EMIR KUSTURICA: Kondure, reset i pantolone od vražije kože

Tekst prenosimo u celosti:

Gledajući lice ovogodišnjeg dobitnika NIN-ove nagrade, učinilo mi se da imam rješenje za veliki reset obućarske industrije. Umjesto lica, stvorila se slika jednog para kondura koje bi, uzimajući iskustvo ispoštene kože na licu laureata, sve što je ona izdržala, moglo da dovede do takozvanog „Cipela reseta“.

Da se razumijemo, tu ne bi bilo nikakvog dranja kože. Proizvodnju treba držati podalje od zaštitara ljudskih prava. Pažljivim uzorkovanjem sastava kože sa površina lica NIN-ovog laureata i skidanjem sitnih semplova njegove kože, stvar ne bi bila vidljiva od ozbiljno narušene konfiguracije face, moglo bi da se stigne do fascinantnih rezultata za masovnu proizvodnju 97 posto bezbjedne obuće.

Odavno proizvođači cipela tragaju za idealnom obućom. Od nepromočivih, preko toplih, osjetljivih na bakterije, cipela koje ne odolijevaju kiši i snijegu, do kosmičkih bakandži gdje se obućari poigravaju sa izolacijama i upotrebom vazduha kao dvoslojnog izolatora.

Cipela skinuta sa lica laureata mogla bi da postane efikasna zaštita čovjeka od prehlade, i to ne samo običnih šetača, od djece do penzionera, nego i za čuvanje zdravlja radnika profesionalaca koji gaze po svim površinama, uključujući kanalizacione sisteme, vatrogasne potrebe, civilnu zaštitu, onda, uz pomoć visokorazvijenih industrija, i do putovanja na udaljene planete u bezbjednoj obući. I što je još važnije, u tom poduhvatu bi mogao da se izbjegne tradicionalni pristup đonovima. Otpada upotreba gume i plastike. Bili bi to organski đonovi sastavljeni presovanjem višekomponentnih bakterija koje uspješno borave, još od prošlog vijeka, na licu laureata NIN-ove nagrade.

Sve su proizvodnje po nečemu slične. Kao i kod proizvodnje vakcina, gdje nema cjepiva bez virusa, tako ni cipela ne može bez kože koja u svojim naborima čuva istorijske bakterije, a morfologija otkriva istorijat skriven u nebrojenom istezanju i natezanju epidermalnog sadržaja, a upravo to garantuje dugovječnost kondura, i što je najvažnije – konačno proizvodnju uistinu organskih cipela. Ta koža ispečena je na trudovima kože istezane na licu, dok su u predjelu torza izvođeni treninzi za meki prelazak sa obožavanja Ratka Mladića na pristanak da je Zapad u pravu i kada nije.

Kod laureata je upadljivo očigledno koliko ljudsko lice može da prihvati raznolikih otrova koji plutaju površinom planete u kojoj je sve manje kiseonika i kako na strukturi te kože leži neiscrpna armija obnovljive materije mikroba. A ispod nje, u dubini lobanje, odaje iz kojih duva promaja koja, između miliona rupičastih otvora, traži izlaz. Misao često ne stigne fiziološkim putem, već upravo kroz te rupice nalazi put do obožavalaca.

U kapitalizmu nikad ne reci: „Dosta je bilo“. Zašto bismo se zadržali samo na cipelama ako gospodin Švab traži veliki reset? On kaže da nećemo više jesti toliko mesa, da bi proteinske sadržaje trebalo zamijeniti gusjenicama i pečenim skakavcima. Ako bi posao krenuo, ah ta nezajažljivost, možda ne bi bilo loše sa obućarske industrije preći na industriju odjeće. Tu bi tržište bilo malo tvrđe, jer nije isto cipela što i pantalone. Meni je, naime, pala na pamet – opet inspirisana licem laureata – slika pantalona od vražije kože. Bio bi to veliki kambek te vrste odjeće, a koža – ista ona upotrebljena za „Reset kondure“. Doduše, tu mogu da se jave  i moralni problemi. Jeste da su američki obavještajni eksperti, još davno, ustanovili kako je laureat moralno insuficijentan i pogodan za saradnju, ali meni ne bi bilo ugodno ako bih, u skladu sa resetom u koji vjerujem, obukao pantalone i svuda u predjelu debelog mesa osjetio lice laureata. Bez obzira na volju da se postupi po idejama gospodina Švaba, to bi bilo skaredno. Nijedno sjedenje mi ne bi bilo ugodno, a najgore bi bilo kada bi se gasovi sve skupa pretvorili u vatromet piščeve slobode po kojoj je poznat u Srbiji i šire u regionu.

(Iskra/Emir Kusturica)