NA SCENI I DO PADANJA U NESVEST: Glumice Gordana Jelić Mešter i Cvijeta Jovanović Mučalica zadivljuju talentom i posvećenošću

Za one koji prate pozorišni amaterizam, Gordanin i Cvijetin najnoviji uspeh je još jedan očekivani biser u niski sjajnih ostvarenja ovih velikih glumica iz male bačke varoši, čiji je talenat "overen" mnogobrojnim nagradama na pokrajinskim, republičkim i regionalnim smotrama, a iznad svega na "Festivalu festivala" (najboljih dramskih amatera CG, Hrvatske, Severne Makedonije, Srbije i BiH) u Trebinju, gde je Gordana dosad osvojila dve, a Cvijeta četiri Zlatne maske, nagrade za amatere ravne Sterijinoj za profesionalce.

- Bilo mi je osam godina kad sam ušla u crvenačko pozorište, u kojem je moj tata Dragan režirao i radio muziku, ali nisam zbog toga imala protekciju, nego sam kao i druga deca morala da polažem audiciju. Već u 1. razredu srednje škole prešla sam u veliki ansambl, u kojem sam od tada napravila samo dve kratke pauze - kad sam rodila sinove.

Više sam, čini mi se, provela sati u pozorištu nego kod kuće - priča Cvijeta.

Gordana je prve korake na daskama koje život znače načinila u 1. razredu srednje škole u rodnoj Đakovici, gde je igrala dve-tri godine, a 1989. se sa KiM doselila kod rodbine u Kruščić, u čijem je Dramskog studiju "Luča" glumila od 1995. godine, a 2005. se priključila pozorištu u susednoj Crvenki.

- Na probe sam iz Kruščića, gde i sada živim, u Crvenku išla auto-stopom, sve do pre tri-četiri godine, otkad imam svoj auto. U pozorištu "Stevan Sremac" se zaista ozbiljno radi i drži visok nivo. Režiraju profesionalni reditelji ili profesionalni glumci, pa i mi dobijamo komplimente da smo rame uz rame sa profesionalnim glumcima, od kojih se razlikujemo po tome što nam to nije posao - ističe Gordana.

Obe naglašavaju da nije nimalo lako uskladiti privatne i pozorišne obaveze, pogotovo što je sve teže na poslu uzeti slobodan dan ili se zameniti s kolegama kako bi se odigrala predstava, otputovalo na festival ili gostovanje ili otišlo na probe, koje traju i po šest-sedam sati.

- Odričemo se zbog pozorišta i godišnjih odmora i slavlja. Meni je slava Nikoljdan, a to je vreme kad imamo udarne pripreme za nove predstave. Tako da sam preko dana sa gostima, a uveče jurim na probu - navodi Gordana.

Ni za nju, ni za Cvijetu, ne postoji, međutim, ništa što bi ih odvojilo od pozorišta. Gordana kaže da je na sceni svoja na svome, a Cvijeta da za nju biti u pozorištu znači živeti. To Radoje Čupić, glumac SNP u Novom Sadu, koji je u crvenačkom pozorištu dosad režirao sedam predstava, među njima i "Lažu i paralažu", gde su Gordana i Cvijeta pobrale nagrade na "Gulinim danima", zove ogromnom posvećenošću, što ponekad, kako kaže, nedostaje profesionalnim pozorištima.

A o Cvijetinoj predanosti svedoči i to što je u Trebinju igrala u petom mesecu trudnoće (i zaslužila Zlatnu masku za Femu u "Pokondirenoj tikvi"!), a u pozorištu u Kuli, gde je udata, zamenjivala je glumicu i trčala kući da podoji dete, pa se vraćala na probu.

- Prošle godine sam na gostovanju u Apatinu bila pod tolikom temperaturom da sam u bunilu ležala na nekom dvosedu iza zavese. Probudili su me pred izlazak na scenu, na kojoj nisam pogrešila tekst, niti energetski pala, a čim se predstava završila, ponovo sam se vratila u "komu". U Trebinju sam na bini, od 40 reflektora i sa osam i po kila vatelina na sebi - jer je reditelj zamislio da Simka iz "Ožalošćene porodice", koju sam igrala, bude što teža - doživela toplotni udar i pala u nesvest čim se zavesa spustila - opisuje Cvijeta nimalo prijatne dogodovštine.

Srećna je što se oprobala u mnogim žanrovima i igrala u predstavama i klasika i savremenih autora, a za nijansu više preferira dramu nego komediju. Gordana, naprotiv, više voli komediju i kao najdraže uloge izdvaja Saru u "Pokondirenoj tikvi" i Sarku u "Ožalošćenoj porodici", a najveća želja joj je da odigra Nušićevu Živku ministarku.