OSLUŠKIVAO NARODNI JEZIK I POSTAO "NJEGOŠ U PROZI": Dvesta godina od rođenja Stefana Mitrova LJubiše, pripovedača i velikog borca za svoj rod

Ostavio nam je značajno kulturno nasleđe, sačuvao narodni duh i etičke norme 19. veka, opisujući posebno slikovito običaje i duh naroda, čestite i velike junake, kakvih je među Srpstvom toga doba bilo mnogo.

- Majstor pripovedanja i veliki romantičar, ponosan i častan, borac za svoj narod i pravoslavnu veru, težio je da ostvari ravnopravnost za svoje sunarodnike kako bi se školovali i napredovali na isti način kao i drugi narodi - kaže, za "Novosti", Tatjana Bogojević, autorka izložbe (urednik Selimir Radulović, upravnik BMS) koja će u javnom katalogu BMS i na njenom veb-sajtu (www.bms.rs.) biti dostupna do 23. juna.

Stefan Mitrov Ljubiša potekao je iz hercegovačke porodice junaka i sveštenika. Sasvim je verovatno da je njegovu posvećenost srpskom jeziku pojačalo upravo to što je kada je on stasao za školovanje, u Budvi, kao i u celom Primorju, postojala samo osnovna škola na italijanskom jeziku.

Kasnije je svoje znanje upotpunio samoučki te postao prvi građanski intelektualac među Paštrovićima, kod kojih se, kako je zabeleženo, "do tada samo kaluđeri nisu bavili fizičkim radom". Vrlo rano spoznao je moć politike u ostvarivanju viših ciljeva. Postao je jedan od najistaknutijih članova Narodne stranke, u više navrata bokeljski predstavnik na Dalmatinskom saboru i saborski predstavnik na Carevinskom veću u Beču.

Svoj program izneo je na Bokeškoj skupštini (1848), zalažući se za: ravnopravnost jezika, pravo veroispovesti u svim konfesijama i ekonomski razvoj Boke i Dalmacije. Posebno je naglašavao da Dubrovnik i Boka Kotorska nikada nisu pripadali ni Dalmaciji, a naročito ne Hrvatskoj. Ubrzo mu je oduzet poslanički mandat.

- Ja znam da vi mene ne trpite jer sam Srbin pravoslavne vjere. Izlazeć odavle, ostavljam u saboru mladijeh sila, koji, ako ih je Srpkinja zadojila, znati će braniti prava svoje narodnosti i vjere... Tko je to ovdje bolji Srbin od mene? Moj se grob znade od Kosova - odgovorio je napuštajući Dalmatinski sabor.

Spisateljstvu se posvetio tek u zrelijim godinama. Prvi njegov samostalni rad bila je pripovetka "Šćepan Mali" (1868),inspirisana Njegoševim spevom o Lažnom caru a objavljena u almanahu "Dubrovnik". Objavio je zatim "Prodaju patrijara Brkića" i "Kanjoša Macedonovića", te "Skočiđevojku", "Pop Andrović novi Obilić", "Krađa i prekrađa zvona" i "Gorde".

Njegove priče štampane su 1875. latinicom kao "Pripovijesti crnogorske i primorske", a onda su 1876. štampane ćirilicom u Beogradu. U poslednjim godinama radio je najviše na "Pričanjima Vuka Dojčevića". Zbog prerane smrti napisao ih je samo 37, koje je objavljivao u listu "Srpska zora". Njegova najpoznatija pripovetka "Kanjoš Macedonović" dramatizovana je više puta. Celokupna dela objavljena su 1928-1929, a Sabrana djela, 1985. i 2022. Knjige su mu prevedene na češki, ruski, engleski, poljski, italijanski, nemački, rumunski, bugarski, mađarski, francuski i albanski. Posebna izdanja pripovedaka objavljena su na italijanskom.

U svojim pričama osluškivao je ne samo sadržaj već i zvuk narodnog govora, a to je predstavljalo novinu u srpskoj književnost tog vremena. Bio je dobar poznavalac svoga kraja, pun ljubavi za Boku i njene žitelje.

Jedan od najpotpunijih osvrta na pripovedanje Stefana Mitrova Ljubiše dao je Radomir V. Ivanović, srpski univerzitetski profesor i književni kritičar:

- Nije nikakvo čudo što ga je V. Đorđević proglasio "Njegošem u prozi", što je inventivni S. Vulović jedan period razvoja srpske književnosti nazvao "Ljubišinim periodom", što ga strogi logičar Lj. Nedić naziva "nacionalnim piscem" i "retkim umetnikom", a lucidna I. Sekulić kaže da je delo Ljubišino "čista klasika i ovejano duhovno blago".