NEĆE MOĆI: Vrhovni (u)sud

Vrhovni sud SAD je, naime, 24. juna ukinuo presudu iz procesa Rou protiv Vejda od 22. februara 1979. kojom se svim državama SAD nameće obaveza da legalizuju abortus do trećeg meseca trudnoće bez ikakvog uslovljavanja, dok tokom drugog tromesečja mogu regulisati pravo na abortus, ali samo zarad zaštite zdravlja majke, ali ne i deteta, što znači da se abortus posle trećeg meseca može obavljati ukoliko ne ugrožava život majke. U trećem tromesečju, abortus je mogao biti zabranjen, osim u slučajevima ugroženosti života majke.

UKIDANjEM ove presude, Vrhovni sud je suštinski dozvolio svim državama SAD da po sopstvenom nahođenju donose zakone o abortusu, a ne da moraju da se povinuju federalnoj odluci. U praksi, to znači da će oko polovine američkih saveznih država verovatno doneti odluku o dodatnim ograničenjima prava na abortus uključujući i potpunu zabranu, osim u vrlo usko definisanim slučajevima. Trinaest država je već, u iščekivanju ovakve odluke Vrhovnog suda, usvojilo takozvane okidač zakone o restrikcijama abortusa, koji mogu stupiti na snagu samo proklamacijom državnog tužioca u slučaju promene okolnosti, što predstavlja i odluka Vrhovnog suda. Dakle, polovina američkih saveznih država, što znači njihovo stanovništvo, odnosno birači, ne slaže se sa potpuno slobodnom primenom abortusa nametnutom na federalnom nivou.

DOISTA, ocena Zorane Mihajlović da ovakva odluka Vrhovnog suda predstavlja "tužan dan za sve žene" jeste potpuno netačna. I to ne samo ovako, posmatrano na nivou američkih saveznih država, nego i u celini. Prema istraživanju renomirane agencije Galup, u Sjedinjenim Državama i muškarci i žene imaju sličan pogled na pitanje abortusa i razlike između polova u procentima onih koji su "za" i onih koji su "protiv" su zanemarljive. Prema istraživanju na federalnom nivou iz maja 2018, bezuslovno pravo na abortus podržava 26 posto muškaraca i 31 posto žena. Prema tome, ovakva odluka trebalo bi da predstavlja "tužan dan" i za neke muškarce, zar ne? Ali mnogo važnija od te razlike između polova koju ministarka Mihajlović potencira, jeste činjenica da se za apsolutno liberalizovan abortus zalaže samo 31 posto žena, što je daleko i od većine, a kamoli od "svih žena". To je manje i od jedne trećine.

Sa druge strane, za potpunu i apsolutnu zabranu abortusa, bez obzira na okolnosti, u SAD se zalaže podjednak broj i muškaraca i žena, njih 19 posto. Za to da abortus bude dozvoljen samo u određenim okolnostima, što bih rekao da je najrazumniji stav, prema ovom istraživanju Galupa zalaže se 53 odsto žena i 48 posto muškaraca. Prema istom istraživanju, pro lajf stavove, odnosno protivljenje potpuno legalnom abortusu, gaji 44 posto žena i 47 odsto muškaraca, dok se sa pro čojs stavovima identifikuje 50 posto žena i 46 posto muškaraca.

IAKO se i u ovom pitanju, kao i u mnogim drugim, čaša može posmatrati kao polupuna, ili poluprazna, činjenica je da na federalnom nivou više od polovine Amerikanaca bez obzira na pol smatra da abortus mora biti striktno regulisan i sprovođen samo u zaista "kriznim" situacijama (53 posto) i to uprkos snažnoj medijskoj podršci ovom "civilizacijskom dostignuću". Ako stvar posmatramo iz decidirano demokratskog ugla, a valjda igramo po demokratskim pravilima, odluka Vrhovnog suda SAD može se jedino posmatrati kao dobra, jer omogućava državama da slobodno i u skladu sa voljom svojih građana biraju kakvo će biti njihovo zakonodavstvo.

Ali, Zorana Mihajlović ne misli tako: "Ako se to desilo u SAD, kako da nas ne zabrine pitanje, a šta očekivati u drugim, manje demokratskim društvima". Možda to da neka ministarka shodno sopstvenoj ideologiji i stavovima nešto proglasi za "tužan dan" svih i tako svima nametne svoje lično mišljenje? Ona ide i dalje od toga: "I ne samo da je reč o napadu na demokratiju i vrednosti savremenog društva, ovo direktno ugrožava živote i zdravlje žena." Ali kako? Zar je pružanje demokratskog odlučivanja pojedinim državama umesto nametanja odozgo "napad na demokratiju", ili upravo suprotno? Da ne govorimo o tome koliko je neobuzdani abortus zaista opasan i po zdravlje žena, a ne samo po život još nerođene dece, njih 40 miliona samo u SAD u poslednjih 25 godina.

NAJAPSURDNIJA od svega je njena izjava o "borbi za društvo jednakih mogućnosti, u kojem sve građanke i građani imaju jednake uslove i jednaka prava da žive, rade i razvijaju se" te da "to dugujemo ženama koje su se borile pre nas, a pre svega generacijama koje tek dolaze". Kako se mogu ostvariti jednaka prava na život borbom za prekid života? O kakvim generacijama koje tek dolaze pričamo, ako se zalažemo za, budimo iskreni i direktni, ubijanje svoje dece?