POZORIŠNA KRITIKA: Play čehov

Pritom, ne samo imena, nego se i radnja vrti oko Čehovljevog "Višnjika", a pozorišna strast "za novim formama" probija i kao posveta "Galebu" velikog ruskog dramatičara. Kao i obično, Amerikanci vole da se pomalo podsmehnu Čehovu i njegovoj seti "slo­venske duše". Vole i da istaknu da je sam Anton Pavlovič svoje drame zvao komedijama.

Sve se to nalazi u drami o usvojenoj kćeri Sonji (Milica Mihajlović), koja tavori sa bratom Vanjom (Goran Jevtić) na imanju, koje su dragi roditelji ostavili njihovoj sestri Maši (Katarina Marković), holivudskoj vedeti, koja ih i izdržava. Priprema se i pozorišna replika na "Galeba", iz pera neostvarenog, ali razumnog "Ujka Vanje", koga Goran Jev­tić igra uobičajeno lako, sa pravom merom i ozbiljnosti, i samohumora, što ovom poznatom Čehovljevom liku (koji voli da radi, za razliku od Vanje) daje novu dimenziju i proširuje mu žanrovski potencijal.

Maša Katarine Marković je, za ovu glumicu očekivano, neodoljiva slavna filmska zvezda, koja, kao u "Višnjiku", dovodi Žaoku, mladog ljubavnika (Đorđe Ka­dijević) na imanje, koje hoće da proda. U kući je služavka, jedina radina, nabeđena proročica (Isidora Minić), a u radnji učestvuje i mlada devojka (Natalija Stepanović), zaljubljena u pozorište i Ninu Zarečnu iz "Galeba", ushićena poznanstvom sa selebritima. No, predstava "Vanja, Sonja, Maša i ostali", zapravo pripada Milici Mihajlović, koja Sonju, usedelicu, kojoj se život menja kad je slavna sestra odvede na maskenbal, što postaje svojevrsni skandal, jer zaseni onu, koja se ne zasenjuje!... Milica Mihajlović je u tekstu prilično uopšteno karakterisanu Vanju prikazala kao pravu Čehovljevu junaki­nju, ali pročitano iz današnjeg, antimitskog, nepatetičnog, munjevito ubrzanog vremena, koje ne dopušta da se zastane i razmisli, a kamoli da se sedi na obali jezera, da se čeka sva­kodnevna pojava plave čaplje i da se lamentira nad prošlim životom.

Vanja je živčana, nepredvidiva, neurotična, nezadovoljna, puna jeda zbog emocija koje ne uspeva da "plasira", pa ih usmerava na Vanju, brata i geja, što je samo geg, bez stvarne radnje... Mihajlovićeva je od tipičnog lika iz američke mo­derne dramaturgije, uspela da stvori višedimenzionalni, stvarni dramski lik sa odličnom transformacijom, zbog čega čitava Djurangova komedija postaje zaista bliska Čehovljevoj dramaturgiji stalnog očekivanja katastrofe, zbog čega niko nije srećan u sadašnjosti. Sonjin životni obrt nju (čehovljev­ski) ne menja, i to je odigrano interesantno i tačno.

Ksenija Krnajski je Djurangovu komediju tako i režirala, umesto da joj daje nova dramska značenja, što je dobar izbor. Lakoća igranja ovog odličnog teksta (prevod Marija Spasić), rastinjem obojen ambijent, interesantan kostim (Selena Orb) i prepoznatljivost "američkog sna" u referisanju na prepo­znatljivu Čehovljevu dramaturiju je na sceni Ateljea 212 rezultiralo vrlo ljupkom predstavom, o ozbiljnim, ži­votnim problemima, od koje građe se lako može stvoriti i "teška drama".