NASRNULI I NA VUKA, CRKVU I SRPSKI JEZIK: Hrvatski akademici osudili "Deklaraciju o granicama srpskoga jezika"

 Akademici iz HAZU napisali su i odgovor i konstatovali da su iznenađeni "više nego skromnom razinom teksta iz Deklaracije", u kojem se "svesno zanemaruju i iskrivljuju činjenice, kao i spoznaje lingvističke teorije".

- Politička manipulacija ne može da se prikrije takvom nazovi-naukom i nadamo se da će se i u Srbiji naći ozbiljni lingvistički glasovi koji će od takve Deklaracije odustati. U Hrvatskoj smo se na takva ideološka nasilja u jezičkoj politici navikli još u jugoslovenskim vremenima - poručuju hrvatski akademici i dodaju. - Ne želeći da ulazimo u političke implikacije toga dokumenta, koji je očigledno sastavljen u okviru imperijalističke velikosrpske ideologije, želimo samo da se osvrnemo na očigledne neistine što njeni autori polaze od teze Vuka Stefanovića Karadžića o štokavskom narečju kao u osnovi isključivo srpskom. Ta je teza iznesena pre više od 150 godina u Karadžićevom pamfletu "Srbi svi i svuda", a činjenično je neutemeljena i u nauci davno odbačena.

Hrvatski stručnjaci za jezik ocenjuju da autori Deklaracije imaju teškoća sa razumevanjem lingvističkih pojmova, a da su im tvrdnje nesuvisle. Tako demantuju i to da su Srbi doseljeni u Žumberak uopšte bili Srbi, jer za to "ne postoji istorijska potvrda".

- Nije jasno po čemu je to štokavski jezični tip "upravo srpski", jer danas većina Hrvata, kao i gotovo svi Bošnjaci i Crnogorci govore štokavskim govorima, a ne postoje relevantne statistike da su ikada štokavskim govorima govorili samo ili većinom Srbi - objašnjavaju akademici, uz napomenu da su ikavski štokovski govori od srednjeg veka raspostranjeni u većini slučajeva tamo gde su živeli Hrvati i Bošnjaci.

U više se navrata u reakciji hrvatskih akademika ponavlja tvrdnja da je u Deklaraciji o granicama srpskog jezika nešto nesuvislo napisano:

- Jasno je da je za autore srpsko ne samo sve što je povezano sa srpskom pravoslavnom crkvom i državom, nego i sve što je štokavsko ili ima veze sa govorima kojima su se služili Srbi. O apsurdnosti takve teze teško je i raspravljati. To je ista imperijalistička logika po kojoj se danas ruskim smatra sve što postoji na području ruskog ili sovjetskog carstva i na kojem se ikada protezala duhovna jurisdikcija Ruske pravoslavne crkve. Posledice takvog razmišljanja vidimo ovih dana u krvavoj ruskoj agresiji na Ukrajinu.

Hrvatski akademici tvrde da je tačna tvrdnja da je početak standarizacije srpskog književnog jezika vezan za rad Vuka Karadžića, ali da to nije tačno za hrvatski jezik "čija je standardizacija na štokavskoj osnovi počela znatno pre, barem pola veka pre početka Karadžićevog delovanja". Hrvatski akademici ispravljaju i mnoge pojmove koji se koriste u Deklaraciji, ocenivši ih netačnim i nepreciznim: "Nazivanje hrvatskog i ostalih srednjojužnoslavenskih jezika 'varijantama' srpskog jezika nije u skladu sa sadašnjim zakonima Republike Srbije i BiH, koji Hrvatski jezik priznaju kao poseban standardni jezik različit od ostalih standardnih jezika novoštokavske osnovice".

Tako u reakciji Odbora za normu Hrvatskog standardnog jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koju potpisuje akademik Ranko Matasović, stoji i zaključak da bi hrvatski akademici voleli da se više ne živi u prošlosti koja se pokazala neodrživom:

- Voleli bi da se možemo okrenuti mirnijoj budućnosti koja u nauci podrazumeva poštovanje istine, a u životu toleranciju i ako je moguće zajedničku saradnju i uzajamno poštovanje.

Hrvatski akademici tvrde da ih ne iznenađuje što je Deklaracija sastavljena sa ciljevima koje je proizvela politika zasnovana na "Načertanijima" Ilije Garašanina. "Nema dvojbe da su ciljevi isti", kažu članovi HAZU.

Jedan od vodećih srpskih lingvista, prof. dr Mihailo Šćepanović, za "Novosti", kaže da je u pitanju "zavada hrvatskih akademika sa naučnim činjenicama i spoznajom lingvističke teorije".

- Galama zagrebačkih "znanstvenika" povodom Deklaracije o granicama srpskog jezika je više politički pamflet nego bilo kakvo ozbiljno sučeljavanje naučnog mišljenja. Ne postoji nijedna činjenica u Deklaraciji koja je neutemeljena, a što se tiče "spoznaje lingvističke teorije" iza Deklaracije stoji sam vrh srpske lingvistike - kaže Šćepanović. - Kada se pogledaju kvalifikativi zagrebačkih "znanstvenika", koji se jedino oslanjaju na političke implikacije ovoga dokumenta, smatrajući da je on sastavljan, kako kažu, "u okviru velikosrpske imperijalističke ideologije" - to je izvan naučne komunikacije.

Srpski lingvisti su, po njegovim rečima, Deklaraciju utemeljili na istorijskojezičkoj, dijalekatskoj, migracionoj i demografskoj podlozi, uvažavajući postulate opštelingvističke teorije.

- Postoje tovari istorijskih dokumenata da su svi Srbi štokavci, kao isto toliko i argumenata da se u početku hrvatsko ime pominje jedino na čakavskim prostorima. Uostalom, treba hrvatske "znanstvenike" podsetiti koliko je na početku HH veka bilo Hrvata u Dubrovniku i Crnogoraca na Cetinju. Kako su Srbi gubili štokavski prostor silom, unijaćenjem i katoličenjem, a zatim i pod politikom Austrije, Nemačke i komunista "prevođeni" u Hrvate, to je znano istoričarima - ističe Šćepanović i dodaje. - Hrvatske "znanstvenike" treba dalje podsetiti na njihovo zaobilaženje naučne istine da je "standardizacija hrvatskog jezika na štokavskoj osnovi počela pola veka pre Vuka Karadžića". Oni verovatno ciljaju na "Ilirsku gramatiku" Bartola Kašića iz 1604. godine.

Pre toga je, prema Arhivu Kongregacije za propagandu vere u Rimu sačuvan memorandum o prevodu Novoga zaveta na slovenski jezik u kome se, pored ostalog, kaže da Srbi imaju dijalekat od svih južnih Slovena najbolji i za prevod Novog zaveta je određen Bartol Kašić. Dalje, hrvatski "znanstvenici" dobro znaju da je Vatroslav Jagić još 1884. godine za Kašićevu gramatiku rekao: "To je gramatika narodnog srpskog jezika srednjeg između štokavizma i čakavizma". Međutim, ove naučne činjenice ne odgovaraju zagrebačkim "znanstvenicima".

Da je štokavski dijalekat srpski, podseća naš sagovornik, to govore i dijalektološke monografije sa prostora današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao na primer "Govor Banije i Korduna" Dragoljuba Petrovića, "Zapadnobosanski ijekavski govori" Milorada Dešića, "Govor Livanjskog polja" Nikole Ramića, kao i monografija "Govor ličkih jekavaca" Milana Dragičevića.

- Srbi su, skoro ceo vek, uzaludno branili srpskohrvatsko jezičko zajedništvo i po rečima Pavla Ivića, koliko se god Srbi trudili da sačuvaju jezičko zajedništvo, toliko su se s druge strane Hrvati borili da ga razgrade i to su politički uspeli, ali to im lingvistička nauka ne može potpisati. Oni su se oslobodili Srba devedesetih, ali se ne mogu osloboditi štokavske osnovice srpskog jezika koji su oni preimenovali u hrvatski. To je elementarna naučna logika koje se drže veliki narodi, kao Amerikanci, Brazilci, Australijanci i drugi. Svako pripisivanje bilo kakve imperijalističke nakane srpskim lingvistima, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskoj državi izlazi iz okvira zdravoga razuma - zaključuje Šćepanović.