OD ŽORŽA DO ŠTRPCA, SVAČIJI I NIČIJI: Monografija "Umoran od dodira" Branke Sančanin skida prašinu nemara sa imena Uglješe Kojadinovića

Tek nešto više Uglješa je poživeo, ipak, za svojih četrdeset šest godina, ostavio je za sobom mnoge antologijske uloge i svedočanstva o Žoržu, Podgorskom, Dektivi, Profešuru, gazda Andriji Zerekoviću, Bariši Šurcu, Horaciju i, naravno, Davidu Štrpcu.

Ova poslednja, zapravo testamentarna uloga u "Jazavcu pred sudom" (u izvođenju njegove putujuće trupe i s Kojadinovićevim rediteljskim potpisom) u poslednjoj etapi života bila je, na neki način, dug zavičaju i rodnoj Krajini. Sada mu je, konačno, zahvaljujući pregalaštvu autorke (inače bibliotekarke Narodne biblioteke "Srbac"), zavičaj uzvratio dostojnom posvetom. Ova impresivna knjiga pojavila se u izdanju kuće "Atlantik bb" i Opštine Srbac, a posle izlaska monografije iz štampe, tamošnji Dom kulture poneo je Uglješino ime. Uostalom, u životu, kao i na sceni, Kojadinović je zatvorio krug: njegova humka nije ni u Banjaluci ni u Zagrebu, gde je proveo veći deo života i karijere, već u rodnom selu Razboj, u blizini Srpca.

- Čovječe, ljudino, stani! Kud si se u ovoj današnjoj ulozi uputio? Nisi dugo hodio, a ponos si unio u duše ovolikog puka koji se sabrao, kao nekad u antičkoj drami, da isprati svog junaka miljenika, čedo ove ravnice, ovog kraja i vječnog razbojišta... Blago ovim vječnim kućama s kojima ćeš prebivati, veliki naš brate Uglješa! Ispratićemo te s pljeskom, jer odlaziš u vječnost - izgovorio je nadahnuto Fabijan Šovagović na sahrani, kojoj je u malom krajiškom selu prisustvovao vrh hrvatskog glumišta.

Kojadinovićeve antologijske uloge u TV dramama, serijama i filmovima ("Kaja, ubit ću te", "Nepokoreni grad", "Doktor Mladen", "Mačak pod šljemom", "Prosjaci i sinovi", "Fiškal" , "Velo misto", "U registraturi") često su bile "personifikacija nepatvorenog zla koje je u detinjstvu mogao i lično iskusiti", često ih tumačeći u ustaškoj uniformi. Igrajući antiheroje i glavne "prateće" uloge, ostao je prepoznatljiv do naših dana.
- Uglješu sam zapamtila kao dete, kada je počelo emitovanje serije "U registraturi", u kojoj je igrao Žorža Jurića. Fascinirana sam svim što je ostvario na filmu i TV, nažalost, mnogo više nego u teatru - ističe Branka Sančanin. - Njegova sahrana, 22. juna 1982. godine, bila je pozorišna predstava na otvorenom, tragedija našeg mesta. Nikad veći i bolji glumac nije rođen na prostoru Krajine. Prerano je prekinuta jedna izuzetna karijera u usponu. Inače, kad god je imao vremena, svakog leta posećivao je zavičaj. I umro je u zavičaju, u bolnici u Bosanskoj Gradiški.

Po završetku gimnazije u Banjaluci, Kojadinović je (posle neuspelog pokušaja u Beogradu) upisao i završio Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu, u klasi Branka Gavele. Igrao je u "Komediji", Zagrebačkom kazalištu mladih, Hrvatskom narodnom kazalištu. Neuobičajeno za to vreme, dao je u HNK otkaz 1977. godine i otišao u slobodne umetnike. U tom statusu je širom BiH i igrao Davida Štrpca:

- Njegova sestričina Vanja Malešević ustupila mi je na korišćenje stari Uglješin kofer, u kome je bila obimna građa, sa velikim brojem dokumenata, fotografija, novinskih isečaka - objašnjava autorka. - Pregledala sam i sistematizovala građu, u Zagrebu posetila mnoge institucije, prikupila podatke i od njegovih kolega. Posle pet godina istraživanja nastala je knjiga, čija je prva promocija bila u Jajcu, potom u Zagrebu, nedavno na Sajmu knjiga u Beogradu, a nadam se da će biti i u HNK.

- Pogotovo oni iz Bosne, kao i Adem Čejvan ili Husein Čokić, koji danas živi u Puli, a igrao je u čuvenom filmu "Marš na Drinu"... Srbin po nacionalnosti, Uglješa je rođen u današnjoj Republici Srpskoj, ostvario karijeru u Zagrebu. Onda je, nekako, nestao i tamo i ovamo... U Hrvatskoj se ne pominje jer ima drugih, prečih, dok ga je Republika Srpska prilično zaboravila. Tokom rata, 1994. postojao je festival u Prijedoru "Kočićeva srpska scena". Novine "Glas Srpske" tada su ustanovile nagradu "Uglješa Kojadinović". Kada je 2007. ukinut festival, ukinuta je i nagrada - kaže Misirača.
Iz svoje, rediteljske vizure, naš sagovornik objašnjava čime je sve Kojadinović zadužio jugoslovensko glumište:

- U teatru nikad nije dobio zadatak prema daru i talentu, već neke "suporting" uloge. Zato je i napustio pozorište. Posebno je zanimljivo kako je uspevao da za te marginalce pronalazi originalna rešenja. Bio je čovek krajiškog tla i podneblja. Nosio je sve mentalitetske odlike, a s druge strane, veoma je osoben. Svoje seljake je bojio ("Oko", "Debeli lad") bogatim koloritom. Sva tragikomedija našeg čoveka i njegovog usuda sadržana je u Kojadinovićevoj amblemskoj ulozi i liku Žorža ("U registraturi"): jednom nogom u zagorskom blatu, drugom u gradskim dvorima "luštrišimuša".

Zvižduci, zabrane, brisanja

U nepunih pola veka Kojadinovićevog života nanizale su se mnoge nezaboravne kreacije, ali i usudi:
- Igrao u antologijskom filmu Vatroslava Mimice "Kaja, ubit ću te", koji je u SAD osvojio velike nagrade, dok je na festivalu u Puli bio izviždan. Čak su kamenom gađali Mimicu... Uglješa je često tumačio negativce, ustaše. "Prosjaci i sinovi" snimljeni su 1972, ali nije dočekao premijeru. Serija je zabranjena zbog pisca Ivana Raosa, koji je imao neke veze sa "hrvatskim proljećem", pa je emitovana tek 1984. godine. Za beogradsku televiziju uradio je samo jednu dramu, u kojoj je imao glavnu ulogu i dobio odlične kritike ("Čovek koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu"), ali, nažalost - snimak nije sačuvan.

BONUS - NAJAKTUELNIJI VIDEO SNIMCI