BRANILAC BAŠTINE: Rajko Petrov Nogo bio je duboko ukorenjen u tradiciju srpskog pesništva

Ivan V. Lalić je ocijenio Nogovu pjesmu "Nek pada snijeg, Gospode" kao najlirskiju molitvu srpskog pjesništva: pjesnik moli Gospoda da bijelim pokrovom snijega utopli očev grob i majku "bez groba i bez biljega". Moli Hrista za spas: "Spasi nas, Spase, i pomiluj Sklade". Jednim krakom svoga udvojenog glasa moli se Bogomajci Široj Od Nebesa, a drugim majci sirotici iz Vilovog dola. Opjeva Hristov drugi dolazak i, poput starozavjetnog Jova, vodi dijalog s Bogom. Malo je naših pjesnika koji tako lirski snažno vode tu starozavjetnu raspravu s Gospodom. Pjesnik aludira na Stefana Visokog kada na Karakaju poziva onoga koji hodi Srpskom da tu stane i čuje glas mrtvih a nesahranjenih. Cijela pjesnička knjiga Ne tikaj u me opjeva srpske srednjovjekovne stećke i spomenike kulture; odlična i potresna knjiga koja brani srpsku baštinu.

Iz narodne književnosti preuzeo je tužbalički, člankoviti stih, pa povremeno oba deseterca - "lirski" i "epski". Ukrstio je tužbalicu i uspavanku. Projektovao je junake i simbole sa glavnog, epskog neba srpske poezije na svoje, lirsko nebo. Preuzeo je Kosovski zavjet i lirskim zracima spojio Lazara iz Vitanije i Kosovskog Lazara. Bolanog Dojčina je uzeo za svoga pjesničkog dvojnika i od njega izgradio pjesničku metaforu: "Stih je što i platno Bolanom Dojčinu"; ono što uteže, održava život i gradi formu. Utegnuti Bolani Dojčin je metafora soneta i prisustva smrti u sonetu: "Smrt je kod kuće u sonetu". Posljednja Nogova knjiga je Sa postelje Bolanog Dojčina - sa samrtne postelje branitelja pobjednika.

Vuk i Njegoš su glavni oslonci i orijentiri u poeziji, jeziku i kulturi. Oni spajaju Noga sa Dučićem i Andrićem. Na Vukovoj stazi je knjiga Nogovih ogleda. Njegoš vodi ka Dučiću, ka svjetlosti, ka metafizičkim prostorima i misli o Bogu i o smrti; ka ideji o "borbi neprestanoj" i onoj strašnoj devizi: "Neka bude što biti ne može".

Bog i smrt su Dučićeve i Nogove opsesivne teme; sa zrelošću sve više. Kod obojice je svjetlost obasjala grob i zagrobni svijet, onostrane prostore. Obojica nastoje da se domognu onostranoga brijega smrti, "s koga oči / Na oba sveta gledaju". Zajedničke su im i otadžbinske teme, pa teme prirode, odnosno zavijačnog hercegovačkog pejzaža. Kod Noga je taj pejzaž svet, preobražen u hram. Dučićeve slike prirode i pejzaža su nenadmašne.

Obojica pjevaju i o poeziji - autopoetičke pjesme.

Tema oronulog, razorenog i bivšeg doma približava Noga Šantiću. Šantićev elegični ton Nogu je vrlo blizak. Dučić i Šantić su Nogov rod rođeni.

Duboko ukorijenjen u tradiciju - pjesnik nije tikva bez korjena - Nogo ju je preobražavao i od staroga gradio novo i moderno.

Smrt je povlašćena Nogova tema; smrt pjeva iz soneta, ali i iz drugih formi. Pjesma je borba sa smrću, pobjeda nad smrću i omaž smrti. Pjesnik se u djetinjstvu surovo sreo s roditeljskom smrću: ostao je siroče bez oba roditelja i postao "domac" u sirotištima u Trebinju i Nevesinju, gdje je gledao i smrt dječaka iz sirotišta. Smrt je u Nogovu poeziju ušla kao najsurovije životno iskustvo i kasnije otvorila metafizičke prostore. Otuda i snažna emotivnost Nogove poezije, njen elegično-baladičan ton; otuda i kasnija dučićevska svjetlost u grobnom i zagrobnom prostoru. Govoreći o ličnom, Nogo pjeva o najopštijem, jer pjeva o arhetipovima: kuća, majka, otac, smrti, siročad.

Nogo je i u poeziji, i u životu uvijek bio uz svoj narod, spreman da skupo plati cijenu svoga stava.

Sahrana u petak na Novom groblju

PESNIK Rajko Petrov Nogo biće sahranjen u petak na Novom groblju u Beogradu, u porodičnoj grobnici. Opelo će se održati u 12 sati, a sahrana je pola sata kasnije. Od velikog pisca oprostiće se nekoliko njegovih poštovalaca i prijatelja, među kojima je profesor Jovan Delić.