IN MEMORIAM - Nebeski pustolov Vladimir Lale Andrić (1944-2021)

Za svoj rad dobio je brojne nagrade: "Politikin zabavnik", "Neven", nagradu "Zmajevih dečjih igara", "Zlatni ključić" Smederevske pesničke jeseni, nagradu "Beogradskog sajma" "Dečja knjiga godine", "Mali princ" u Tuzli i Nagradu za životno delo "Mali princ" na Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici 2020, kao i međunarodnu nagradu Evropskog centra književnosti i medija za decu i mlade.

Vladimir Andrić završio je gimnaziju u Valjevu i diplomirao režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, u klasi profesora Huga Klajna i Aleksandra Saše Petrovića. Govorio je o profesoru Dušanu Matiću koji je studente pozivao svojoj kući na duge razgovore, kao i danonoćnom sedenju u Kinoteci. Tokom studija počeo je da radi emisiju "Dobro jutro, deco" na Radio Beogradu. Dušan Radović ga poziva u TV Beograd, pa je od 1968. radio u Redakciji dečjeg programa, sve do penzionisanja 2009. godine. Pisati pod budnim i strogim okom Duška Radovića bila je velika odgovornost, pa je Radovićev urednički i mentorski duh usvojio kao svoje osnovno načelo, govorivši: "pišem kao da mi preko ramena viri Duško Radović".

Kao Radovićev saradnik u "Poletarcu", sa punim razumevanjem dečje prirode i svešću o važnosti razvijanja mašte i kreativnosti ("Lasto, lasto, budi drug - daj mi krila jedan krug!"), često na komično-parodičan način svedočio je u svojoj poeziji o nevoljama savremenog odrastanja ("Majstor", "Dečakov džep", "Berba ušiju", "Flekava pesma") i zalagao se za "puno poštovanje / za građane rastom manje". Kvalitet njegove poezije vidljiv je u zbirkama "Napred plavi, smeđi i crni" (1981), "Večernji slon" (1987), "Srce na zidu" (1988), "Pisma iz peršuna" (izabrane pesme i priče) (1997), "Zamalo da me popiju mačke" (2006), "Daj mi krila jedan krug" (2006), "Berba ušiju" (2007), "Čitaj vetre omiljene knjige" (2010).

Igra i avantura kojima se prevazilaze granice svakidašnjeg sveta (sve do Južnih mora) najpotpunije se ovaploćuju u njegovom maštovitom "Pustolovu" (2001) i delu "Kroz gudure Obrenovca" (2004): junak komičnih, paradoksalnih, pa i nonsensnih avantura je, kako je sam rekao, "čovek koji živi igrajući se i radujući se". Andrić je, sa prekidima, pisao i treći nastavak pustolovne proze, ali je, nažalost, nije završio.

Profesionalno okrenut radio, pozorišnom i televizijskom stvaralaštvu, stvorio je više dramskih tekstova za pozorište i radio, režirao Radovićevog "Kapetana Džona Piplfoksa" u pozorištu i kreirao emisije "Biografije", "Junak našeg detinjstva", "Dom u kojem živim", "Pesnici svog zanata", "Daj mi krila jedan krug", filmove i drame "Brze godine", "Ratnički talenat", "Nagrada godine", "Hroničan život". Iza njega ostali su i dovršeni i nedovršeni tekstovi i scenariji, među kojima i onaj za seriju "Hajduci", koja nikad nije snimljena.

Ovaj večiti mladić (iako je bio posvećeni deka svojim unucima), beskrajno šarmantan, duhovit, brižan i plemenit, bio je strastveni čitalac sa enciklopedijskim znanjem. Otud mu i sposobnost da brzo proceni slabe tačke u delu i u filmu, u scenariju, da ih šeretski istinito i precizno imenuje, zbog čega je bio uzor koji se poštuje mlađim generacijama pisaca.

Vladina uzrečica bila je "Kako Bog zapoveda" - kada je želeo da istakne da je nešto odlično, takvo kakvo baš treba da bude. Ipak bih volela da je Bog zapovedio da sa Vladom treba još da se družimo i da se smejemo a ne ovako, da ga dugo ne vidimo jer se u Obrenovcu sklonio od virusa. Na kraju ga je virus zaobišao, ali onaj koji zapoveda nije, pa se Lale Andrić uputio u novu veliku pustolovinu, baš kao i u svom nedovršenom romanu.

Valjda ćemo videti i taj nastavak "Pustolova" koji nikako da dovrši (al, govorio je, mnogo je dobar) i sve drugo što je počinjao, pa prekidao. Izgubili smo velikog pisca, režisera, scenaristu i najvećeg čoveka.