SUDBINU JE VEZAO ZA BEOGRAD I SRBIJU: Žaneta Đukić Perišić o novoj knjizi koju je posvetila našem velikom piscu i nobelovcu Ivi Andriću

Ovo u razgovoru, za "Novosti", ističe Žaneta Đukić Perišić koja je o srpskom nobelovcu napisala još četiri zapažene knjige, "Kavaljer svetog duha", "Jevrejski portreti u delu Ive Andrića", "Pisac i priča" i "Na početku svih staza". "Nebo nad Beogradom" izašlo je pre nekoliko dana u izdanju "Vukotić medije".

Zanimljivo je da je Andrić prvi put došao u Beograd još kao đak sarajevske gimnazije, gotovo ilegalno...

- "Dolazili smo lađom, noću, sa zemunske obale. Beograd pre Prvog svetskog rata učinio mi se te noći kao velika, osvetljena, blještava varoš iako smo jedva nazirali lampe na pristaništu", pisao je. Posle Velikog rata, pisac je istim putem, sa istim uzbuđenjem i jednakim entuzijazmom, stigao u Beograd. Kao mladi buntovnik koji sanja o oslobođenju svoga "troplemenog" naroda od Austrougarske monarhije, Ivo Andrić je u Srbiji video Pijemont, a u Beogradu živo čvorište borbe za narodno jedinstvo: verovao je da je beogradska povest, između ostalog, i istorija borbe za slobodu.

"Ja moram u Beograd, pa kako je da je", glasno je vapio Andrić, želeći da se što pre domogne željenog mesta. Njegova ljubav prema Beogradu bila je, izgleda, ljubav na prvi pogled. I ljubav za ceo život. Prvih dana oktobra 1919. godine Andrić se obreo u gradu sa poslom u Ministarstvu vera: taj grad će postati sigurno uporište njegovih zrelih godina, mesto gde će do kraja realizovati svoju umetničku ličnost, izgraditi čvrste socijalne veze i formulisati i utvrditi svoju paralelnu, diplomatsku karijeru.

Kako je pisac prihvaćen u Beogradu?

- Beograd je Andrića, bosanskog beskolenovića, prihvatio štedro i široko raširenih ruku. Stigavši u grad sa oreolom dobrog pesnika i mladobosanskog stradalnika, koji je, boreći se za nacionalnu stvar, prošao golgotu austrougarskih zatvora, Andrić je dočekan kao ličnost sa ozbiljnim zaslugama za narod. Iako nije bilo lako steći prestižne pozicije u Ministarstvu inostranih dela u kojem "i lampa lampu mrzi", kako je duhovito mladi pisac rekao svome predratnom prijatelju, slikaru Stojanu Aralici, od trenutka kada je stupio u diplomatiju, Andrić se sigurnim, ponekad i krupnim korakom, sa snažnim vetrom u leđa, uspinjao i napredovao na lestvici mudroga zanata.

Već prvih pet godina beogradskog života Andrić je stekao veliki ugled...

- Postao je član ili saradnik najviših državnih institucija kulture i nauke i glasila od ugleda i uticaja: od 1920. objavljuje priče u "Srpskom književnom glasniku", štampa knjigu pripovedaka u Srpskoj knjižvnoj zadruzi 1924, i postaje 1926. godine dopisni član Srpske kraljevske akademije. Takvom podrškom, pozitivnim kritikama i poverenjem malo se ko mogao podičiti. Put kojim je krenuo bivši siromašni bosanski dečak, bez zaustavljanja i većih prepreka, otvarao je horizonte jednoj blistavoj karijeri koja će srpskoj kulturi doneti velika priznanja.

Velika prekretnica u Andrićevom životu posle diplomatske službe, nastala je kada se vratio u Beograd 1941...

- Posle aprilskog bombardovanja Beograda, kada je sa velikom grupom jugoslovenskih diplomatskih predstavnika i njihovih porodica, proveo dva meseca na Bodenskom jezeru, odbivši predlog nemačkih vlasti da sam pređe u neutralnu Švajcarsku, Andrić odlučuje da se vrati u Srbiju, u Beograd. On, dakle, ne bira da, možda, ode u Nezavisnu Državu Hrvatsku formiranu već 10. aprila 1941, niti da se pridruži kralju i Vladi koji su, napustivši zemlju, 15. aprila otišli u London. On tada svoju sudbinu konačno vezuje za prestonicu, i za Srbe, verujući da donosi pravu odluku.

Kako su izgledali njegovi prvi dani u prestonici?

- Od povratka Andrić živi u porodici Milenković, u Prizrenskoj ulici, da bi svoj prvi stan dobio tek 1958. godine. Do tada je ugledni diplomata, ambasador i pisac od formata, živeo kao podstanar u desetak različitih iznajmljenih beogradskih soba. Međutim, od idiličnog i prijateljskog, život kod Milenkovića pretvorio se u polje latentnih verbalnih sukoba jer su mu stanodavci zamerali promenu ideološkog kursa i otvoreno pristajanje uz komuniste.

Od tada, pa sve do danas postavlja se pitanje kako je i zašto pisac tako aktivno prešao na stranu partizanskih pobednika.

- Sam Andrić razume da je došlo novo doba u kojem valja trajati. Njemu kao da zapravo i nije bilo teško da prihvati ideju nove Jugoslavije. Ma kako isključiva, gruba, osvetnička, surova i uskogruda, nova vlast je, u izvesnom smislu i u specifičnom okviru, artikulisala neke od ideala za koje se mladi Andrić borio: ujedinjenje Južnih Slovena pod jednom kapom, nezavisna i slobodna zemlja, uprkos tome što je sazdana na bratskoj krvi, mogla mu se učiniti kao kakvo-takvo ostvarenje sna mladobosanskih "fantasta i luda", kojima je i sam nekad pripadao. Ideja integralnog jugoslovenstva bila je Andrićeva nacionalna i ideološka platforma koja se tu, pred njegovim očima, posle ratne golgote, polako ostvarivala, a socijalistička (i socijalna) revolucija kao specifičan način rešavanja teškog nasleđa prošlosti, bili su principi bliski bivšem revolucionaru. Krah fašizma čijem je rađanju bio svedok, kao što je bio svestan i kobnih posledica njegovog delovanja, o čemu je ostavio i pisano svedočanstvo, Andrić je morao dočekati sa olakšanjem i osećanjem satisfakcije.

Tokom istraživanja za ovu knjigu pronašli ste niz javnosti nepoznatih dokumenata....

- Kao što sam davno, na stranicama "Novosti", objavila dva nepoznata Andrićeva dokumenta - ličnu kartu i vojnu knjižicu iz 1952. godine u kojima se on deklariše kao Srbin, tako sam i sada pronašla Prijavu ratne štete od 19. septembra 1945. godine gde je Andrić upisao da je Srbin. Interesantan je Andrićev spisak stvari propalih u Berlinu i Beogradu za vreme rata. Andrić je, očevidno, kupio u Berlinu lep nameštaj od mahagonija, posedovao je veći broj umetničkih slika jugoslovenskih i evropskih autora, kao i automobil marke "mercedes benc kabriolet A", sa dvoja vrata, u vrednosti od 85.000 nemačkih maraka, što se smatralo dobrim automobilom srednje klase.

Za Andrića je Beograd bio stalna inspiracija i mesto sudbonosnog susreta sa ženom svog života...

- Roman "Gospođica", mnoge priče, naročito čitava serija pripovedaka koje govore o Drugom svetskom ratu u gradu, kao u kakvoj beogradskoj hronici, u najvećoj su mogućoj meri utemeljene u stvarnost, u realnost ratovima osujećenog grada, na čijoj se istorijskoj pozornici odigravaju sudbine malih ljudi. Milica Babić, pozorišna slikarka i kostimografkinja školovana u Beču i Parizu, ne samo da je kao umetnica obeležila pozorišni život prestonice, dajući predstavama Narodnog pozorišta živost i lepotu kostima, već je zauzela jedno od najvažnijih mesta u životu i srcu Ive Andrića. To mesto niko nikada nije mogao da ugrozi. Za Andrića se Milica udala posle mnogo godina obostrane čežnje i strpljenja, posle smrti svoga muža Nenada Jovanovića. Tada je Andrić imao ne samo dobru, nežnu, pametnu i lepu ženu, nego i odanog i vernog druga sličnog mentaliteta, sa kojim je mogao da podeli život. Milica nije bila žena kojoj "jezik kuću gradi", umeo je da Andrić citira narodnu izreku, znajući da je pored njega bila žena pametna i u svemu dobra, koja je znala da u životu odredi meru, i koja je ćutke, bez suvišnih reči umela da ga podrži, razume i liši svakodnevnih briga. Bila je to žena krotke bosanske posvećenosti mužu koga je, svojim raskošnim šarmom, lakorekošću, vedrinom i srdačnošću, branila od ljudi, od nasrtljivaca i nametljivaca, čuvajući njegov integritet, privatni prostor i brinući za njegov mir.