ŠTIT OD TIHOG POROBLJAVANJA: Plavo kolo Srpske književne zadruge u izazovima novog vremena

Kolo je osnovna delatnost Zadruge, esencija njenog nastanka i opstanka. U preambuli Pravila iz 1892. stoji da će SKZ vršiti "svoj zadatak izdajući svake godine po jedno Kolo knjiga prema svojim sredstvima". U početnoj zamisli Zadruga je Plavo kolo i sve što je kasnije dodavano jeste grananje te zamisli i njeno prilagođavanje novim okolnostima i potrebama.

Pred Zadrugom i Kolom danas stoje mnogi izazovi: programski, organizacioni, poslovni, identitetski, kulturološki ... I naravno - finansijski. Svaki od njih zahtevao bi posebnu analizu, za šta ovde, naravno, nema vremena. Zato ćemo se za ovu priliku zadovoljiti jednom opštom slikom kulturnog ambijenta u kojem treba sačuvati biblioteku kakva je Kolo.

U središtu definicije Zadruge i Kola, kao što smo videli, od početka se nalazi kategorija prosečnog čitaoca. Kako danas predstaviti prosečnog čitaoca? Prva asocijacija je konzument Parova, Velikog Brata i Zadrugine blasfemične imenjakinje sa Pink televizije. Kako pratiti potrebe današnjeg prosečnog čitaoca napadnutog agresivnim atacima jeftine pornografije i vulgarnog hedonizma? Kako u takvom ambijentu može opstati Kolo, na način na koji je opstajalo kroz celu svoju istoriju? Odnosno: kako se još jednom promeniti, a ostati isti, kako još jednom biti u saglasju sa svojim vremenom a pripadati svim vremenima? To je pitanje svih pitanja.

Ni sada, verovatno, nema drugog načina osim onog koji je primenjivan toliko puta u prošlosti: pomno osluškivati savremenost i biti otvoren prema mlađim, darovitim piscima. Iz Zadruginog Kola i danas treba da se oglase pisci koji imaju šta da kažu, po cenu da se ponekad i promaši. Tu dolazimo do težeg pitanja: kako privući u Kolo takve autore? Svojim ugledom i tradicijom Kolo i danas, nesumnjivo, privlači značajne srpske pisce, dostojne da se nađu u njemu. Ali, sve je očiglednije da slava i ugled nisu dovoljni za neke od njih. Uz kapital svog ugleda i značaja, Kolo će potencijalnim autorima morati da pridoda i honorare koje dobijaju na drugim mestima. U sadašnjem kapacitetu, Zadruga to ne može da ponudi. To će biti moguće kad uz Kolo, sistemski i neupitno, stane država. Neke naznake koje su se javile poslednjih godina daju nam pravo da se nadamo i stvaraju nam obavezu da se za to borimo.

U ambijentu opšte pometnje vrednosti našeg doba biće posebno teško ostvariti zadatak čuvanja nacionalne tradicije. Na prvoj skupštini Zadruge S. Novaković o tome kaže: "Svako je vreme u nečemu tesno; samo su sva vremena pun i čist vazduh u kom se pouzdano diše i u kom se moćno mogu da rašire krila za polet narodni." "Narod", veli on, "ne može biti loza sa slabim korenom..." (Ćorović, 9). Današnji civilizacijski trenutak, najblaže rečeno, nije naklonjen ovakvom razumevanju naroda, prosvete i kulture. Danas je poželjno da narod bude "loza sa slabim korenom", a sve što dolazi iz duboke prošlosti sumnjivo je samo po sebi. Obračun sa prošlošću usađuje se u našu svest kao uslov pripadanja zajednici slobodnih naroda. Kako čuvati tradicionalne vrednosti u vreme kad su muž i žena postali "emotivni partneri", otac i majka - "prvi i drugi roditelj", otadžbina - region, a slobodarsko nasleđe - mitomanska zaslepljenost...

Baš zato, i uprkos svemu, srpskoj kulturi potrebna je "knjižnica za sve delove naroda", koja ukida granice, vremenske i geografske. Da nas čuva od samozaborava i samoprezira, od autošovinizma i tihog porobljavanja.

Odavde se jasno vidi još jedan veliki izazov pred kojim stoji Kolo: da ostane svesrpska, opštenacionalna tekovina. Nastalo sa pogledom na narodnu celinu, Kolo i u budućnosti mora imati živu vezu sa delovima našeg naroda u Republici Srpskoj i Crnoj Gori, i to u dva aspekta. Prvo, mora biti otvoreno za srpske pisce sa ovih prostora. Drugo, knjige iz Zadruginog Kola, kao uostalom sve knjige štampane u Srbiji, moraju biti u knjižarama Republike Srpske i Crne Gore. Tamo ih, nažalost, odavno nema, ili se nalaze u zanemarljivom broju, zahvaljujući dovijanju i naporu pojedinaca. A to ne bi smelo da zavisi od pojedinaca - od njihove dovitljivosti, ali ni od njihovog rodoljublja. To moraju da reše država i njena kulturna politika. Toga, nažalost, nema ni u naznakama.

Ovo su, u najkraćem, momenti koje moramo imati u vidu ako želimo da Plavo Kolo i njegovu veliku ideju sačuvamo za naše potomke. Kao što su je naši prethodnici čuvali za nas…