AUTENTIČAN I REDAK KAO BELOGLAVI SUP: Đorđo Sladoje posvetio esej Novaku Đokoviću

- U godinama rata, sankcija, bombardovanja i drugih nevolja kojima smo bili izloženi, Novak je pobjeđivao za sve poražene, usrećivao ojađene, tješio neutješne, uspravljao klonule, vraćao nadu beznadežnima – ističe pisac u eseju na sajtu KCNS

- Ovo je vrijeme malih nedovršenih ljudi, duhovno oskudnih i moralno neosjetljivih; vrijeme mediokriteta, uprosječenih i profesionalno ograničenih, bez čula za druge i sluha za opšte zajedničke vrijednosti koje nadilaze svaku pojedinačnu egzistenciju. Autentične ličnosti i istinske veličine rijetke su kao bjeloglavi supovi. Ali srećom još ih ima, a među njima je svakako i Novak Đoković. Iako se o njemu zna gotovo sve, neće biti zgoreg da ponešto ponovimo i pritvrdimo.
Novak Đoković je vrlo rano ispoljio nesvakidašnji teniski dar koji su stručnjaci na vrijeme uočili i sugerisali njegovim roditeljima da ga na svaki način podrže. To, međutim, nije bilo nimalo lako, jer su Đokovići izbjegavši sa Kosova i Metohije na Kopaonik jedva preživljavali strahote devedesetih godina prošlog vijeka, koje su obilježile i Novakovo djetinjstvo. Ipak su, uprkos svemu, smogli snage i našli način da se stave u službu Novakovog talenta. U tome su svesrdnu podršku imali u čuvenim teniskim stručnjacima Nikoli Piliću i        Jeleni Genčić. Njihovu ulogu i presudni značaj u formativnim Novakovim godinama i on je isticao, s poštovanjem i zahvalnošću, kad god mu se za to ukazala prilika. Novak je od samih početaka pokazivao, osim urođenog talenta, i smisao za njegovu realizaciju, što je kod Srba veoma rijetka osobina. Prema svjedočenju njegovih roditelja i trenera, ispoljavao je izuzetnu upornost i spremnost na svakojaka odricanja koja, kao zahtjevan sport, vrhunski tenis podrazumijeva. Otuda nije čudno što je Novak veoma brzo napredovao u svakom pogledu. Otkada je stupio na veliku tenisku scenu, Đoković ne prestaje da uzbuđuje svjetsku, ne samo sportsku javnost. Jedne oduševljava, a druge nervira i često dovodi do očaja i gnjeva.
U godinama rata, sankcija, bombardovanja i drugih nevolja kojima smo bili izloženi, Novak je igrao sa najvećima i pobjeđivao za sve poražene, usrećivao ojađene, tješio neutješne, uspravljao klonule, vraćao nadu beznadežnima… Kao teniser rastao je u duelima sa velikim teniserima Federerom i Nadalom. Oni su, kako stručnjaci kažu, nadmećući se neprestano uveli tenisku igru u višu dimenziju koja će za mnoge ostati nedostižna. Novak je, prema svim statističkim parametrima, najbolji teniser današnjice, sa dobrim izgledima da postane najveći u istoriji bijelog sporta. Ali uspjeh se nigdje i nikom, pa ni Novaku, ne prašta tako lako.
     Veliki dio svjetskog javnog mnjenja ne može podnijeti činjenicu da pripadnik ozloglašenog naroda bude na svjetskim tronu. To se ne uklapa ni u političke interese velikih, ni u računice moćnih finansijera koji u ovaj sport ulažu ogroman novac; ne viđa se ni menadžerima, novinarima pa ni običnim gledaocima. Svi bi oni da u glavnoj ulozi vide nekoga iz redova uglednijeg i civilizovanijeg naroda. Otuda, jednim dijelom, potiče taj očigledni otpor, animozitet pa i otvorena, često orkestrirana mržnja koja uporno prati Novakove uspjehe.
    Kao primjer ovako opskurnog odnosa prema jednom od najvećih sportista svih vremena može poslužiti nedavno održani „Adria tur“ koji je Novak organizovao o svom trošku kako bi pomogao kolegama koji jedva preživljavaju pandemijsku krizu. Nesrećnim slučajem, neki od aktera ovog humanitarnog turnira, među njima i sam Đoković, zarazili su se opakim virusom, pa je takmičenje moralo biti prekinuto, a na Novaka se sručila prava lavina kritika, uvreda, optužbi od strane jalovih kritizera. Tako je još jedna od Novakovih plemenitih akcija izvrgnuta u sumnjiv, skandalozan i egoističan čin – kao da je on prouzrokovao koronu i rasijao je po cijelom svijetu. A Novak je i sada, kao uvijek što radi, ostao dostojanstven, stoički podnoseći napade malih i anonimnih koji velike ne podnose.
Treba reći da ovo nije jedina Novakova humanitarna akcija. Kao ambasador UNESKA, koristeći se svojom planetarnom slavom i uticajem, on svesrdno pomaže siromašnoj djeci širom svijeta, a preko svoje fondacije radi na obnavljanju i podizanju dječjih ustanova u nerazvijenim krajevima Srbije. A kome je još pomogao ovaj jedinstveni i neponovljivi čovjek – to vjerovatno nikad nećemo saznati.
    Na sve uvrede, napade, pa i otvorenu mržnju, Novak odgovara pobjedama, uljudnim postupcima, uz osmijeh i poneki šarmantni geg i srdačnim obraćanjima, gotovo uvijek na jeziku domaćina, svejedno je li to engleski, francuski, njemački, italijanski, španski… I nikad ne čusmo nijednu ružnu riječ, ni o sportskim rivalima, ni organizatorima, sudijama, menadžerima, skupljačima loptica, ni novinarima, ni publici koja mu zviždi, nemoćna pred jednom istinskom ljudskom i sportskom veličinom. A kad je zapadao u krize mnogi su se radovali što ga vide na koljenima. Među zluradima uvijek se, nažalost, nađe nemali broj i domaćih „navijača“.On se, međutim, redovno uspravljao i ponovo pobjeđivao. Uz malo patetike, moglo bi se reći da je Novak u svoje sportsko junaštvo udjenuo i nešto od čojstva, kako je ono shvatano i upražnjavano u njegovoj crnogorskoj postojbini.
     Mogao je Novak da bira zemlju pod čijom će zastavom igrati. Tako bi izbjegao mnoge prepreke, neugodne nesporazume i zaradio neuporedivo veće bogatstvo. Umjesto toga, on je išao linijom jačeg otpora, ostajući nepokolebljivo privržen svojoj otadžbini, koja, treba i to reći, nije, osim moralnom podrškom, učestvovala u njegovoj karijeri. O Novakovom doprinosu u širenju ugleda naše zemlje u svijetu suvišno je i govoriti. Treba se samo prisjetiti dječačke radosti s kojom igra i pobjeđuje u dresu Srbije da bismo se uvjerili u njegovu istinsku ljubav prema Srbiji i srpskom narodu. To, međutim, ne isključuje naglašeno poštovanje koje na svakom koraku pokazuje prema drugim balkanskim narodima, računajući i sunarodnike svoje majke, a što mu pravovjerni srpski čistunci grubo zamjeraju.
   Za sve što čini na teniskom terenu i van njega, Novak Đoković zaslužuje veliko poštovanje i divljenje i svaku vrstu podrške u pobjedama i porazima. U porazima naročito.

BIOGRAFIJA

PESNIK  Đorđo Sladoje (1954) rođen je  u mestu Klinja ( Hercegovina). Gimnaziju je završio u Sečnju, a studije sociologije u Sarajevu. Do 1992. godine živio je u Sarajevu, a od tada do 2007.godine u  Vrbasu gde je bio sekretar Festivala jugoslovenske poezije mladih i osnivač i glavni urednik časopisa "Trag".Od 2007.godine živi u Novom Sadu, i radi kao urednik u Kulturnom centru Novog Sada.
Jedan je od najistrajnijih glasova stražilovske linije u srpskoj poeziji. Dobitnik je brojnih nagrada: lista "Mladost", "Grad pisaca" - Herceg Novi, "Zmajeve", "Branko Ćopić", "Risto Ratković", "Pjesnik - svjedok vremena", BIGZ-ove, "Kočićevog pera", "Kondira Kosovke devojke", "Pečata varoši sremskokarlovačke" i "Krune despota Stefana Lazarevića", "Dučićeva nagrada", "Žička hrisovulja", "Jelena Balšić", "Skender Kulenović", "Šantićeva nagrada", "Petrovdanski vijenac", Nagrada "Duško Trifunović", "Matijević", "Zmaj Ognjeni Vuk", "Marko Miljanov", "Velike Bazjaške povelje", "Pesničko uspenije", Disova nagrada...