POZORIŠNA KRITIKA: Anahronizam i avangarda
U GODINI kada i Atelje 212, i "La Mama" iz Njujorka imaju više od 65 godina, u sećanje na dve teatarske "mame", Miru Trailović i Elen Stjuart, američko-srpska produkcija "Moj Balkan" Beke Vučo, u saradnji sa "La Mamom" i prištinskom produkcijom "Ćendra", kao i sa Ateljeom 212 postavlja predstavu "Balkan bordelo", na sve tri scene.
Novosti
Na "tlocrtu", manje i na kvalitetu Eshilove trilogije "Orestija", koja govori o smrti Agamemnona, argivskog cara, koga, po povratku iz ratnog pohoda na Troju, supruga Klitemnestra ubija zbog njegove nasilničke prirode, i odlazi sa Egistom, što će i nju koštati života od ruke sina Oresta, Jeton Neziraj je zasnovao repliku, u kojoj je svako Agamemnon, krvav i surov, a sve se događa u nekoj "balkanskoj krčmi", koja je, obavezno, i kupleraj. Na ovako ilustrativnim premisama, Bljerta Neziraj, rediteljka, krajnje uprošćeno, bez mnogo analitike, postavlja motive "Orestije" kao treš operetu, opasno blizu ukusu gledaoca, neukog plemenitosti teatra. Glumci iz sve tri produkcije, beogradske, prištinske i njujorške, na engleskom jeziku, a i (preteranim) gestom, govore, pevaju, galame i protestuju protiv nasilja, jer je predstava, valjda, protest protiv svega navedenog (daleka je asocijacija kritičara).
Dva ovdašnja umetnika, Svetozar Cvetković (Egist) i Ivan Mihailović (Ratnik, Advokat), na engleskom jeziku, artificijelno, pa još i karikaturalno, podražavaju ton predstave, koja je sva u spoljnim sredstvima, ne baš visokog kvaliteta.
Mada je ideja Jetona Neziraja u programu predstave lepa i tačna (da se svi osećaju Trojancima, niko neće da bude Agamemnon) antiratna poruka, analizirati dramskim merilima proizvoljni haos na sceni u ovoj predstavi je uzaludan pokušaj. Sve se, uprkos uzvišenosti Eshilovog teksta i značajne poruke pomirenja iz Beograda, Njujorka i Prištine, svodi na Jetonovu pošalicu "Sreli se Albanac, Srbin i Amerikanac..." Izgleda da je, osim predstavom, susret kultura, sudbina, mentaliteta i želje za "teatrom mundi" rezultirao zadovoljstvom kontakta, kao i neosporno plemenitom idejom da se pozorišnom igrom, koja je iznad života, i, svakako, iznad politike, stvori paralelni univerzum, u kom su mir i suživot mogućno okruženje za umetnički čin..
U dekoru Marije Kalabić, u kostimima Gabrijele Beri, u koreografiji Đerđa Prevazija, u zajedničkom (važno je!) poduhvatu, osim pomenuta dva glumca Ateljea 212, igrali su: Oni Džonson, Judžin de Podžin, Valoa Mikens, Džon Gutjerez, Mati Barber-Bokelman, Met Naser i Veronika Kodža.