ZASPAO NA MORSKOME PLAVOM ŽALU: Tri i po decenije od smrti nepravedno zaboravljenog barda Slobodana Aligrudića (1934-1985)
ZA manje od mesec dana vrelog leta 1985. godine, otišla su dva velikana našeg glumišta: Zoran Radmilović, a ubrzo za njim i Alija, kako su od milošte zvali Slobodana Aligrudića.
Foto Dokumentacija "Borba"
Upravo su njih dvojicu često poredili ne samo po glumačkom daru već i po karakteru, pronalazeći da su obojica bili šarmantni, druželjubivi, duhoviti, cinični, osećajni, preki, setni, nepoverlljivi, jogunasti, isključivi i arogantni. Njihov kolega Dragan Nikolić nekom prilikom je primetio da Zoranu i Aliji, baš kao i Pavlu Vuisiću i Slobodanu Peroviću, gluma nije bila pod "A". Pod "A" im je bio život.
Nažalost, malo ga je bilo u oba slučaja - Alija nije dočekao da napuni ni pedeset jednu godinu. Još je mnogo sličnosti među ovom dvojicom umetnika i jedna, čini se nepremostiva razlika: dok je Zoran otišao u nezaborav i do današnjih dana mu stižu tantijeme (uskoro nova knjiga, film i predstava), Alija je, čini se, uveliko i nepravedno zaboravljen. Nema ni festivala, ni pozorišta, ni nagrade, ni monografije s njegovim imenom.
Doduše, postoji jedna ulica negde na Čukarici. Kao i za mnoge druge velikane ostaće nedoumica koja to "suđaja" odlučuje koliko ćemo koga vrednovati i pamtiti, a još manje kako ćemo mu uzvratiti...
Slobodan Aligrudić bi za koji dan (15. oktobar) napunio 86 godina. Kakve je sve antologijske uloge za ove tri i po decenije mogao da ostvari, samo u filmovima Emira Kusturice! Da ne govorimo o svim sjajnim ostvarenjima Žilnika, Makavejeva, Pavlovića, Markovića i Karaklajića, koje je pre toga već ostavio za sobom. Jer, njega je bilo dovoljno videti samo jednom, pa da vam trajno ostane u sećanju i lik i uloga.
PARTIZANOVAC
NE samo što je među kolegama važio za jednog od strasnih navijača Partizana, nego je malo poznato da je svojevremno i igrao fudbal u mlađim kategorijama ovog kluba. Između ostalog, i zbog toga našao se u redovnoj rubrici "Partizanovog vesnika" ("Klub poznatih partizanovaca") - Alija je 1971. godine u rubrici dobio poseban, počasni prostor.
Rođen je 15. oktobra 1934. godine u Bitolju, u Makedoniji. U Beograd je došao mlad i čvrst u nameri da je gluma njegov pravi izbor. I zaista, ubrzo je primljen na Akademiju, u klasi Josipa Kujundžića. Još kao student zaigrao je u filmu "Šolaja" (1955) i kao da je već time usmerio svoj put više ka velikom platnu nego pozorišnoj sceni.
Ubrzo je usledio i ondašnji bioskopski hit "Subotom uveče", a Alija je bar nakratko pokušao da se "otme" i ode u teatar. Puriša Đorđević će ga ubrzo filmom "San" ponovo postaviti pred kameru. I tako će se, uostalom, dešavati većim delom njegovog života - razapet između dva medija, na kraju će ipak prednost dati celuloidnoj traci. Mada u teatru nije ostavio izraziti broj uloga, njegovo ime je nezaobilazno u plejadi veličanstvenih, onih koji su dunuli u bocu Ateljea 212 i u njoj sačuvali "duh" kuće iz najboljih dana - Alija i Zoki, pa Bata Stojković, Milutin Butković, Petar Kralj, Bora Todorović, Slobodan Perović, Taško Načić...
FILMOVI I SERIJE
KADA bi se, kojim slučajem, izostavli iz naše kinematografije filmovi u kojima je Alija imao glavne ili sjajne epizodne uloge, malo toga bi ostalo za pamćenje iz druge polovine 20. veka: od najizrazitijih ostvarenja crnog talasa na početku karijere do onih poslednjih naslova. "Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT", "Zaseda", "Pukovnikovica", "Kad budem mrtav i beo", "Veliki transport", "Dečko koji obećava", "Variola vera", "Nacionalna klasa", "Miris poljskog cveća", "Specijalno vaspitanje", "Žuta", "Sjećaš li se Doli Bel", "Otac na službenom putu"... Pa serije "Sivi dom", "Kamiondžije, "Velo misto", "Više od igre", "Ceo život za godinu dana" i mnoge druge.
- Uspevao je da na neobičan način deluje obično. Poistovećivao se ležerno, prirodno, uvek iznutra, pretvarajući glumu u istinu. Fascinirao je partnere i publiku ponajviše time što su mu si verovali. Na sceni nije, moglo bi se reći, ništa radio, a uradio bi sve, uradio bi što velika većina ne može.
- Delovao je, nije delao - zapisao je o Aligrudiću u svojoj knjizi "Urbana glumačka moderna Ateljea 212" Dejan Čavić i dodao: - Aligrudić je glumac Olivijeovog soja. Bez spoljnjeg sjaja, jakog unutarnjeg značenja.
Važio je za umetnika koji je s nebičnom lakoćom spajao "lirsko i dramsko, humorno i groteskno, svirepo i dirljivo, retorično i zagrcnuto, folklorno i velegradsko" - bio je glumac intuicije i glumac distance, a opet kao malo ko, upevao da najtananijim putevima dođe do gledaoca.
I ne samo to: sa istom predstavom dan kasnije otišao je na Sterijino pozorje. Bili su to zaista njegovi "poslednji dani": umro je u predvečerje 13. avgusta, u Gracu, na morskome plavom žalu - baš kao u onoj poznatoj melodiji iz filma "Sjećaš li se Doli Bel". Usamljen u smrti kao i u životu, dostojanstveno i dovoljno daleko od našeg nedostojnog sećanja.