali s istom sklonošću ka iskrivljavanju činjenica u korist svoje teze o "srpskom zlu".

On ne vidi da su Srbi marta '41, iako opkoljeni, rekli "Ne!" Hitleru, nego upravo suprotno - da je "poznato da građani Srbije ne vole strance", osim "ponekad, doduše, kada ih stranci okupiraju oružjem". Jeste, onomad su Srbi u Beogradu Nemce dočekivali cvećem, oslobađali Staljingrad od Staljina i ratovali na strani nacista duže i od samih nacista. Biće da su u partizanima bili većinski Jugosloveni, a ne Srbi. Srbi su, eto, neviđeni ksenofobi, osim kada ih okupiraju, a onda vole strance. Mrze Srbi strance, i to ne samo migrante nego čak i Ruse, uverava nas Vidojković, ali vole one bogate sa Zapada. Štiti li se to Vidojković odbrambenim mehanizmom projekcije? On bi kožu s leđa dao migrantu iz Avganistana, ali američki novac u životu ne bi uzeo. Niti bi voleo one što nas okupiraju. "Ne vole" ih ni ovi iz zeleno-levog Azova što prizivaju njihove "inspektore". Kad smo već kod toga, imajte na umu da je misija OEBS-a bila i ona Verifikaciona što ju je onomad predvodio Vilijam Voker i kako je ona nepristrasno izveštavala iz Račka.„