ČOVEK I PISAC NA SUNČANOJ STRANI: Uoči obeležavanja 130. godišnjice rođenja Ive Andrića

I gdje god je nešto ostavio, to se primilo i ostalo je kulturna institucija prvoga reda. Zato je izuzetno važno ko te institucije vodi, ko u njih dolazi, šta tu radi i govori.
Reći ću, prvo, u nekoliko rečenica - najkraće što mogu - zbog čega je Ivo Andrić izuzetan, jedinstven, unikatan pisac; zbog čega je izazovan i vječno privlačan.

Poći ću od onoga dijela njegovoga opusa koji je najmanje poznat i cijenjen - od njegove poezije, lirike. Njegovom pjesništvu nije poklanjana velika pažnja, za šta je odgovoran i sam Ivo Andrić: nije dopuštao da mu se za života preštampavaju pjesničke knjige Ex Ponto i Nemiri, jer je zazirao od lirskog ja, od subjektivnog i ispovijednog govora.
Moj stari pokojni profesor, i odani prijatelj, Ivo Tartalja, posebno je izdvajao i isticao Andrićev stih:

"Daljino, majko svih želja", nazvavši ga faustovskim. Na taj način je doveo mladog Andrića u blizinu jednog od njegovih pjesničkih uzora - Johana Volfganga Getea. To je stih koji pokazuje žeđ za daljinama, za obuhvatanjem i razumijevanjem svijeta; žeđ tako karakterističnu za cijelu jednu pjesničku generaciju. Andrić je, kao i Gete, imao svoga Ekermana - Ljubu Jandrića, kome je povjeravao svoje misli i ideje, s kojim je vodio duge razgovore i u tim razgovorima često spominjao Getea. Andrić se, kao i Gete, držao stava da je piščevo da piše, a ne da tumači svoja djela: "Tvori, tvorče, ne govori".

Ne može se razumijeti srpska ni jugoslovenska avangarda bez Andrićevih pjesničkih knjiga, pa i prevoda. Andrić je prevodio Volta Vitmena, pjesnika kome se pripisuje izum slobodnog stiha, mada su njegova ritmička inspiracija bili biblijski verseti. Bez lirske diskusije Andrića i Crnjanskog ne mogu se razumijeti ni eterizam, ni sumatrizam, a navedeni stih: "Daljino, majko svih želja" nagovještava čežnju za svim krajevima svijeta, i procvat srpskog putopisa. Andrić je, možda više nego ijedan naš pisac, porušio granice između stiha i proze, što je bila nesumnjivo avangardna tendencija. Kad god sam se bavio Andrićem, pa i njegovom poezijom, izlazio sam iz te avanture obogaćen nekim novim otkrićem.

Mnogi od Andrićevih Znakova pored puta mogu se doživjeti i razumjeti kao najfinija, gusta, misaona lirika, a drugi kao mini eseji. Kao da je njegova melanholična misao uvijek treperila, poput jasike. Zato je misao, odnosno esej, u temelju, ili u srcu, svakog Andrićevog proznog djela. To nam nalaže da Andrićeve eseje čitamo s najvećom pažnjom i sa mišlju na njegovu prozu. Malo će književnih znalaca reći da je Ivo Andrić jedan od naših vodećih esejista, a ja sam siguran da su tri najljepša i najbolja eseja u srpskoj književnosti Andrićevi eseji. Nema eseja ravnih Andrićevima, kakvi su "Razgovor sa Gojom", "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" i "Mostovi". "Razgovor sa Gojom" je žiža Andrićeve poetike, ali istovremeno i vrhunska moderna umjetnička proza u kojoj književni junak - slikar Francisko Goja - traži pisca i vodi s njim razgovor. "Mostovi" su spoj duboke misaonosti i moderne lirike, pa je duboko u pravu Ivo Tartalja kada je ovaj kratki poetski tekst nazvao filozofskom poemom. On to i jeste. O slavnom Andrićevom eseju "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" govoriću nešto kasnije. Ako jedan pisac ima tri najbolja, tri vrhunska eseja u svojoj nacionalnoj književnosti, onda je on vrhunski esejista. Duboko misaon i osjetljiv melanholik, Ivo Andrić je bio predodređen da bude vrhunski esejista. On je to bio; on je to i danas.

Andrić kao pisac pripovjedaka je nesporan, što će reći neuopredivo najveći. Mi imamo dugu i bogatu tradiciju pripovijetke, ali nemamo pripovjedača koji bi mu se mogao primaći. Mi nemamo takvih pripovijedaka kao što su Andrećevi: Put Alije Đerđeleza, Mustafa Madžar, Anikina vremena, Mara Milosnica, Most na Žepi, Žeđ, Čaša, Trup, možemo prosto, redom čitati naslove pripovijedaka, bez straha da ćemo pomenuti jednu lošu, makar se radilo o pripovijetkama koje su štampane među pjesmama, kakva je recimo Pobednik, priča o Davidu i Golijatu. Nije mi poznato da je neko u svjetskoj književnosti stvorio lik Davida kako ga je oblikovao Andrić. Nije mi poznato da je neko ostvario satiričnu priču, ili pjesmu, koja je istovremeno i programska, kakva je Andrićeva "Priča iz Japana" o pjesniku Mori Ipo. Obje ove priče su štampane među pjesmama, čime se ukidaju granice između pripovijesti i pjesme, između proze i poezije i potvrđuje se avangardna priroda Andrićeve poezije.

Može se čuti kako razni mudraci gunđaju kako su Andrićevi romani prevaziđeni, anahronični, tradicionalni. To je ružna i netačna tvrdnja. Najtradicionalniji njegov roman je Gospođica, a to je jedini Andrićev roman u znaku evropske tradicije, pa i on je iskoristio filmsku tehniku. Svi ostali njegovi romani su unikatni modeli, teško poredivi sa bilo čime u svjetskoj književnosti. Svi su izrazito moderni romani.

Da li znate moderni roman, u svjetskim razmjerama, čijeg je glavnog junaka pisac ubio već u četvrtoj glavi i nastavio da piše još punih dvadeset glava? Može se, naravno, sporiti oko toga da li je Mehmed-paša Sokolović glavni junak romana Na Drini ćuprija, ali ja to mišljenje zastupam: on se ostvario i opredmetio u ćupriji, a uz to su Mutevelići, koji brinu o vakufu, neka vrsta njegovoga produžetka, naročito Alihodža, pobornik ideje građenja i stvaranja i u času kada se most ruši, a on umire od srčanog udara izazvanog tim rušenjem. To je roman koji obuhvata četiri stoljeća i mnoštvo raznovrsnih, izrazito individualizovanih junaka, po pravilu - tragičnih sudbina.

Da li znate još neki roman u kojem grad u dolini Lašve liči na poluotvorenu knjigu u kojoj se tragični veziri tragično smjenjuju i u kojoj Dottore Illiryco - Mario Kolonja - briljantnog uma i velike ljudske osjetljivosti, svojom sudbinom pokazuje da čovjek u Bosni ne zna u kojoj će vjeri umrijeti? Riječ je o Travničkoj hronici, velikoj knjizi koja se razumijeva i čita tek u zrelim godinama.

Da li znate sažetiji roman, u svjetskim razmjerama, sa više pripovjedača, koji nema ni uzora ni premca, koji je misaono dubok, a pripovjeda paralelne priče o Džem-sultanu i njegovom istoričaru Ćamilu, Savršenom, piscu i Džemovom dvojniku; roman o dvojnicima i udvajanju; o uživljavanju do oživljavanja prošlosti i junaka; svojevrsnu parabolu o priči i pričanju. To je knjiga koja je ispunila Andrićev ideal sažetosti - Prokleta avlija. Druge takve knjige nema pa nema. To je savršena knjiga.

Da li znate neki nedovršeni roman, portret, koji se iz godine u godinu sve više čita i poštuje, a koji tako zastrašujuće govori o nama, ali i o čovjeku uopšte, o ljudskom uspinjanju, o iznevjeravanju svega što je mogao biti ljudski identitet - naroda, vjere, pola i ljubavi - roman čijeg glavnog junaka portretišući otvara "to što se zove slikar", prezreni umjetnik, pokazujući, bar za trenutak, trijumf umjetnosti nad tiraninom, malog umjetnika nad velikim vezirom i muširom? Omer-paša Latas je nedovršeni Andrićev roman koji se cijeni i poštuje, čita i tumači, i primiče se, tako nedovršen, savršenoj knjizi.

Ivo Andrić je bio nesumnjivo solarna priroda; čovjek i pisac u znaku sunca i svjetlosti; čovjek i pisac koji je nastojao da bude, i bio je, "na sunčanoj strani"; na strani svjetlosti. Upravo pod tim, izvorno Andrićevim naslovom - Na sunčanoj strani - rekonstrusala je Žaneta Đukić Perišić Andrićevo "napušteno gradilište, pa čak i zgarište", čiji je glavni junak Toma Galus. Taj napušteni, razoreni, pa rekonstruisani roman nosi u sebi unizverzalnu priču i borbu svjetlosti i tame, donjeg i gornjeg svijeta, solarnih i htonskih bića - pijetla i pacova. Taj treći život Tome Galusa djeluje uzbudljivo i višeznačno. Kad tako zrači "napušteno gradilište pa čak i zgarište", nesumnjivo je riječ o velikom, izuzetnom piscu.

Da zaključimo, Ivo Andrić je pjesnik neuporedivo iznad statusa koji ima u istoriji srpskog pjesništva; pjesnik koji ima vrhunskih stihova, odličnih pjesama, nezaobilaznih pjesničkih knjiga i izuzetnih, jedinstvenih kratkih, proznih misaono-refleksivnih, lirskih formi koje je zvao Znakovi pored puta.

Već je rečeno da je esej u temeljima cjelokupnog Andrićevog stvaralaštva. Otuda utisak da uvijek čitate mudraca. Ja dodajem svoj sud: Ivo Andrić je napisao tri najljepša, najbolja i najznačajnija eseja u srpskoj književnosti: "Razgovor sa Gojom", "Njegoš kao tragični junak kosovske misli" i "Mostovi". To je trovrh srpskog eseja.
Ivo Andrić je ubjedljivo najbolji, najveći teško dostižan pisac pripovijedaka ne samo u srpskoj književnosti.

Andrić je podigao srpski roman do nivoa svjetske književnosti i tako svojim životom i svojim djelima potvrdio Geteovu ideju svjetske književnosti, potvrdivši književnu misao svoga uzora.

Dakle, Ivo Andrić je jedan od malobrojnih srpskih pisaca koji je postao pisac svjetske književnosti.

BONUS VIDEO: SRPSKA AKADEMIJA NAUKA I UMETNOSTI: Kuća znanja i čuvar srpske kulture i identiteta