IN MEMORIAM - OD NEOAVANGARDE DO KLASIKE: Pesnik, novinar i kulturni delatnik Predrag Bogdanović Ci otišao u večnost

Za samo godinu dana broj lica na tom grupnom portretu se tužno smanjio. Sva ta draga lica otišla su u neke svoje svetove, njima veoma, ali nama sasvim malo poznate. Otišao je i Predrag Bogdanović Ci, 22. aprila 2021, u svoju godinama građenu knjigu koja mu je bila zamena za svet, za sav život, poznat i nepoznat što se oko njega prostirao. Iz tog života, delom očiglednog, a delom tajanstvenog, uzimao je Predrag Bogdanović Ci teme za svoje pesme, za svoju knjigu, kojom je želeo da obuhvati sve što je mogao da vidi ili što je do njega dospevalo drugim putevima.

Pojavio se sredinom šezdesetih godina kao neoavangardan pesnik, da bi, kako je vreme prolazilo, u svoju poetiku uključivao vreme u kojem je živeo, kao i prošla vremena o kojima je saznavao bitne, ili samo njemu bitne stvari. Njegove knjige pratile su njegovo pesničko i intelektualno sazrevanje. Njegove zbirke pesama su izlazile ovim redom: "Dole, dole gde rakovi žive", "Vidici", Beograd, 1970; "Kroz kišu je Eskim sa ribama osvojio nebo", ICS, Beograd, 1972; "Baš Čelik i čardak na četiri vode", ICS, Beograd, 1978; "Skomrah ženik leđanske neveste", "Nova knjiga", Beograd, 1985, "Aleksandrijska biblioteka", BIGZ, 1994; "Hodeći vodom", "Prosveta", 1997, "Trube i pečati", "Raška škola" 2010.

Nikada nije, niti je moglo biti, objašnjeno kako pesnici dolaze do ideja za svoje pesme i knjige, šta u njima pokreće stvaralački mehanizam u kojem nastaju stihovi. Bogdanović to nije zapisao, ali ko bi, na primer, smeo da tvrdi da mu ideja za jednu od njegovih knjiga nije pala na pamet dok su on i pesnikinja Duška Vrhovac, bosi, po diluvijalnom pljusku, trčali od Studentskog trga do Đušine da ne bi zakasnili na predavanje Raška Dimitrijevića... Da li je tad "Eskim sa ribama osvajao nebo", ili se stvarao zametak za knjigu "Hodeći vodom"... Ko zna? Duška Vrhovac u svojoj toploj belešci na društvenim mrežama, a povodom njegove smrti, pamti taj detalj bojeći ga prijateljskom emocijom... Tumači njegovih stihova, mahom pesnici, u svojim tekstovima potenciraju da je Bogdanović Ci svoje teme pronalazio i u konkretnom, savremenom, i u istorijskom, i u mitološkom, i u intuitivnom i snovidnom, u sećanju na lične doživljaje. Povodom knjige "Trube i pečati" Slobodan Rakitić razvija tezu da pojam knjige u poeziji Predraga Bogdanovića obuhvata život sam. Jedna od najznačajnijih Bogdanovićevih pesama uopšte "I videh knjigu" govori upravo o takvoj sveobuhvatnosti knjige - odnosno poezije same. Tu je njegova licentia poetica, njegovo konačno saznanje o svrhovitosti bavljenja pesničkim zanatom. Njegova snovidna, imaginarna, zamišljena knjiga sadrži sve što je do njegovog saznanja doprlo. U njoj su insekti, ribe, bilje, svi glasovi, zvuci talasa, groma, reči pisaca, slikara, istraživača, imena svih ubica, silnika, sanjara rata, ona je "zaborav istorije, mladosti, skok srca u ništavilo". Slobodan Rakitić iz toga izvlači zaključak: "Tragajući za tom knjigom nad knjigama, Bogdanović je u stvari tragao za suštinom ljudskog postojanja, ali i za smislom pesničke umetnosti"

Bogdanović, naravno, nije do toga došao odjednom. Ta potraga se odvijala godinama. Elementi za konačno uobličavanje poetike su se slagali jedan do drugog, a on se u tom poslu oslanjao na biblijsku, klasičnu grčku i slovensku mitologiju, na verovanja i običaje srpskog naroda iz bliže i dalje prošlosti, na nacionalnu istoriju, na iskustva narodne lirike i nekih prethodnika, Laze Kostića, Vaska Pope, Miodraga Pavlovića i Momčila Nastasijevića pre svih. Zato su za njegovu poeziju bitni mozaičnost i fabulativnost ali i škrtost u izrazu, zagledanost u prošlost ali i svakodnevicu istovremeno, intertekstualnost, kritički odnos prema svemu što je svetinja, ironija... Ali ni sva ova sredstva nisu ispunjavala do kraja njegovu stvaralačku radoznalost. Kao deklarisani avangardista posebnu pažnju je poklanjao učešću u klokotrističkim predstavama (klokotrizam = klovnovi + koji + traju) koje su u sebe uključivale reč, sliku, glas i muziku i scensku igru i koje su daleko nadmašivale performanse toga vreemena. Bila je to kreativna igra koju su osmišljavali pesnici Aleksandar Sekulić, Adam Puslojić, Ivan Rastegorac, Joan Flora, Todor Terzić, Miljurko Vukadinović, Branislav Veljković...

Ljude u ovom svetu, koji je posmatrao u njegovoj sveukupnosti, Bogdanović je delio na gonitelje i progonjene, a pesnikov glas koji izvire sa svih strana tog sazdanja pripada - glasovima progonjenih. Zato je njegov posao da peva i da opominje.