ZLEHUDA SUDBINA GREŠNOG ČOVEKA: Radovan Beli Marković o romanu "Stojna Vetrenjača", istorijskim temama i jeziku

U centru veoma razuđene priče je bojar Tadić, izdanak moćne porodice, koja je bogatstvo stekla na sumnjiv način, koji preduzima, mimo svake pameti, podizanje vetrenjače na Poparskom brdu, gde je, kako će se ispostaviti, klizište.

U priču su upletene i velike figure iz naše kulturne prošlosti, kao što su filozof Branimir Petronijević, Jovan Cvijić, Glišić, Sremac, Laza Lazarević..., koji se javljaju ili kao likovi, ili su prisutne ličnosti iz njihovih dela. Inače, "mnimi literata R. B. Marković", kako sebe pisac predstavlja u svojim delima, nizom romana i knjiga pripovedaka, uvrstio se u sam vrh srpske proze. O tome svedoče mnogobrojne nagrade, kao što su "Meša Selimović", "Branko Ćopić", Andrićeva nagrada, "Bora Stanković".

U kakvom je odnosu "Stojna vetrenjača" prema romanima koji joj prethode?

- Ako bismo mak na konac terali, "Stojna vetrenjača" bi se uz "Lajkovačku prugu" i "Putnikovu ciglanu" komotno pozicionisala, namirujući trojstvo romana o zalud-građevinama, neimarskim preduzećima zasnovanim - više u somaštanju no u jestastvu - na "citatnoj podlozi" iz "duševnih svaštara" književnih junaka (a i samog Pisca!), koji su slobodno raspolagali svojom dokolicom...

"Stojna vetrenjača" se, inače, može uzeti i kao upuštena partitura simfonije o kolubarskim i onosvetskim vetrovima, pripovedački davno započeta u jednoj knjizi ("Setembrini u Kolubari"), u kojoj se hotijaše "ojezičiti" i "omuzičiti", razume se:

književnim sredstvima, promajno doba, "vetroviti ljudi" i sa oba sveta "uljuđeni vetrovi"... Najposle, i u bivajućem svetu, svaki čovek može se uzeti i kao jedna (u pomeljarski poredak uvedena i svim vetrovima stoga podložna) na nemestu otelotvorena vetrenjača, lomljivih krila - manko joj krila od kamena bila!

Elem, hteo sam, kao i vazda, ono što nisam mogao: da se moj roman "sromani", u simvoličnom sviđanju, kao celitelna banja u kojoj se, pod ružom vetrova, čisti i oporavlja čitalački napaćena duša... Kako nibud da bilo, "Stojna vetrenjača", sobom sama kanda potvrđuje svoju stojnost spram "unaokoline" prethodnih mojih romana...

Koje je vrste zadužbinarstvo vašeg junaka, bojara Tadića?

- Možebiti da se Bojaru Tadiću, junaku mog romana, učinilo da je u ovom svetu suviše rugobnih zdanja, blata i nenasađenih ljudi, kad mu se, u jednom od "snevačkih bdenja", vetrenjača prividela kao dostojno preduzeće (izvan svrhe i "ugovora" sa dobom), s kojim država neće imati nikakvih fiskalnih dodira, "ojavljeno" somaštanje o tajanstvenoj lepoti koja nikom nije dužna nikakvog računa...

Ne, o zadužbinarstvu ni govora ovde nema, počem se i zadužbinarstvo kadšto izopačuje u ružnu nagodbu i krvav posao, ali se valjda prizire priča o nespremnosti "bivajućeg sveta" da se suoči sa lepotom koja je sama sebi svrha - pokazujući se samo odabranima: onima sa "srcetom i dušom," a ne trgovcima, podjednako bezdušnim kao i oni koji na "život i priključenija" gledaju kao iz pozorišne lože, bilo da je u pitanju sahrana ili tugaljivo zbitije u spavaćoj sobi!

Prve decenije prošlog veka i važni događaji iz tog vremena su, čini se, vaša stalna opsesija. Šta je to toliko značajno i poučno što se događalo u tom dobu?

- Gdekome se može učiniti da se, kako bi konte Vojnović rekao, galija mojih sanjarija "nasukala" u rečenom vremenu, ali ne vidim, sve i da je tako, zašto, kao pisac, ne bih učinio naklon jednom dobu punom zlatnih suncokreta na svim poljima zemlje Srbije?... Književno je, naime, mogućno i o današnjici pisati, ali "oteklo je mojih leta Dunavo" i tom poslu nisam naredan, premda takozvana današnjica i iz dahijskog vakta prosijava, ako je čitalac spreman da se suoči sa svim ishodištima književnog štiva u punom značenju...

Vaši romani se mogu posmatrati i kao književne mobe, pošto (u pomoć!) pozivate brojne srpske pisce minulih vremena, ali i neke od savremenika...

- Vaše pitanje uprošćava ono što u mojoj prozi nije nimalo prosto, tako da, ovim povodom, ne bih potanko govorio o "književnim mobama" u mojim pripovetkama i romanima, osim što bih podsetio da je moba jedna lepa tekovina srpskog narodnog života: sazivajući mobu, srpski domaćin pribira snagu i pamet svojih suseda i dobroželatelja, eda bi brže i bolje kakav veliki posao za dana površio (pogotovo ako se nebo već od jutra mrači!), sviđajući da bi inokosan, na sebe sama oslonjen, utaman trošio snagu i nedočetim najposle ostavio ono što je s nadom započeo... Isto je i u književnoj mobi, jedino što mojim mobarima ne mogu uzvratiti, ali sam počastvovan već i samim mogućstvom da me na takvu ispomoć iko ikada pozove, iz mlađeg naraštaja srpskih spisatelja, kao što sam ja sazivao ča-Milovana Glišića, Stevana Sremca, i proče...

Gde je granica između istorije i piščeve potrebe da istoriju tumači na svoj način?

- Istoriju istoriste pišu, dočim pisci ne stoje u obavezi "da kazuju kako je voistinu bilo", već da "rečima sa mezgrom" ispričaju priču koja će se primati kao na nebu zvezda, za koju jemstvuje jedino njezina svetlost, počem pomenuta zvezda, možebiti, odavno ne postoji, o čemu zvezdoznalci imaju gotovo objašnjenje... Uplakanoj majci, naime, vetrovi će kroz godine donositi huk triklete bitke i poslednji hropac poginulog sina, iako pomenuta bitka nije "ušla", niti će u istoriju ikada "ući", ali dok je knjižestva, opstajaće i nada da će se u Večnoj pamjati sokrasiti i oni za koje se ne zna ni da su živeli, kamoli da su "od slučajnog metka" postradali, ako ikoji metak može biti "slučajan", ukoliko je u ratu ispaljen... Ne, "svrabež knjigopisanija", u mom književnom slučaju, nije uzrokovana potrebom da na svoj način tumačim istoriju, već potrebom da ispričam priču u kojoj neće biti od presudne važnosti doba i barjaci, već grešni čovek i njegova zlehuda sudbina...

Kako god da se pristupi vašem delu, ne može se zaobići neobičan jezik i stil. Šta sve tražite u jeziku?

- Ništa ne tražim, samo uzimam ono što mi "na raspoloženje" štedro "pristavlja" svinjarski i kraljevski jezik srpski - u Bogom blagoslovenim časima, kad mi se otvori riznica sa bescen-blagom mog Naroda... Svaka ptica svojim se glasom okazuje, otuda i ne vidim valjanih razloga da se toliko govori o neobičnom jeziku pisca koji se služi običnim rečima, osim ako odnekud nije stigla zapovest da se u knjižesvu izobičaje - ili na najmanju meru svedu - slojevi maternjeg mi jezika; da se, "po ubrzanom postupku", zatiru slovo i "kajda" kojima su se srpska vlastela i srpski seljaci Bogu molili i devojkama "ljubov iskazivali"... I još ovo: reči ne "izmišljam", što mi se kadšto pripisuje, jezik, sam po sebi, ima dovoljno tvoračkih sila da zametne i iznedri reč za kojom se potreba ukaže...