TRAGOVI U DUŠI: O knjizi Milorada Bulatovića
U IZDANjU "Art printa" iz Banjaluke izašla je prva zbirka priča Milorada Minje Bulatovića, simboličnog imena "Sa Mrtvice i iz ravnice", koja predstavlja još jednu "stimu", našeg sugrađanina i zavičajnog živopisca.
Bulatovićeva ljubav posvećena je rodnom kraju, Mrtvom Dubokom, nedođijama i slomovratima, iz kojih se i danas rađaju čudnovate priče, uz predskazanja i legende o vremešnim planištacima rovačkog plemena i njihovim unucima, budućim čuvarima česti i poštenja. To je stalni i emotivni poziv majke visokih planina, poklič djetinjstva i prestanak starosti koji traje uvijek i ispočetka. Slikovitošću ruši stare i podziđuje nove puteve, pišući prozu jednostavnog izraza, raznovrsne tematike, sa novim likovima i novim odnosima među njima.
Zbirka je podijeljena na dva dijela. Prvi dio "Priče sa mrtvice" donosi 15 vrlo uspjelih proznih tekstova koji govore o siromašnim i poštenim zemljacima, neustrašivim borcima svih bojeva od Bojane do Drine, o ženama trpijama, majkama koje su poslije svih nevolja i patnji uspjele da prehrane porodicu i da izvedu na put svoju nejač.
Strasna želja za Mrtvicom, Veljim i Mrtvim Dubokim, Rovčanima i Moračanima, koji su tri puta grad Kolašin otimali, je glavni lajt motiv Bulatovićevih junaka na golim i šiljatim rovačkim kršima. Sve te gorštake Bulatović je kolonizovao i preselio u bački Kruščić, dio nepregledne i prašnjave vojvođanske ravnice. Oni će tamo patiti, kopniti i čuvati plemensku tradiciju naslijeđenu od svojih predaka. U novu postojbinu stasavaju i školuju se vrijedni i čestiti potomci, novi vojvođanski intelektualci, koji dalje odoše u mnoge krajeve bivše Jugoslavije, sačuvavši korijene slavnih predaka.
Drugi dio ove zanimljive zbirke sadrži osam kratkih i toplih zapisa sa indiferentnom i sporijom radnjom, gdje su kolonizovani Crnogorci, piščevi poznanici, i dalje njeni junaci. Od svih bih po svom jeziku i stilu izdvojio priče "Konferencija" i "Dragica".
Pisac reljefno i ubjedljivo priča o svojim ponosnim i siromašnim plemenicima koji nastoje da izgrade svoja skromna kućišta na poljanama nepregledne Bačke, tjerani u siromaštvo i težačenje. Autor piše čistim srpskim jezikom, jedrom, živom i jasnom rečenicom. Zato se ovo pitko štivo rado i lako čita kao vedri i duhoviti tekstovi B. Nušića i Lj. Nenadovića.
Zaključak. Književni put M. Bulatovića u stalnom je napredovanju, pa očekujemo još njegov poneki prozni tekst, jer sam siguran da će privući pažnju ne samo ljubitelja pisane riječi, već i književne kritike koja ga neće mimoići.