NOSIOCI I SVEDOCI KOSOVSKOG ZAVETA: Iz knjige izabranih tekstova mitropolita Amfilohija

Sigurno je i on na Njegoša uticao, međutim, njegov učitelj, njegov ne samo stric, nego i njegov duhovni otac koji ga je rodio, koji ga je preporodio, koji ga je učinio velikim našim prorokom, mudracem, pjesnikom, filosofom, bogoslovom, to je upravo njegov stric Sveti Petar Cetinjski. On je zato bio duboko vezan za Svetog Petra Cetinjskog i nije čudo da je njegov prvi čin poslije rukopoloženja za mitropolita, već 1834. godine, bilo uvrštenje Svetog Petra među među svetitelje, iako je protiv toga negodovao karlovački mitropolit Stratimirović. Ipak je mladi, ali čistoga srca i duše, Petar Drugi bio u pravu i istorija je to potvrdila. U isto vrijeme, on je podigao i onu prvu crkvicu na Lovćenu, svome stricu, a iz te ogromne ljubavi i poštovanja prema njemu tražio je da bude sahranjen u toj crkvici. Nažalost, ta crkva je srušena i tamo je sad faraonsko čudovište.

Sveti Petar je bio duboko potresen kada je Karađorđe ubijen u Radovanjskom lugu 1817. godine. To je bila duboka rana o kojoj on piše u svojim pismima i tu ranu je prenio i na svoga sinovca, tako da on u "Gorskom vijencu" nigdje ne pominje Miloša Obrenovića, novog gospodara Srbije, začetnika Drugog srpskog ustanka. Nikada Petar II Petrović njegoš, kao ni Petar I nije, da kažemo, oprostio Milošu Obrenoviću to ubistvo vožda Karađorđa u Radovanjskom lugu.

Hoću samo da vam skrenem pažnju na jednu činjenicu: i jedan i drugi su nosioci i svjedoci Kosovskog zavjeta. Kosovski zavjet, po svojoj prirodi, po svom sadržaju nije ništa drugo nego je u biću, u sudbini srpskog naroda ovaploćen Novi zavjet, zavjet onoga koji je život svoj žrtvovao za spasenje svih. U temeljima svijeta, u temeljima Crkve, u temeljima hrišćanstva jeste glava Hrista mučenika, onoga koji potvrđuje svojim činom da nema veće ljubavi od one da neko život svoj položi za bližnjeg svoga. To je suština Jevanđelja, to je suština Novoga zavjeta.

Velikomučenik kosovski Lazar ništa drugo nije uradio nego je pokušao da sljeduje primjer učitelja svoga Hrista Boga.

Ja obično kažem da naša istorija počiva, utemeljena je na tri glave: prva glava, to je glava Svetog Jovana Vladimira, zetskoga vladara mučenika, divna, čudesna glava na pravdi Boga posječena, ugrađena u temelje, u biće srpskoga naroda. Druga glava, "zlatna glava", kao što je naziva pjesnik, koja je sijala iz izvora, jeste glava velikomučenika kosovskog Lazara, ugrađena u biće, u temelje srpskoga naroda. Treća glava, koja je ugrađena u temelje ovoga naroda, to je glava posječena u radovanjskom lugu. Ne bi bilo Miloša Obrenovića da nije bilo glave vožda Karađorđa i Karađorđevog podviga, da nije bilo samožrtvene ljubavi Svetog Petra Cetinjskog.

I dodajem još jednu glavu o kojoj će biti priče u budućim pokoljenjima (to se ponekad nekome ne dopada i moram da priznam i meni je trebalo dugo vremena da to shvatim, da to prihvatim, jer ja sam savremenik, ispisnik ovog nesrećnog prevrata, zvanog revolucija), to je glava vožda Draže Mihajlovića. Kažem, trebalo mi je dugo vremena da to shvatim. Uvijek kad to kažem, preda mnom stoji slika mrtvoga đenerala Draže, koju je za velike pare otkupio nekakav Englez.

Bilo kako bilo, jedna je činjenica. sve što je sveto i čestito, što nosi u sebi budućnost, istinsku budućnost ovoga naroda, to je žrtva. Na to je bio spreman Karađorđe i zato mu je otišla glava. Na to je bio spreman mučenik kosovski Lazar, na to je bio spreman Sveti Petar, žitije Svetog Jovana Vladimira to potvrđuje, to je osnovna sastavnica, ona unutarnja pokretačka sila sudbine ovoga naroda, i to je ono na čemu se gradi njegova istinska budućnost...

(Odlomak iz knjige "Plamen božestveni u ništavom hramu", u izdanju SKZ)