NEĆE MOĆI: Autoantifašizam

 Posebne izlive antifašizma bivša hrvatska predsednica imala je dok se vozila kolima sa svojom dečicom slušajući ode "crncima Francetića Jure" (komandant ustaške Crne legije) u izvedbi ubedljivo najpopularnijeg pevača u Hrvatskoj, antifašiste Marka Perkovića Tompsona ("Večernji list", 16. jun 2016).

Podsetimo se kakva je bila ta antifašistička borba hrvatskog naroda u Drugom svetskom ratu. Potrebno je jer mnogi (više u Srbiji nego u Hrvatskoj) žele da to zaboravimo. Većina hrvatskih istraživača slaže se da je prva partizanska jedinica osnovana na prostoru NDH (neki tvrde i čitave Jugoslavije) bio Sisački partizanski odred formiran 22. juna 1941, a do kraja godine imao je oko 7.000 boraca. Dok su prema nacionalno osvećenim hrvatskim istoričarima njegovi pripadnici "gotovo isključivo bili Hrvati", "objektivniji" Slavko i Ivo Goldštajn navode da je "među 7.000 hrvatskih partizana potkraj 1941. godine, prema procenama koje su, čini se, dosta tačne, bilo približno 5.400 Srba, te po 800 Hrvata i ostalih te nepoznatih nacionalnosti".

S druge strane (doslovno) krajem te 1941. godine samo Ustaška vojnica - najekstremniji deo oružanih snaga u NDH - ne računajući Domobranstvo, imala je oko 16.000 pripadnika. Otprilike u istom periodu, "Hrvatska legija", čiji je najveći deo činila 369. pješačka pukovnija, koja se na Istočnom frontu borila pod komandom Vermahta, imala je 8.250 boraca. Koliki je entuzijazam za borbu na Istočnom frontu vladao među hrvatskim "antifašistima" najbolje pokazuje činjenica da je poglavnik Pavelić poziv za formiranje jedinice izdao 2. jula 1941, a da je već 7. jula dobrovoljaca bilo više od 5.000, što je iznenadilo i ustaške vlasti. Do kraja rata u više oružanih formacija pod direktnom kontrolom Vermahta i SS-a bilo je, procenjuju hrvatski istoričari Zdravko Dizdar i Antun Mileti, oko 70.000 Hrvata.

Prema istraživanjima hrvatskog istoričara Mladena Ivezića, broj Hrvata u partizanskim jedinicama na prostoru NDH nadmašuje broj Srba tek od decembra 1944, kada je postalo više nego jasno kakva je perspektiva nacističke Nemačke. Do sloma fašističke Italije 1943. Srbi su u partizanskim jedinicama na prostoru NDH činili između 85 i 96 posto boraca. Na samom kraju rata, dok je Hrvata u partizanima bilo nešto više od 70.000 (isto onoliko koliko ih je bilo i u jedinicama Vermahta i SS-a), u Hrvatskim oružanim snagama - formaciji koja je od decembra 1944. objedinila jedinice Ustaške vojnice i Domobranstva - bilo ih je 170.000 prema podacima do kojih su došli istoričari Jovo Popović, Marko Lolić i Branko Latas u Arhivu Vojnoistorijskog instituta. Ova tri imena zvuče srpski, ali ovde se ne radi ni o kakvoj "srbočetničkoj" zaveri za kaljanje hrvatskog obraza pošto je reč o ubeđenim komunistima koji su ovaj podatak izneli sasvim usput u svojoj knjizi o četničkom vojvodi Momčilu Đujiću koja je pod nazivom "Pop izdaje" objavljena 1988. u Zagrebu. Po nemačkim podacima, Hrvatske oružane snage su 1. aprila 1945. imale 182.861 boraca.

Ustanovili smo, dakle, snagu hrvatskog antifašizma u vreme Drugog svetskog rata, a nije mnogo drugačija ni sada. Na poslednjoj većoj komemoraciji ustaškim zločincima pobijenim u Blajburgu (dok austrijske vlasti nisu malo "pritegle"), 2019. godine okupilo se desetak hiljada ljudi.

I uprkos svemu ovome, danas dolazimo u situaciju da nam ne samo hrvatska predsednica govori o tome kako su Hrvati antifašisti, a Srbi fašisti, nego da to čine i ljudi odavde, poput predsednika Centra za regionalizam i kopredsednika Igmanske inicijative Aleksandra Popova koji, u mom omiljenom građanističkom glasilu, listu "Danas", pravi eho Kolindi pišući kako su Hrvati veći antifašisti od Srba, a Hrvatska antifašističkija od Srbije. Naslov njegovog teksta je "Antifašizam tamo i ovde: Kako se Dan antifašističke borbe obeležava u Beogradu, a kako u Zagrebu i kakve to ima veze sa revizijom istorije".

Ukratko, Popov nam objašnjava da u Srbiji ovaj blagdan koji se slavi 22. juna uopšte nije obeležen, za razliku "velelepne proslave" u Hrvatskoj. Proverio sam, na toj proslavi se okupilo ne desetak hiljada nego nekoliko desetina građana. Otprilike onoliko koliko u Beogradu okupe "Žene u crnom" kada obeležavaju 6. april, ali ne kao dan nacističkog bombardovanja Beograda već navodnog početka rata u BiH.

Zapitaćete se kako to da se u Srbiji ovo ne obeležava, a u Hrvatskoj da. Stvar je u tome što je 22. jun kao Dan antifašističke borbe praznik u Hrvatskoj, a ne u Srbiji, pa se zato i ne obeležava. Ovde se slave neki drugi datumi, poput Dana pobede nad fašizmom 9. maja. Možda je i u tome stvar. Mi smo fašizam pobedili, a u Hrvatskoj još moraju da se bore protiv njega. Ako nam Popov zamera što ne obeležavamo datum koji su Hrvati proglasili za praznik, mogao bi se ljutiti i što ne obeležavamo 10. travnja, koji se, iako tamo sada nije zvaničan praznik, masovnije slavi. Uz Tompsona. A iz čega se sastoji ta "revizija istorije", Popov nam nije objasnio. Njegova nedorečenost otvara prostor da se zapitamo da nije revizija istorije to što se u Hrvatskoj obeležava Dan antifašističke borbe?