VILE U MATARUŠKOJ BANJI U RATU PRETVORENE U IZBEGLIČKE DOMOVE: Utočište za 3.500 mališana

Bežeći od fašističkog terora, u okupiranu Srbiju dolazili su talasi izbeglica iz svih krajeva razorene Kraljevine Jugoslavije što je nametnulo i nužnost njihovog organizovanog zbrinjavanja. U tu svrhu su mataruške vile i pansioni - "Kraljevo", "Stolovi", "Danica", "Živković", "Helvecija", "Bunjak", "Ibar", "Karajović", "Žiča", kao i Žandarmerijski potpuno ili delimično pretvoreni u Srpske izbegličke domove za zbrinjavanje dece (SID), omogućivši da bezmalo 3.500 mališana, iako u teškim uslovima, preživi ratne godine i dočeka slobodu.

- Tako je 1941. osnovan Komesarijat za izbeglice i preseljenike pod čijim poroviteljstvom u Mataruškoj Banji godinu dana kasnije počinju sa radom SID za zbrinjavanje dece. Od svog osnivanja, 3. juna 1942, pa sve do oslobođenja Mataruške Banje 29. novembra 1944, tokom dve i po godine kroz banjske domove je prošlo 3.445 dece, od kojih je "samo" 56 njih preminulo. Među štićenicima ili pitomcima domova bilo je i ratne siročadi, ali su mnoge mališane dovodili roditelji jer u izbeglištvu nisu mogli da ih prehrane i da se adekvatno brinu o njima - kaže dr Ljubinka Škodrić, viši naučni saradnik Instituta za savremenu istoriju u Beogradu.

Uoči početka rada domova, tadašnji komesar za izbeglice Toma Maksimović je odredio da se u Mataruškoj Banji "smeste na prvom mestu deca koja su bez roditelja, a koja se nalaze duž Drine, na drugom mestu izgladnela deca iz Beograda". U prvom transportu mališana pristiglih u Matarušku Banju bila su i četiri brata Uroš, Đorđe, Milovan i Milorad Ćebić (Ćebo) iz Brankovića čijeg su oca Ranislava ubili Nemci, dok je majka Kosa sa njihovom sestrom smeštena u dom u Kladnju.

- Za ratne okolnosti i opšte siromaštvo bili su to bar pristojni uslovi, ali kako je vreme prolazilo glad je bila sve veća. Hrana je uvek prvo posluživana deci, a onda nameštenicima, i u početku je bilo sasvim dovoljno da nas zasiti. Kako je u domove pristizao sve veći broj štićenika porcije su se, međutim, smanjivale, a već zimski meseci doneli su skudicu - priseća se Milorad Ćebić (94) iz Beograda.

Prema Miloradovim rečima, iako su se zdravstveni radnici trudili da odvajaju bolesnu decu od zdrave, i u oporavilištu u Studenici, epidemije su se brzo širile. Tako je njegov brat Milovan oboleo od zauški i preminuo u bolnici u obližnjem Kraljevu.

- Tada je u Matarušku Banju došla naša majka i nije htela da ode bez nas. Spavala je bukvalno na stepeništu upravne zgrade sve dok joj nisu dozvolili da nas izvede. Tako smo Đorđe, Uroš i ja zajedno sa njom otišli iz Doma u Mokru Goru - dodaje Ćebić.

Tada devetogodišnjak Dragan Žigić je u Domu u Mataruškoj Banji proveo godinu dana, od 1943. do 1944., nakon što su ustaše njegovu porodicu proterale iz sela Dijelka kod Virovitice. Zajedno sa njim tu su zbrinuta i njegova braća Jovan (12) i Milan (8), dok su starija braća upućena na zanat u Beograd.

- Sa bratom Milanom smešten sam u istu sobu u Domu "Kraljevo" gde je domaćin bio Momčilo Belić, poreklom iz Like. Njega sam zapamtio po strogosti, a vaspitačicu Zorku Janićijević po dobroti - priča Dragan Žigić (89) iz Zrenjanina.

Uz vaspitni rad sa decom, organizovana je i kakva-takva školska nastava u skladu sa mogućnostima i ratnim okolnostima, a poseban akcenat bio je na učenju konkretnih zanata, ali i kućnih poslova.

- Da nije bilo tih domova ko zna kako bi većina izbegličke dece završila - setno naglašava Žigić.