TV KRITIKA: Novo ništa

Postoje, naime, takve televizijske tvorevine, kod kojih se ama baš ništa ne pomera, ni u umetničkom, ni u zabavnom smislu; sve bezbolno prođe i odmah se preda zaboravu. Jedni će reći - pa šta, to je televizija. Drugi - bolje i to nego gomila besmislenih prostakluka, na koje želi da nas navikne vajni naš Javni servis.

Ipak, od prvog kanala državne televizije, očekuje se standard za nijansu različit, od oveštalih stereotipa i banalne slike realnosti, kakvu nam prikazuje aktuelna serija "Mama i tata se igraju rata", sklepana od prošlogodišnjeg igranog filma pod naslovom "Realna priča", koji je brzo zaboravljen. Nema ovde ničega, što već nije po sto puta viđeno. O ravnoj i rutinskoj igri glumaca da i ne govorimo.

Svakodnevna tezga, kakvu prikazuje Kičić, dosadna i uvek ista novogodišnja igra o irvasu i deda Mrazu, mladom glumcu Veljku koji sluti da mora da postoji i nešto više od te igre, njegovoj prezaposlenoj i nezadovoljenoj mladoj ženi, istim takvim prijateljima, klišetizovanim roditeljima i praznini bezličnog urbanog života jedino se suprotstavlja devojčica Vida, koja - odbija da govori!

To je siguran dokaz nečeg neregularnog, alarm zbog koga se niko preterano ne uzbuđuje. Ali taj jedini momenat, koji štrči iz ovog banalnog sveta, sluti i sam neki neinventivan rasplet, da bi se i ova novogodišnja igra srećno privela kraju, sa svim deda Mrazovima i irvasima na broju. Kičićeva realna priča nemaštovita je i suvoparna, bez velikih grešaka u pričanju i "pakovanju", ali i bez pokušaja da se "oneobiči" i stvaralački ikako pomakne.

Kako je duhovito primetio jedan ovdašnji kritičar: "Svaki put se okuplja nova ekipa za novo ništa. I tako unedogled."