FANTOM U BIBLIOTECI: Pred čitaocima nastavak kapitalne studije "Bitka za prošlost"

Umesto da bošnjački nacionalisti tvrde da je Andrić mrzeo islam i Bošnjake, Kazaz kaže da to u stvari zastupaju "velikosrpske" interpretacije dela Ive Andrića i da ovaj bošnjački diskurs to samo ponavlja: bošnjačka nacionalistička čitanja Ive Andrića, koja tvrde da je Andrić mrzeo Bošnjake, samo "ovjeravaju velikosrpske interpretacije zasnovane na tobožnjoj historijskoj krivici Bošnjaka" (Kazaz, 2012: 323). Kazaz takođe poziva poststrukturalističku interpretaciju da "dekonstruira postojeći interpretacijski kontekst (naime, onaj ideološki, tj. dominantno velikosrpski, koji i jest nametnuo stav o Andrićevoj literaturi kao islamomrziteljskom i protivbošnjačkom tekstu)" (isto: 325). U knjizi "Subverzivne poetike", u kojoj je elaborirao ovu tezu, Kazaz nije ponudio nijedan primer te navodne velikosrpske kritike Ive Andrića, ali se četiri godine kasnije vratio ovoj temi u eseju "Kritika mržnje i utopija ljubavi" (2016), gde je i izoštrio fokus i naveo dva primera. Bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću optužuje Andrića za podsticanje šovinizma prema Bošnjacima, a u ovom eseju Kazaz preusmerava tu optužbu sa Andrića na srpsku književnu kritiku. On tvrdi da Bošnjake, kao "demone koje treba uništiti" (Kazaz, 2016) u svom "osmanofobnom diskursu" predstavlja "velikosrpska književna kritika", a ne Andrić, kako bošnjački nacionalistički kritičari veruju. Kao što se može videti, ono što bošnjačka nacionalistička kritika kaže o Andriću - da je podsticao na genocid nad Bošnjacima, ili ga barem legitimisao - Kazaz pripisuje tim "velikosrpskim kritičarima": oni pozivaju na genocid nad Bošnjacima. Nacionalne ideologije Bošnjaka i Srba, tvrdi Kazaz, upotrebljavaju delo Ive Andrića na isti način, i pretvaraju ga u bojno polje. One shvataju književnost na isti način, mere je istim merilima i koriste je u političke svrhe na jednak način. Kazaz tvrdi da te "velikosrpske interpretacije" prethode, a da bošnjački nacionalisti samo ponavljaju, potvrđuju i overavaju to što se tamo može naći:

"'Na Drini ćuprija' svođena je u takvim interpretacijama na plakat koji odražava historiju međunacionalne mržnje, prije svega srpske i bošnjačke u BiH, dok je 'Pismo iz 1920.' zbog stava njegovog junaka da je Bosna zemlja mržnje postajalo političkom parolom.

Po tom je ta vrsta čitanja nametana obrazovnom procesu, pa je u osnovnoškolskim i srednjoškolskim lektirama Andrićeva literatura tumačena kao ideološka platforma na kojoj se uobličuje slika nacionalnog i religijskog Drugog kao demonskog svepovjesnog neprijatelja." (Kazaz, 2016)

U ovom eseju Kazaz je naveo dva primera te navodne velikosrpske kritike dela Ive Andrića: Predrag Palavestra u svojoj "Knjizi o Andriću" i Branimir Živojinović u jednom članku objavljenom u "Sveskama", periodičnoj publikaciji Zadužbine Ive Andrića u Beogradu, navodno su ponudili opravdavanje rata u Bosni i Hercegovini i manipulisali naslovom priče "Pismo iz 1920" (Kazaz, 2016). Kazaz nije objasnio prirodu njihovih tvrđenja, niti je ukazao na određene stranice u njihovim publikacijama, ali ako čitalac hoće da proveri te optužbe, videće da Palavestra ne pominje vreme pisanja ove priče niti raspravlja o njenom naslovu, a Živojinovićeva kratka urednička beleška ovu priču i ne pominje, a kamoli da manipuliše njenim naslovom - da i ne govorimo o tome da nijedan od ova dva autora ne nudi nikakvo opravdanje za rat...

Kazaz je ostao dosledan u odbijanju da navede bilo kakve dokaze za svoje tvrđenje, ali je prošle godine Nenad Veličković prihvatio moj poziv i u poglavlju u jednom zborniku analizirao taj navodno srpski nacionalistički diskurs o Ivi Andriću - i predočio njegove brojne primere (Veličković, 2020a). Nije jasno zbog čega je Veličković odlučio da izmesti ovu debatu iz jezika na kojem je napisana i bošnjačka nacionalistička kritika, i "Bitka za prošlost", i moja polemička razmena sa Enverom Kazazom, i da je prenese u engleski jezik, no ja mogu samo da budem zahvalan za ovu mogućnost da objasnim vlastite poglede, i da analiziram Veličkovićeve argumente...

Nenad Veličković, profesor srpske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, treba da odgovori na sledeće pitanje: ako devet autora o kojima raspravlja predstavljaju srpski diskurs (the Serbian discourse) o Andriću, šta ćemo sa autorima sa ovog (mog) spiska? Nema jednog srpskog diskursa o Andriću - ima mnogo srpskih diskursa o njemu, jedan od njih bi lako mogao biti nacionalistički, pa kao takav predstavljati ekvivalent bošnjačkom nacionalističkom diskursu o Andriću koji sam analizirao u "Bici za prošlost".

(Iz knjige "Fantom u Biblioteci, Postoji li srpski nacionalistički diskurs o Ivi Andriću?" dr Zorana Milutinovića, profesora južnoslovenske književnosti i moderne književne teorije na Univerzitetskom koledžu London, u dvojezičnom srpsko-engleskom izdanju "Geopoetike izdavaštva").