POLITIČKI JEZICI PROTIV SRPSKOG: Odgovor Odbora za standardizaciju srpskog jezika Zavodu za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja

Na način predstavljanja "hrvatskog jezika" reagovali su Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, predsednik Vlade Republike Hrvatske, koji je svoje neslaganje sa rešenjem koje nude srpski udžbenici iskazao i predsedniku Republike Srbije, ali i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, koja traži od hrvatske vlade da uslovi ulazak Srbije u Evropsku uniju srpskim priznavanjem hrvatskog jezika.

Udžbeničko rešenje za način predstavljanja jezika koji čine grupu južnoslovenskih jezika dao je Odbor za standardizaciju srpskoga jezika. Na upit Zavoda za unapređivanje obrazovanja i vaspitanja i Zavoda za udžbenike Odbor za standardizaciju je dva puta - prvi put 9. 6. 2010. godine Zavodu za udžbenike, a drugi put 9. 11. 2020. godine ZOUV-u - uputio gotovo identičan odgovor:

Od jezika nastalih raspadom srpskohrvatskog jezika među južnoslovenske jezika treba svrstati srpski jezik, a u napomeni navesti da ovaj jezik Hrvati nazivaju hrvatskim, Bošnjaci bosanskim / bošnjačkim, neki Crnogorci crnogorskim.

* * * * * * * *

Južnoslovensku grupu jezika čine bugarski, makedonski slovenački i srpski jezik (koji se kod Hrvata naziva hrvatski, kod Bošnjaka bošnjački, a kod Crnogoraca crnogorski).

Takav način predstavljanja južnoslovenske grupe jezika jedino je naučno utemeljen - jer srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski predstavljaju isti lingvistički jezik, tj. isti jezik prema svim naučnim lingvističkim kriterijumima. Sa tim se slažu i srpski, i hrvatski, i bošnjački i montenegrinski lingvisti. Taj isti jezik samo se iz političkih razloga različito naziva: kod Srba srpski, kod Hrvata hrvatski, kod Bošnjaka bosanski, a kod nekih Crnogoraca crnogorski. U pitanju je, dakle, isti lingvistički jezik, s različitim političkim imenima.

Na kojim činjenicama se temelji stav Odbora za standardizaciju? I na istorijskim i na savremenim. Evo, šaljemo deo onih nesumnjivih i naučno nepobitnih. Najpre nekoliko dijahronijskih, odnosno istorijskih činjenica. Niko ko se iole u lingvistiku razume ne može poreći da je u osnovi svih današnjih jezika, i srpskog kao lingvističkog i hrvatskog, i bosanskog / bošnjačkog i crnogorskog kao političkih jezika - Vukov srpski književni jezik. Najpre je Vuk standardizovao srpski književni jezik (a standardizacija je počela sa Vukovom "Pismenicom srpskoga jezika" iz 1814. godine, a završena pobedom Vukove reforme 1847. godine, izlaskom iz štampe "Pesama" Branka Radičevića, "Gorskog vijenca" Petra Petrovića Njegoša, "Rata za srpski jezik i pravopis" Đure Daničića i Vukovog prevoda "Novog zavjeta". U kodifikaciji i standardizaciji srpskog jezika nije bilo nikakvog učešća Hrvata. Zato i nije čudo što su najznamenitiji hrvatski filolozi toga vremena, ne skrivajući istinu, pisali da su Hrvati preuzeli srpski jezik. Tako je vođa ilirskog pokreta Ljudevit Gaj 1846. pisao: "...sav svijet znade i priznaje, da smo mi književnost ilirsku podigli i uveli; nu nama još ni izdaleka nije na um palo ikada tverditi, da to nije serbski već ilirski jezik; pače ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hervati s bratjom Srbljima sada jedan književni jezik imamo". Lj. Gaj je 1852. godine napisao da bi najbolje bilo da je, još u 17. vijeku, Pavao Riter Vitezović onda "kao što mi sada u novija vremena, najglavnije grane jezika, koji se je u izobilju izreka i u svojoj čistoći najbolje sačuvao, u svojoj cjelosti prigrlio i u hervatsku književnost uveo".

Prevođenje Hrvata u srpski jezik ne počinje, međutim, sa ilirskim pokretom. To je završna faza, faza prihvatanja srpskoga jezika za hrvatski. Za prvu "ilirsku gramatiku" Institutionum linguae illiricae libri duo, koju je 1604. godine napisao Bartol Kašić "patrijarh slavistike" Vatroslav Jagić će 1884. godine reći: "To je gramatika narodnog srpskog jezika, srednjeg između štokavizma i čakavizma... Već 1636. godine u Zagrebu prihvataju taj jezik, koji su nazvali najprije ilirski, a zatim i hrvatski. Ali u suštini to nije ništa drugo nego srpski narodni jezik". Među onima koji su u Hrvatskoj isticali da su Hrvati prihvatili srpski za svoj jezik posebno su se isticali hrvatski vukovci, među kojima su najznačajniji Ivan Broz, Franjo Iveković i Tomo Maretić. Tako je Ivan Broz 1892. godine u predgovoru svom "Hrvatskom pravopisu" napisao: "Ja sam izradio pravila u glavnome prema načelima kojih se držao Vuk i Daničić, a samo gdješto odstupio sam od njihova pisanja". A to potvrđuje i Dalibor Brozović 1985. godine: "Brozov pravopis unosi u hrvatsku jezičku praksu fonološka pravopisna načela, otprilike ona ista koja je u Srba inaugurisao Karadžić još godine 1818. svojim velikimSrpskim rječnikom". U istom tonu piše i Tomo Maretić u predgovoru "Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga jezika" 1899. godine: "Ako sam htio da ova knjiga bude onakova, kakova treba, morao sam građu za nju uzimati iz djela pisanijeh najboljim književnim jezikom. Svi ljudi, koji o toj stvari mogu pravo suditi, slažu se u tome, da je Vuk Stefanović Karadžić do danas prvi naš pisac, što se tiče pravilna i dobra jezika, da je on za književni jezik ono, što je Ciceron bio i jest za književni latinski jezik. Budući da o Vuku i ja ovo mislim, za to je trebalo, da iz njegovih djela saberem što potpuniju građu za ovu moju knjigu". Još eksplicitnije priznanje hrvatskog preuzimanja srpskoga jezika daje Franjo Iveković u svom Rječniku hrvatskoga jezika 1901. godine: "Ovo djelo moglo bi se zvati i rječnik Srpskoga jezika, i da su ga napisali Srbi, jamačno bi se tako i zvao; ali mu je po jednakom i po samim načelima Srbalja Vuka Karadžića... i Đure Daničića... ime rječnik Hrvatskoga jezika, jer su ga spisali i na svijet izdali Hrvati".

A o pripadnosti Dubrovnika srpskome ili hrvatskome jeziku najveći dubrovački filolog Milan Rešetar, član JAZU i SKA, u pristupnoj akademskoj besedi 1940. godine je napisao da je ona isključivo srpska, što nedvosmisleno potvrđuju sledeće njegove reči: "Iz te objektivne konstatacije [tj. da se u Dubrovniku nikad nije govorilo čakavski] ja sada ne izvodim nikakvih daljih zaključaka, jer su meni Srbi i Hrvati jedan narod pod dva imena, pa ja zato neću nikako reći da se u Dubrovniku nije govorilo hrvatski nego srpski, ali komu su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski".Tako su svi značajni hrvatski lingvisti 19. veka, uključujući i najznačajnijeg lingvistu Dubrovčanina Milana Rešetara, gotovo unisono tvrdili da su Hrvati za svoj književni jezik preuzeli Vukov srpski književni jezik, preimenujući ga u hrvatski.
U vremenu posle raspada SFRJ iz Vukovog srpskog jezika, u međuvremenu 1954. godine preimenovanog u srpskohrvatski, nastala su još dva politička jezika: bosanski / bošnjački i crnogorski jezik. Ali nijedan ozbiljan lingvist te jezike, uključujući i hrvatski, nije smatrao posebnim jezicima, različitim od srpskog. Neka za potvrdu posluže samo konstatacije triju filoloških predstavnika hrvatskog, bosanskog / bošnjačkog i crnogorskog jezika: Ive Pranjkovića, Marine Katnić Bakaršić i Igora Lakića. Tako Ivo Pranjković, jedan od najvećih živih hrvatskih lingvista, naglašava da su "na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini, na tipološkoj razini, radi se o jednome jeziku, i to treba konačno jasno reći. Ako se netko s tim ne slaže, neka izloži argumente". Razmatrajući status "jezika" u BiH, Marina Katnić Bakaršić tvrdi da "danas kod bosanskohercegovačkih lingvista dominira shvaćanje po kojem se radi o jednom jeziku sa tri standarda", dok Igor Lakić, osvjetljavajući mjesto "crnogorskog" u sistemu novonastalih "jezika", kaže: "Imajući na umu razmatranje o jezičkom identitetu, zaključujemo da se novonastali standardni jezici razlikuju samo u simboličkom, vrijednosnom smislu, dok strukturalno i genetski oni pripadaju jednom jezičkom sistemu. [...] U tom smislu, danas možemo govoriti o četiri sociolingvistička ili politička jezika nastala na osnovu zajedničkog jezičkog sistema".

Stanovište da srpski, hrvatski, bosanski / bošnjački i crnogorski predstavljaju samo varijante jednoga jezika zastupa i poznata Deklaracija o zajedničkom jeziku, usvojena u Sarajevu 30. marta 2017. godine. U toj Deklaraciji se naglašava da se "u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik", i da "tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost". Posebno se ističe da "korištenje četiri naziva za standardne varijante - bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski - ne znači da su to i četiri različita jezika".

Na osnovu navedenih dijahronih (potvrđenih konstatacijom najznačajnijih hrvatskih filologa 19. veka) i sinhronih činjenica (potvrđenih mišljenjima značajnih predstavnika kroatistike, bosnistike i montenegristike) jasno je da se u grupu južnoslovenskih jezika ne mogu navesti i srpski, i hrvatski, i bosanski / bošnjački, i crnogorski, jer to nisu četiri jezika nego jedan jezik sa četiri imena. To uostalom tvrdi i Ranko Bugarski, veliki protivnik čak i pomisli da je taj jezik srpski. Bugarski, naime, kaže: "... sasvim je legitimno tvrđenje da sa lingvističkog i komunikacijskog stanovišta to jeste jedan standardni jezik sa četiri nacionalne varijante - ali taj jezik nije srpski nego srpskohrvatski, pa definicija Odbora ostaje neodrživa". Prema mišljenju Bugarskog, a i mišljenju Hrvata koji su uputili prigovor na Odborovo određenje broja i statusa južnoslovenskih jezika, osnovni problem je što se srpski, a ne srpskohrvatski jezik smatra jezikom čije su varijante hrvatski, bosanski / bošnjački i crnogorski jezik.

Opštepoznato je, međutim, što Bugarskom kao anglisti neupućenom u istoriju srpskog jezika očito nije poznato da je srpski književni jezik od srpskohrvatskog, koji je inaugurisan Novosadskim dogovorom 1954. godine, stariji više od stotinu godina.

Opštepoznato je takođe, a što potvrđuju kako navedeni stavovi hrvatskih filologa iz 19. veka, tako i bogata srbistička naučna literatura, da je srpskohrvatski jezik samo preimenovani srpski jezik, jer se do vremena inauguracije srpskohrvatskog jezika hrvatska varijanta Vukovog srpskog jezika razlikovala samo pravopisno i delimično leksički, a zna se da ni pravopis ni leksika ne ulaze u kriterijume identiteta jednoga jezika.

Sve navedeno pokazuje da je definicija koju je Odbor za standardizaciju srpskog jezika poslao ZUOV-u naučno potpuno utemeljena. Svaka drukčija definicija izneveravala bi naučne lingvističke kriterijume lingvističkog identiteta srpskoga jezika i njegovih varijanata sa nazivima jezika: hrvatske, bosanske / bošnjačke i crnogorske.

Iz navedenog proizilazi da nije tačno, kako Hrvati tvrde, da je iz južnoslovenskih jezika izbačen "hrvatski jezik", njegovo ime je u napomeni čak eksplicitno navedeno kao ime jedne od varijanata lingvistički istog, "zajedničkog" jezika. A srbističku struku i nauku u pogledu svih pitanja standardizacije srpskoga jezika reprezentuje (predstavlja) Odbor za standardizaciju srpskog jezika. Odbor za standardizaciju srpskog jezika je naučno-stručno telo koje su obrazovale sve institucije sa celokupnog srpskog jezičkog prostora u čijem je delokrugu i briga za očuvanje i negovanje srpskog jezika. Jedan od zadataka Odbora jeste i davanja predloga državnim organima radi probitačnih rešenja u oblasti jezičke politike. Upravo zbog toga je i u novousvojenom Zakonu o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma propisano da u novoosnovanom Savetu za srpski jezik pri Vladi Srbije "natpolovičnu većinu čine predstavnici jezičke struke koji se imenuju na predlog Odbora za standardizaciju srpskog jezika".

Ovo je prvi slučaj da neko zvanično osporava kompetenciju najvišeg stručnog tela kada je posredi srpski jezik. Odbor se sa zabrinutošću pita da li to neko želi da udžbeničko rešenje za južnoslovensku grupu jezika bude antinaučno, bude nasuprot naučnim srbističkim saznanjima, koja su u podlozi mišljenja Odbora za standardizaciju srpskog jezika, koji čine predstavnici triju akademija nauka i umetnosti, Instituta za srpski jezik SANU, Matice srpske, srbističkih odseka i katedri imenovanih na predlog filozofskih i filoloških fakulteta i SKZ kao suosnivača Odbora. Posebno zabrinjava da se nasuprot srbističkom želi nametnuti antinaučno kroatističko mišljenje o srpskom jeziku i njegovim varijantama. A u nedavno usvojenom Zakonu o upotrebu srpskog jezika u društvenom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma u poglavlju "Briga o zaštiti i očuvanju srpskog jezika i ćiriličkog pisma" najpre se, s razlogom, navodi, "podrška proučavanju i afirmaciji srpskog pisanog nasleđa i njegovoj zaštiti od prisvajanja i falsifikovanja". Negiranje datog određenja južnoslovenskih jezika koje je dao Odbor za standardizaciju srpskoga jezika može se podvesti upravo pod "falsifikovanje" naučnih lingvističkih činjenica.