POGLED ISKOSA - Šejka: apokaliptičar i integrator

Nisu to Damnjan, Marina Abramović, pa čak ni Petar Lubarda. Njima nedostaje harizma i tajna Lonje, kako su ga zvali prijatelji, Leona van Kisa, kako je sebi dao jedno od četiri umetničkih imena. Nailazio je u našoj sredini na mnoge prepreke. Borislav Pekić, Momo Kapor, Miodrag Miša Jelić i Slobodan Bob Đurđević smatrali su ga Jevrejinom, a njegovo prezime zapravo na ruskom znači "mali vrat" ili "vratić". Pavle Vasić, decenijama ugledni kritičar "Politike" idiotski je pisao da je na njegovim slikama najbolje naslikan šah pod sa holandskih slika enterijera. Damnjan ga smatra "ispostavom renesanse", a napao ga je devedesetih godina i ideolog avangarde Branimir Stojanović. Bio je u zatvoru mesec dana i prebijan kao preteča demokratije a pod njegovu zvezdu su pokušali da stanu, pišući o njemu i takvi skrnavitelji tradicije kakvi su Mileta Prodanović i Ljiljana Ćinkul. Ona nije znala ni da postoji monografija o Šejki a i tu smo se ogrešili, prva je objavljena u Nemačkoj.

Za razliku od naše sredine, njegovo delo bilo je odmah prepoznato u inostranstvu, čuvena nadrealistkinja Meret Openhajm pozdravila je u Švajcarskoj Šejkinu pojavu kao i najveći italijanski likovni kritičari Đorđo di Đenova i Enriko Krispolti. I Šejkine supruge su značajne ličnosti, Marija Čudina je najveća hrvatska književnica u drugoj polovini XX veka a Ana Čolak-Antić, istoričarka umetnosti, vodila je Galeriju Grafički kolektiv u kojoj su se nalazili i imali samostalne i grupne izložbe članovi grupe Mediala. Nju je sa još troje umetnika osnovao Šejka i postao njen neformalni vođa. Uticao je veoma i na mlađe umetnike, od Radovana Hiršla, Stevana Novakovića do Zorana Velimanovića i Jugoslava Ocokoljića. Sada se o njemu pišu naučni radovi, a postoji tuce umetnika koji idu njegovim tragom, riju po beogradskim otpadima, pronalaze odbačene predmete i proglašavaju ih umetničkim.

Leonid Šejka je apostol Đubrišta, jedne od njegovih velikih metafora kao što su Grad-Đubrište-Zamak, tj. Pakao-Čistilište-Raj. Izvodio je prve performanse na svetu na Đubrištu, predvideo je u sirotinjskom Beogradu pedesetih bez samousluga i masovne potrošnje planetarno pa i kosmičko đubrište. Izbavio se iz njega svojim genijalnim duhom, bio je autentični hrišćanski mistik, otkrio je zonu duhovnog spasa - Zamak duše, koga je bila svesna jedino Sv. Tereza Avilska. Sa ivice groba, nekoliko sati pred konačni odlazak, kao samuraji i zen učitelji ostavio je svoj "Poslednji zapis" u kome kaže da kada bi se vratio životnoj snazi slikao bi na način starih majstora, da oni koji idu tim putem nastave ne bojeći se rizika, jer "Slikarstvo je oblik molitve".