SVET NA IVICI DUHOVNOG AMBISA: Povodom priznanja Emiru Kusturici, koje dodeljuje srpsko prosvetno i kulturno društvo "Prosvjeta"

Na putu tog njenog dugog trajanja bilo je padova i ustajanja, proganjanja, zabranjivanja, osuđivanja - svega osim odustajanja.

Osnovali su je Srbi u BiH radi očuvanja svetosavske tradicije - jezika, pisma, crkve, kulture i običaja.

U njenim temeljima je svetosavlje kao autentično doživljeno hrišćanstvo srpskog naroda, kao samosvojan način našeg ohristovljenja, što u sebi sadrži ideale slobode i pravde, samožrtvovanja i stradanja, trpeljivosti i praštanja. Ti ideali su u temeljima naše duhovnosti i sa pravom nas čine ponosnim.

Djelo Svetog Save je krštenica srpskog naroda, svjedočanstvo o njegovom istorijskom trajanju. To djelo spada u sam vrh vizantijske misli, kojom se premošćuje epoha antike i renesanse, te tako obezbjeđuje kontinuitet evropskog mišljenja.

Sveti Sava svojim "Zakonopravilom" (1219. god) hrišćanske vrijednosti i kulturu ugrađuje u temelje države i kulture svog naroda, obezbjeđujući mu trajno mjesto na mapi Evrope.

Ovim djelom on želi da moć zauzda pravom, da pravo sazda na temeljima etike, a da etiku zasnuje na hrišćanskoj vjeri, na bezuslovnom važenju ljudskog dostojanstva zbog lika božijeg u nama. Ovo djelo je nastalo svega četiri godine nakon čuvenog engleskog ustavnog dokumenta "Magna karta libertatum" (Velika povelja slobode), kojom je ograničena moć engleskih kraljeva.

Naše zakonopravilo uređuje i crkvu i državu i zato je višestruko opsežnije i svestranije. Ovo govori, da podjsetim, da smo istorijski narod koji ne govori samo o istoriji nego iz istorije. Svetosavska povelja personifikuje borbu za kulturni identitet. Ta borba je u stvari istorija našeg trajanja.

Ono što je obilježilo 120 godina "Prosvjete" jesu mnogi znameniti Srbi, kako po intelektu, tako i po moralu i viteštvu.

Na njenim tribinama, kako u zemlji, tako i u svijetu, idući za svojim narodom u Beču, Pešti, Petrogradu, Parizu, Londonu, Čikagu i širom Amerike, govorili su Šćepan i Vasilj Grdžić, Kostić i Zmaj, Dučić i Ćorović, Šantić, Kočić, Mitrinović, Nikolaj Velimirović, Gaćinović, Pero Slijepčević i toliki drugi koje je teško pobrojati.

Članovi "Prosvjete" su se u Americi javili u dobrovoljce u Prvom svjetskom ratu i ispisali stranice plemenitim i viteškim djelima.

Danas, kad nam naši "dobročinitelji i usrećitelji" savjetuju da zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti, usput optužujući nas za izbijanje Velikog rata, raspad Jugoslavije, da smo genocidni - misle da ćemo lakše prihvatiti stanje stvari stvoreno golom silom, otimačinom i progonom koje smo doživjeli krajem prošlog vijeka.

Razmaknuti su danas svi zastori i kulise, porušene ograde, a zla suština novog poretka isplivala je na svjetlost dana. Taj "novi humanizam" čitaj globalizam tj. amerikanizacija svijeta, zapravo novi imperijalizam, žele moralno i pravno utemeljiti i legitimisati.

To je ono što je urušilo pravnu civilizaciju i uvelo nas u eru postistine, straha i nesigurnosti iz koje se izrodila ravnodušnost i postala aroma našeg vremena.

Zapravo u galopu materijalističke globalizacije svijet se danas opasno približava ivici duhovnog i moralnog ambisa, sveopšteg nihilizma i apsolutizovanja relativnog.

Pošto smo i sami dio tog svijeta u kome nam razgrađuju državu, otimaju zemlju i jezik, čini mi se da bi bilo poželjno da prevrednujemo duhovna uporišta nacije i tako sagledamo višedecenijske gubitke, nemoći i podjele.

Kad govori o jeziku, Nemanja kaže: "Čuvaj, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu.

Uzmeš li ti tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego sebe otuđio. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje vratiti, kad-tad."

I prije 120 godina neko je umio da procjeni šta je presudno za budućnost našeg naroda.

Znao je da neće pogriješiti ako se odluči za ljubav i brigu o svojoj kulturi, pismu, jeziku, matici i vjeri. Taj kulturni svetosavski obrazac obezbijeđuje budućnost.

To je onaj kulturni obrazac koji Slobodan Jovanović zasniva na temeljima antičke filozofije i humanizma, a imanentan je našem biću. To jeste, onim svetosavskim vrijednostima koje daju nadu da se ne utopimo u matricu globalnog sela i postanemo bezlični. Oni koji djeluju u tom pravcu su garancija da ćemo sve pretrajati i povezati.

Sveti Sava je odredio put kojim idemo, pismo kojim pišemo, jezik kojim govorimo i vrijednosti koje tokom vjekova ne blijede.

Za našu sreću uvijek, pa i ovim previrajućim vremenima, ima onih u čijem djelanju i stvaranju prepoznajemo svetosavski obrazac.

Nosilac ovogodišnje Svetosavske Prosvjetine povelje je jedan od njih - Emir Kusturica.

Renesansni stvaralac u izvornom značenju te riječi, sa impresivnom stvaralačkom energijom i rezultatima.

Kod njega u srećnoj harmoniji obitavaju: režiser i scenarista, glumac i muzičar, književnik i graditelj. Mislilac koji društvene fenomene promatra u istorijskoj procesualnosti. Kao borac za slobodu i istinu, protivnik revizije istorije, globalizma i lažnih zapadnih vrijednosti i holivudizacije, stekao je brojne neprijatelje. One koje regrutuje pakost, zloba, zavist, mogu razumjeti. A one iz kruga dvojke, koji se predstavljaju kao beogradska elita, čiji je moto - srpska tradicija (kultura) i Evropa su zauvijek nespojivi - istinski žalim. Za njih je i Đoković balkanski špekulant, a ne prvak svijeta, borac za slobodu i humanost.

Nipodaštavajući vlastitu tradiciju i istoriju, očekuju da budu priznati na Zapadu i tako uđu u krug slavnih. Zablude su u prirodi čovjeka, a moralno djelanje - posrnuće izbor.
Balkanski i srpski prkosno, Kusturica odbija da se divi velikom svijetu, vraćajući se tradiciji i korijenima i u njima pronalazi snagu za nova stvaralačka pregnuća.

Veliki Putin će reći: "Sa onim što je ostvario u kinematografiji, muzici i umetnosti zaslužio je svetsku slavu... Izražavam duboko poštovanje prema njegovoj aktivnoj javnoj delatnosti i naporima na popularizaciji ruske kulture, jačanju međunarodne humanitarne saradnje i očuvanju istorijske istine."

Njegova svetost patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril kaže:

"Kusturica kroz svoje stvaralaštvo svedoči o lepoti svoje domovine, njenoj kulturi i tradiciji i teškom životu srpskog naroda. On je tvorac čitavog niza filmova koji su ušli u zlatni fond svetske kinematografije. Nemerljiv je njegov doprinos u potvrđivanju i promovisanju hrišćanskih vrednosti u društvenom životu i jačanju jedinstva slovenskih naroda."

Kao graditelj i arhitekta izgradio je Drvengrad. Na predlog nobelovca Handkea dobija ime Kustendorf i postaje poznat u svijetu kao središte umjetnosti.

Osnivač je i direktor filmskog festivala Kustendorf.

Idejni je tvorac Andrićgrada, posvećen srpskom nobelovcu Ivi Andriću.

Dobitnik je evropske nagrade za arhitekturu Filip Rotije.

Dobitnik je prestižnih državnih nagrada.

Svu energiju ulaže u kulturu. Od planinske zabiti do Drvengrada, tj. Kustendorfa - filmskog i muzičkog festivala.

Od provincije do Andrićgrada - centra za kulturu i nauku. Zapravo do prestižnih svjetskih destinacija, i to sve za deceniju-dvije.

Obilježavajući 100 godina pobjede u Velikom ratu, u Andrićgradu je otkriven spomenik braći Sokolović: Mehmedpaši i patrijarhu Makariju - simbol mudrosti u nauk pokoljenjima.

Kusturica će tada reći: "Vrijeme je društvo srpsko-srpskog prijateljstva... Nemoralno je nepriznavanje sopstvenog bića."

Kustendorf i Andrićgrad - to je ona svetosavska vertikala koja povezuje ljude i vremena.

Onaj koji baštini kosovski zavet i vidovdansku etiku žrtve i podviga, koja nas obavezuje na hrabrost i odgovornost istorijskog postojanja - pomaže da se prevaziđu nepodnošljiva ograničenja realnosti. Veliki imaju pravo i obavezu da trasiraju put.

Poklopila se značajna godišnjica i laureat. Eto, to tako ponekad biva u istoriji.

(Govor predsednika UP SKPD "Prosvjeta" Beograd, na svečanosti uručenja Svetosavske povelje Emiru Kusturici)